Kliker.info

Kriza će završiti onda kada se na nju naviknemo. Ona je stvarana četiri decenije, a barem zasad nema razloga za optimizam, jer nema promjena u svjetskom ekonomskom poretku.Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" jedan od vodećih evropskih makroekonomista i prvi slovenački ministar ekonomije Jože Mencinger.

– U slučaju da Grčka izađe iz evrozone, smanjenje evro područja za 2,5 odsto, koliko otpada na Grčku, ne bi trebalo da stvori veće probleme u ostaloj monetarnoj uniji. Međutim, Španija, koja je mnogo veća, po nezaposlenosti je u položaju Grčke. Od rješenja njenih problema zavisi sudbina Evropske unije – istakao je Mencinger.Mencinger, koji je šef katedre za pravno-ekonomske studije ljubljanskog Pravnog fakulteta, naglašava da je najgore produžavanje sadašnjeg stanja, jer se situacija samo pogoršava.

– Famozno finansijsko tržište i pogrešna politika EU uništiće jednu EU državu za drugom – smatra Mencinger.

Prema njegovom mišljenju, otpisivanje grčkih dugova bilo bi za prosječnog Grka, pa i za druge zemlje EU, vjerovatno najbolje rješenje.

 GLAS: Bečki "Standard" objavio je nedavno da bi EU, ako Grčka, usljed krize oko evra, bude dospjela u vanredno stanje, mogla ponovo da uvede granične kontrole. Koliki bi, prema vašem mišljenju, zaista bio uticaj eventualnog kraha ili izlaska Grčke iz evrozone na ostale zemlje EU?

MENCINGER: Sam izlazak iz monetarne unije ne znači nužno i izlazak iz EU i uvođenje graničnih kontrola, ali izlazak Grčke iz evrozone bez otpisa dugova bi za Grčku bila ekonomska, socijalna i politička katastrofa, koja bi možda iznudila vanredno stanje. Pogotovo, jer je grčko stanovništvo koncentrisano u Atini i Solunu; šta ti preostaje ako gubiš posao u velikom gradu? Ulica ili odlazak! Grci bi u tom slučaju masovno izlazili i tražili zaposlenje u zemljama EU, koje bi možda odgovorile sa uvođenjem granične kontrole. Sa druge strane, ako bi evro bio samo novac, a ne i simbol, smanjenje evro područja za 2,5 odsto, koliko otpada na Grčku, ne bi trebalo da stvori veće probleme u ostaloj monetarnoj uniji. Međutim, Španija, koja je mnogo veća, je po nezaposlenosti u položaju Grčke. Od rješenja njenih problema zavisi sudbina EU.

 GLAS: Kakvo rješenje je, u trenutnoj situaciji, za Vas najrealnije i ujedno najbolje i za Grčku, ali i za druge zemlje?

MENCINGER: Otpisivanje grčkih dugova bilo bi za prosječnog Grka, pa i za druge zemlje EU, vjerovatno najbolje rješenje. Svima je jasno da Grčka dug ne može vratiti i da naša "pomoć" Grčkoj završava u finansijskim institucijama, koje su finansirale njen "razvoj". Najgore je produžavanje sadašnjeg stanja, jer se situacija samo pogoršava. Famozno finansijsko tržište i pogrešna politika EU uništiće jednu EU državu za drugom.

GLAS: Rekli ste da će kriza trajati još desetak godina. Možemo li čak da očekujemo eventualno pogoršanje sadašnje situacije? Kakve bi to sve posljedice moglo da ima?

MENCINGER: Moj obični odgovor na pitanje je da će kriza završiti kada se na nju naviknemo. Kriza je stvarana četiri decenije, koliko traje preraspodjela BDP-a na štetu rada i u korist kapitala, a koju je pratila hiperprodukcija, djelimično i zbog prebacivanja proizvodnje u zemlje s niskom cijenom rada. Štednja koja je bila veća od investicija koristila se za privatizacije i špekulacije. Potražnja je zbog toga sve više uzdržavana kreditima te novim finansijskim "proizvodima". Američki toksični papiri samo su inicirali početak kraja neodrživog razvoja. Barem zasad nema razloga za optimizam, jer nema promjena u svjetskom ekonomskom poretku. Za sada imamo samo kratka razdoblja u kojima se pojavljuju niske pozitivne stopa rasta, koje se brzo pretvaraju u stagnaciju. To važi za EU, pa i sve zemlje nekadašnje Jugoslavije, u kojima se opštoj stagnaciji pridružuju i domaći problemi.

 GLAS: Gdje se najviše griješi u sadašnjem načinu liječenja krize i jesu li oni koji griješe svjesni toga? Liječe li se danas uzroci krize ili samo njene posljedice?

MENCINGER: Nažalost, ne liječe se ni uzroci ni posljedice krize. Štednja u javnom sektoru je otrov, a ne lijek. U većini evropskih zemalja deficiti i javni dug su se digli iznad "normalnih" koji su vezani na cikluse u privrednoj aktivnosti, jer su države, da bi spriječile finansijsku katastrofu, morale da spase banke. Javni sektor postaje krivac zbog rješavanja privatnog i krizu "liječe" smanjivanjem javnih rashoda, što u datoj situaciji krizu povećava.

 GLAS: Zašto politika štednje samo pogoršava situaciju? Prema Vašem mišljenju, zašto se u proteklom periodu najviše insistiralo upravo na tome?

MENCINGER: Stvar je jednostavna. Kada se privredna aktivnost smanji, smanje se javni, poreski prihodi. Ako u toj situaciji javni sektor smanji transfere, plate službenika i svoje trošenje, to multiplikatorski smanji proizvodnju i zaposlenost u privatnom sektoru te poveća nezaposlenost. To ponovo smanji poreske prihode. Ako se na smanjenje prihoda ponovo reaguje smanjenjem rashoda, ulazimo u spiralu kretanja na dolje; sve više ljudi je u sve gorem položaju, sve ide nizbrdo. Štednja je korisna, ako drugi troše, ako svi štede, štednja je katastrofa. Već je od velike krize tridesetih godina poznato da se ona pretvorila u svjetsku jer se finansijski krah "liječio" štednjom. Zašto od tada nismo ništa naučili, ne znam. Radi se o ideologiji prema kojoj treba smanjiti javni sektor te školstvo, zdravstvo i socijalnu zaštitu što više privatizovati. Nosioci tih ideja vjerovatno vjeruju da će smanjenje javne potrošnje i troškova rada na nivo "kineskih" omogućiti konkurisanje "Kinezima".

 GLAS: Koliko je sporna sudbina evra?

MENCINGER: Evro je od samog početka stvoren iz političkih, a ne ekonomskih razloga. Upozorenja da EU nije optimalno novčano područje, da države koje se veoma razlikuju s uvođenjem jedinstvene valute gube najjednostavniji instrument za prilagođavanje – kursnu politiku, nisu ni slušana, a kamoli uzeta u obzir. Bilo kakva sumnja u evro i njegovu vječnost smatrala se nepristojnom, pa izlaz iz evra nije ni predviđen. No, evro je sada pod znakom pitanja, a niko ne zna na koji način ga se elegantno riješiti, svi se plaše nepredvidivih posljedica i izmišljaju nova i nova "rješenja", bez obzira na stvarnu cijenu njegovog rješavanja. Došli smo u situaciju da rješavamo problem evra, umjesto da evro rješava probleme.

 GLAS: Smatrate li da je rješavanje problema u bankama tek na početku. Šta sve još treba da se preduzme?

MENCINGER: Banke, koje su pomagale u naduvavanju raznolikih balona prije krize u krizi su nerazumno zaoštrile kriterijume za reprogramiranje kredita ili davanje novih. Zbog toga sve više preduzeća propada i sve više bankarskih kredita svrstava se u loše kredite. I regulatori, koji su prije krize dozvoljavali sve to, u krizi su nerazumno zaoštrili kriterijume.

GLAS: Lideri G8 poručili su prije petnaestak dana da je njihov imperativ promocija privrednog rasta i otvaranje novih radnih mjesta, kao najboljeg puta za jačanje svjetske ekonomije. Koliko je takva politika ostvariva u sadašnjoj situaciji?

MENCINGER: Nova radna mjesta su sigurno najbolji lijek za probleme sadašnjeg društva, a manjak radnih mjesta daleko najveći problem. No, kako ih stvoriti, drugo je pitanje. Tehnološki napredak, premještanje proizvodnje u države sa "jeftinom radnom snagom", čežnja za povećanjem konkurentnosti i štednja smanjuju broj radnih mjesta. Dokle god će biti profit jedino mjerilo uspješnosti i dok će se Evropa zavaravati, da može konkurisati u globalnom "ekonomskom kanibalizmu", ta su "zalaganja" lidera politička demagogija, slična demagogiji o stvaranju "društva znanja".

 GLAS: U nekoliko navrata ste rekli da strahujete za sudbinu EU. Šta bi bile najteže posljedice njenog eventualnog raspada?

MENCINGER: Ako bi se ona raspala stihijski, nastala bi neviđena ekonomska i socijalna kriza.

 GLAS: Evropska centralna banka se, prema Vašem mišljenju, ponaša kao bivša Narodna banka Jugoslavije, koja je štampala novac bez pokrića. Kolika je šteta time nastala? Šta bi ECB trebalo da preduzme u sljedećem periodu?

MENCINGER: To što ECB radi, dakle štampa novac, je izlaz u nuždi. No, brojevi su ogromni. Uporedite hiljadu milijardi novog primarnog novca sa BDP-om EU, koji iznosi dvanaest hiljada milijardi. No, zasad to ne rješava krizu, jer se taj novac ne pretvara u kredite zbog zahtjeva Evropskog bankarskog regulacionog tijela (EBA) za povećavanje odnosa između kapitala i aktive, a i zbog nepovjerenja banaka u mogućnost vraćanja kredita. No sam vjerujem da će se to pretvoriti u inflaciju, koja je nažalost jedino i ujedno najbolje rješenje za otpise javnih dugova.

 GLAS: Mnogi ekonomisti, ali i politički lideri, imaju primjedbe na agencije za kreditni rejting. Kakvo je Vaše mišljenje?

MENCINGER: Za mene to su veoma štetne institucije. Ne treba zaboraviti da su toksičnim papirima davale ocjene AAA, da su sarađivale u finansiranju Grčke, da su mnogo puta bile istovremeno plaćene za savjetovanje i ocjenjivanje velikih firmi. No, pošto im "finansijska tržišta" i dalje vjeruju, one mogu uništiti i manje države.

 GLAS: Kolike su posljedice krize u regionu? Šta bi za njih bilo najbolje rješenje?

MENCINGER: O BiH ne znam dovoljno, da bih mogao dati odgovor. Situacija u Sloveniji je dosta jasna. Pošto se radi o veoma maloj i otvorenoj privredi potpuno zavisnoj od aktivnosti u EU, Slovenija je veoma pogođena smanjenjem uvoza u EU, koji se u krizi smanjuje više od BDP-a. Specifični razlozi za veoma loše stanje mogu se naći u događanjima između 2005. i 2008, koje nazivam hazarderskim periodom. U to vrijeme prevladala je vjera u normalnost 30-odstotnih donosa; tajkuni su kreditima kupovali "svoja" preduzeća, preduzeća su se širila na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, obični ljudi su počeli da "štede" u finansijskim proizvodima umjesto u depozitima. Vrijednost virtuelnog bogatstva na ljubljanskoj berzi je utrostručena. Pošto u domaćim bankama nije bilo dovoljno depozita, banke su se, da bi podmirile potražnju za kreditima, zaduživale u inostranstvu i odnos između kredita i depozita je od 2005. do 2008. porastao sa jedan na 1,6. Kada je došla kriza, vrijednost "bogatstva" je pala, krediti su ostali, neto spoljni dug se podigao od nula evra krajem 2005. na deset milijardi evra krajem 2008. Država je, kao i druge, morala da rješava banke, to je povećalo javni dug. No, on je i dalje za pola manji od prosjeka u EU, ali se pod uticajem sadašnje ekonomske "nauke" smatra glavnim problemom. U stvarnosti, Slovenija ima tri neuporedivo veća problema: nedovoljnu potražnju, međusobnu zaduženost preduzeća i zaduženost banaka u inostranstvu.

Prevare

 GLAS: Kažete da mnoge nove finansijske proizvode treba proglasiti prevarama. Koje tačno i zašto? Kako se boriti protiv toga?

MENCINGER: Svrha finansijskog sektora je efikasno prenošenje štednje od štediša ka investitorima, što se može najefikasnije uraditi običnim bankarskim poslovima. Sve ostalo samo povećava troškove, stvara krizne situacije te rizike špekulanata prebacuje na druge. Najznačajnija stvar koju treba preispitati je sekuritizacija kredita. Da li je moguće da "pakiranje" slabih kredita za nekretnine u SAD u najbolje papire i njihova prodaja nije prevara. Da li različiti hedge poslovi nisu igre na sreću?

Biografija

Jože Mencinger diplomirao je 1964. godine na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Doktorirao je 1974. na Pensilvanijskom univerzitetu u Filadelfiji, SAD.Radi na Ekonomskom institutu Pravnog fakulteta u Ljubljani. Predavao je na univerzitetima u Zagrebu, Mariboru i Pitsburgu. Bio je gostujući naučnik u Međunarodnom centru za ekonomska istraživanje u Torinu i Instituta društvenih nauka u Beču.Tokom 1990. i 1991. bio je potpredsjednik Vlade Slovenije, a 1995. postao je član Evropske akademije nauka i umjetnosti u Salcburgu. Sandra Miletić (Glas Srpske)