Kliker.info

s

Zorana Tovilović je prije dvije godine bila ubjeđena da živi u zemlji koja nema budućnost, te je kao i većina njenih vršnjaka planirala ići u inostranstvo. Ipak danas ova mlada djevojka, studentica četvrte godine Medicinskog fakulteta u Banjaluci, razmišlja sasvim drugačije- i o životu i poslu u BiH, ali i o društvu koje je  „zapelo“ i još uvijek previja rane iz ne tako daleke prošlosti.

Jedan odlazak u Sarajevo je mnogo toga promijenio u Zoraninom životu.

Pratila je FB stranicu profesora Edhema Čustović na kojoj je izašao poziv za mlade ljude širom BiH koji će dobiti priliku da dođu u Sarajevo na jedan međunarodni kongres. Uslov je bio da se u komentaru napiše „Zašto baš ja trebam biti tamo“. Umorna od podjela u torove po svim (ne)mogućim osnovima, Zorana je ostavila komentar da želi da dođe „u tamo neko Sarajevo koje je „drugačije“ i „nije moje“.  

I otišla je. 

„Mislim da me je upravo to „probudilo“. Nova, nepoznata sredina koja od tebe nema očekivanja, novi ljudi za koje volim reći da su natprosječni samo zato što se zaista trude da nešto mijenjaju, poboljšaju ne samo u svojim zajednicama, već u cijeloj državi.  Mene je probudila spoznaja da ipak ima nade. Zatekla sam sebe na tom kongresu kako stojim među svojim vršnjacima, studentima sa raznih fakulteta iz cijele države koji rade neke nevjerovatne stvari od pametnih torbica, govornih automata preko robotske ruke do konstruisanog 3D printera i naočara za virtuelnu realnost koje se koriste u terapiji fobija… Bila sam prosto zadivljena. I iskreno, bilo me je sramota iz dva razloga.

Prvi je bio taj što nisam dio tih promjena koje se dešavaju u mojoj vlastitoj državi i tad sam to donekle mogla shvatiti. Drugi sebi nisam mogla oprostiti, samo sam u glavi vrtila pitanje „Kako je moguće da ne znaš ništa o ovome“? Upravo taj osjećaj srama i osjećaj isključenosti iz nečega velikog i značajnog što ti se dešava ispred nosa je bio okidač da kažem sebi: „Možda ti se ne sviđa ovaj sistem i svijet u kojem živiš, ali možeš i moraš mu ponuditi mnogo više nego što to trenutno radiš kako bi svima bilo bolje.“ Tako je zapravo počelo, što sam se više trudila, više mi se vrata otvaralo, ja sam se osjećala srećnijom i vrijednijom“, priča za naš portal Zorana kako je počela tražiti odgovore, znanje, kako je počela mijenjati svoje razmišljanje i boriti se za neku ljepšu i humaniju BiH.

Od tada kaže, konstantno sreće aktivne mlade ljudi koji razmišljaju izvan okvira, drugačije, kritički. Sljedeća važna preretnica u njenom  životu je bila otkrivanje i uključivanje u neformalno obrazovanje. Tom joj je najviše pomoglo da upozna sebe, svoje prednosti, nedostatke, da steknem vještine koje sada koristi u svim sferama života.

Danas je Zorana volonterka u Fondaciji za budućnost Bosne i Hercegovine (BH Futures Foundation), član NVO Youth for peace iz Sarajeva, polaznik Uči, Misli i Djeluj obuke Instituta za razvoj mladih KULT. Učestvovala je u brojnim aktivističkim projektima, a upravo pokreće i svoj prvi vlastiti u rodnim Maslovarama pored Kotor Varoši.

„Danas se trudim da stečena znanja i iskustva dijelim sa drugima, da ih usmjerim u razvoj male sredine iz koje sam krenula, mojih Maslovara. Namjera mi je da do kraja godine pokrenem omladinski centar koji će aktivirati i animirati mlade, omogućiti im učenje na drugačije, kreativnije načine, pokazati im značaj aktivizma i volonterstva prvo za pojedinca, pa onda i za zajednicu. Trenutno sam u fazi traženja prostora u kome bi se okupljali“, priča Zorana. 

Interesovalo nas je i kako je danas biti mladi čovjek u BiH, koliko su mladi zainteresovani za promjene u društvu ili su jednostavno usljed svih ovih političkih previranja prihvatili svojevrsnu podijeljenost?

Vrlo izazovno, rekla nam je: „Nekako smo previše naviknuti na čekanje i mirenje sa situacijama. Kao da nam je to u genetskom kodu. Stalno čekamo da nam neko, obično država nešto riješi sistematično. Međutim, stvari se ne dešavaju preko noći, pa nam je lakše ići linijom manjeg otpora i pomiriti se s tim da nismo uspjeli ništa promijeniti. Promjene ne dolaze na velika vrata, već krenu od nas kao pojedinaca i toga koliko smo mi spremni da se borimo za svoje bolje sutra. Stvari se počnu odvijati onako kako želimo tek kad preuzmemo ključnu ulogu u našim životima. Tu nas možda malo i mentalitet koči, možda i sistem o koji se nerijetko slupamo, ali svakako mislim da odustajanje ne smije biti opcija“. 

Mišljenja je i da mladi ne prihvataju podjele, da umorni od toga, kao i prepucavanja ko su krivci, ali i od svega što se ovdje godinama servira.

„Suočeni smo sa nekim novim problemima. Čini mi se da se budimo i da postajemo svjesni da nam nacionalnost ne plaća račune i da su egzistencijalna pitanja malo ispred nacionalno-etničko-političkih, i da nam valja skupa živjeti u ovoj državi kako god se ona zvala i ko god vladao njome. Još uvijek osjećamo posljedice i previjamo rane iz ne tako daleke prošlosti, ja želim vjerovati da mi mladi ipak umijemo bolje od toga“, naglasila je Zorana koja o svemu što se oko nje i u njoj dešava piše na BLOGU, dok je ranije pisala tekstove za više portala. 

Na kraju razgovora za BUKU kaže da više nema u planu odlazak u inostranstvo, a  da Bosnu i Hercegovinu posmatra kao veliku slagalicu različitih boja, i svaki djelić i svaka nijansa su joj podjednako važni i podjednako lijepi.

„Uskoro bih trebala steći zvanje diplomiranog medicinara zdravstvene njege. Definitivno ne razmišljam o odlasku u Njemačku. Zdravstveni sistem još uvijek nije u potpunosti regulisao pitanje visoko obrazovanih medicinskih sestara, ali se reformiše postepeno i krećemo se napred. Sve više jača uloga sestrinstva, tako da se planiram u tom profesionalnom polju dodatno usavršavati. Želim da budem spremna kad te reforme zažive. Paralelno sa tim, nastaviću da se bavim omladinskim radom, trudiću se da mijenjam svijest pojedinaca, jer samo zdravi pojedinci mogu graditi zdravije društvo. I nadam se da nikada neću prestati da učim“, zaključuje na kraju razgovora za BUKU Zorana Tovilović još jedna mlada osoba koja svojim radom i zalaganjem čini svoju lokalnu zajednicu, ali i državu boljom i ljepšom.

Tatjana Čalić (Buka)