Kliker.info

Josip Pejaković je velikan bosanskohercegovačke glume čija monodrama ove godine bilježi pune četiri decenije postojanja. Prije 40 godina, u teatrima bivše Jugoslavije i širom Europe, u gradovima gdje su na radu boravili brojni „gastarbajteri“, Pejaković je tumačio lik Salčina, radnika koji nije mogao naći posla u svojoj državi, ostavio ženu i djecu i otišao u Njemačku, da bi se iz nje što prije vratio jer je naišao na „elemente“. „Odaklem si ti, pita on mene. Reko iz Bosne. Kakve Bosne? Kaže on – nema nikakve Bosne. Reko ja sam je ostavio zdravu i čitavu, ase joj se nešto strefilo ter tako govoriš. Kaže on ništa se njoj nije strefilo, ne može se ništa strefiti onome koga nema“, govorio je Salčin Pejaković tada.

• Kako je nastala ova monodrama koju ste izvodili stotinama puta i koja je njena poruka?

Ona je bila predviđena za jednog drugog glumca koji je to igrao više od 100 puta. Međutim, publika je odmah tražila da ja to igram, jer ja sam igrao povremeno skraćenu verziju uz monodramu „Oj živote“, nastalu godinu ranije. Kada sam na neki način sa „Oj živote“ došao u prvi plan, odmah mi se posrećilo da sam osvojio nekoliko značajnih nagrada i to me je svrstalo u red prve lige tadašnje Jugoslavije. Putovao sam dosta i želio na neki način srušiti predodžbu o Bosni, da Bosanac mora biti glup, neobrazovan, primitivan… Najmanje je o tome bilo u mojim monodramama, moji likovi su bili siromašni, možda i neobrazovani, ali nisu bili glupi, bili su veoma bistri, čestiti. Svi oni govore o tome ne kakva je Bosna, već kakva bi ona de facto trebala biti, ne kakav je čovjek već kakav bi on trebao biti. Često sam, iako sam govorio o ljudima koji su postojali, od krvi i mesa, njima određivao neke atribute koje oni nisu posjedovali.

• Da li je takva sudbina i Salčina, lika iz „On meni nema Bosne“? Da li je on stvaran ili kombinacija više osoba?

Salčinu nije trebalo ništa dodavati. On je bio čovjek koji se jednog trenutka suprotstavio upravo tim najvećim mračnjacima koji će nam zagorčati život 90-ih godina i oni su ga ubili, a to u monodrami nije bio slučaj. On je bio klasični gastarbajter koji je otišao trbuhom za kruhom i tamo sreo sve ono što zapad nudi, i mogućnost da se zaradi i ne nemogućnost života sa takvim okruženjem jer tamo ima svega i svačega. On je ustvari natrčao na te, kako on kaže, elemente i njima se suprotstavio na njemu svojstven način. On je bio Travničanin, moj komšija i osjećao sam potrebu da o njemu nešto napišem i dao mu ime Salčin, a on je bio Salih Mešinović.

• Koji je cilj priče ove monodrame?

Ona je uperena na to da mi je pun kufer raznih novinara koji ovdje dolaze na ćevape i misle da je to najinteresantnije što mi možemo ponuditi i viceve o Sulji i Muji. Ja tu bitku vodim dugo, u jednom od zadnjih intervjua koji sam dao Ninu, pitali su me zašto ljudi danas plaču kad gledaju „On meni nema Bosne“, ja sam im rekao da plaču jer su se smijali na to 75. godine.

• Tada je Salčin rekao: „Ima Bosne, a i mene u njoj“. Da li i danas ima te Bosne iz Vaše monodrame?

Ta Bosna, o kojoj sam tada pričao, bila je u sastavu jedne zemlje koja se zvala Jugoslavija i to je razoreno, ta čestica kao što je razorena i Jugoslavija. Jugoslavija se nije mogla razoriti ako se ne razori Bosna. „Igranka“ je prvo počela ovdje, nije ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Njihove namjere su uvijek iste, nikada neće odustati ni jedni ni drugi od svog projekta, naravno ne čitava Hrvatska i ne čitava Srbija, bilo bi zaista katastrofalno da se oni udruže sa ovim idiotskim idejama. Bilo je pokušaja Tuđmana i Miloševića, ali to je propalo. Bosna će uvijek biti takva, ona će pustiti nekoga i 500 godina da jaše, ali sa konstatacijom „Zora će jednog dana doći kada ćeš morati prestati jahati“. Tako je bilo i sa Turcima, poslije će se Austrougari još gore osjećati u tom sedlu koje je neudobno. To nisu fina, udobna, engleska sedla, to je drveni samar, pa koliko izduraš. Sa drvenim samarom se ne može puno izdurati. Pa su lomili zube i Nijemci i Talijani, a pogotovu ovi, kako sam ih nazvao, elementi – to su ovi naši domaći izdajnici koji su upravo htjeli veliku Srbiju i Hrvatsku do Drine.

• Ima li toga danas?

U ta dva pojma se kupa današnja Bosna, jer i unutar Bosne ima mišljenja da bi im bilo bolje sa Hrvatima nego sa Srbima, što je potpuno pogrešno. Ona mora egzistirati kako je egzistirala vjekovima, tu promjena ne smije biti. Sve što se desi u budućnosti na tom planu, bit će protiv Bosne, i jedno i drugo. E, sad kako to uskladiti, kako iskoristiti ono što je najljepše u Bosni, najbolje. To svakako nisu ljudi, odmah da se ogradim, to je taj ambijent. Prije godinu ili dvije, na Vlašiću je jedan moj prijatelj sjedio sa dvojicom Arapa koji su željeli pričati o nekom biznisu i povezao sam ih sa višim vlastima kako bi to dogovorili. Kod Arapa ima lijepi običaj, idu porodično na odmore. Sada su iscrpili sve mogućnosti, stigli do Turske, u Srbiju ne mogu zbog gastronomije i sljedeća je Bosna. Jedna od tih porodica, koja je došla u BiH, se na preporuku posrednika meni javila da im preporučim nešto i pošaljem ih kod prijatelja na Buško blato. Jedan čovjek, koji je napravio veliki posao prije rata, sad je napravio etno selo i on je njih tu primio, ugostio. Arap se probudio jedno jutro u kući sa bazenima za masažu, dobio kafu… Sjede oni na terasi, piju kafu, gledaju jezero, zelenilo i pita gost Jozu: „Jel’ znaš šta je Dženet?“ Jozo veli: „Ne bi te primio da ne znam“, a Arap na to: „E ovo je to, sve imate, ne znam oko čega se vi glođete“. To je Bosna, to je ta neuništiva zemlja, a sve je upitno ostalo. Država je postala predmet rugla jer sve što je napravljeno, napravljeno je nakaradno. Neke nebuloze koje ta država protežira čini je naopakom, stvarajući državu za idiote, a ne za ljude, jer je odnos takav, kao što sam jednom ranije rekao, da tri majke rađaju jedno dijete, to se sada dešava u BiH. Kada se spoje dvije majke i treća, koja bi i nešto dobro učinila, ispada da u ovoj zemlji ima puno više onih koji je mrze nego što je vole. Činjenica je da se nešto temeljito mora promijeniti unutar strukture Bosne da bi se privukli ljudi i da bi ova potrebna većina, koji vole Bosnu, nadvladala one koji je ne vole.

• Šta je onda potrebno uraditi?

Mislim da je ovo posljednji voz, ako se ovo ne uradi doći će do rasula. Ako se pod hitno ne donese zakon da u izvršnoj vlasti ne mogu participirati stariji od 35 godina, ova će zemlja postati obala slonova ostavljenih da umru, a mladi će odavde otići. Hajmo malo maštati o tome. Mladi čovjek, ako se normalno obrazuje u inostranstvu gdje su normalni univerziteti, a ne univerziteti u svim gradovima diljem BiH gdje se, dok pojedeš ćevape, završi prvi stepen i još tri rate gotov fakultet, magistrat i dalje, sve to smandrljaš za godinu i po, dvije, Bog te veselio, fakultet završi negdje u 22. godini. Od 25. do 35. ide 10 godina rada, sticanja iskustva u najmodernijim sistemima, firmama, takvih je pun svijet. Dijaspora broji dva miliona ljudi, to je armija obrazovanog svijeta, rasterećena rata i ratnih pustoši i ovoga što trenutno egzistira po parlamentima u BiH. Kada se donese zakon, onda ne postoji nikakva prinuda oko glasanja, neće biti mešatara koji će tjerati jadni narod za one koji će im kasnije raditi o glavi, kao što rade svih ovih 20 godina. Doći će mladi, obrazovani ljudi, donijet će nove tehnologije, doći će do promjene mentaliteta… Ono što treba dodati je nepristojna uloga Evropske unije u ovom našem bosanskom slučaju, jer čine sve da se ovaj prostor isprazni. Zakon, koji donosi EU da oni koji imaju hrvatsko državljanstvo mogu bez radne vize da dobiju posao, je gotovo počeo da prazni Livno, Grude, pa će to krenuti na Kladušu koja je već prazna, Cazin i dio Bošnjaka koji imaju putovnice i domovnice i jednostavno – ko će ostati? Oni koji će gasiti svjetlo i pričati kako je to bilo u Jugoslaviji. Bosna to nije zaslužila, ona je zaslužila puno kvalitetnije kadrove.

• I danas su aktuelne priče o raznim „šubama” gdje se traže karte za Njemačku i bolju budućnost.

Sasvim je normalno da ljudi odlaze, pa ja sa minimalnim znanjem stranog jezika mogu biti kuhar, a to je 2.000 eura, ili konobar sa 1.500 eura i još toliko bakšiša. Pa malo šarma, vica, još počnem raditi tamo gdje su većinom gosti naši ljudi, pročuje se da je Josip Pejaković tu konobar i ja sam dobar 10.000 eura. Krivopeti idiot, kreten, šljam koji sjedi u Parlamentu BiH ima plaću 7.000 maraka (3.500 eura) i ja treba da tog šljama, koji je došao samo zato što je Srbin, Hrvat ili Bošnjak da ga slavim, da ga slavim, da mu ljubim stope, da ga čekam hoće li se smilovati da digne svoju ruku koju je izvadio iz nosa u svom svom primitivizmu, sve to puta 20 godina? Ja sam sad protiv zemlje, a on je za zemlju jer ima sedam puta više od mene. I sad kad on ovo pročita, mislit će da se to ne odnosi na njega nego na nekog, imaginarnog jer je njemu dobro.

• Šta dalje planira raditi Josip Pejaković?

Pokušat ću otvoriti put mladim, talentovanim ljudima, jer ova neka standup varijanta koja hara nije nikako dobra za budućnost. Ne može se tako popeti na scenu i baljezgati i pričati viceve, a to nažalost ima jako veliku publiku. Možda ću ja pokušati napraviti jednu stand-up komediju koja će se zvati „Ovo je Bosna, Milorade“. Tu je sve rečeno. Ubacili su jednu kost između mene i Dodika time što su iz konteksta izvadili i njega kako govori protiv Bosne, a i mene koji sam za Bosnu. U stvari, mi govorimo o jednom te istom – o onome što u Bosni ne valja. Ja ću napraviti tu jednu komediju jer vidim da je publici stalo do toga, da ja malo kažem svom drugu što mu niko ne može reći. Svi će pohrliti, misliti da ću ga ja raskrinkati, a njega je jako teško raskrinkati, Amerika mu ništa ne može, a kamoli ja. Činjenica je da on samo misli da predvodi onu grupu koja ne voli Bosnu, jako se vara. Jer je svjestan te činjenice.

• Pa, kako bi postavili stvari u toj monodrami?

To bi bila najveća stand-up komedija, jer bih ja pronašao nekog kao što je Dodik da brani Bosnu. Kad neko njega ubijedi, a mislim da se to teško može desiti, bar za njegovog političkog života, da ima Bosne, što je on duboko svjestan jer je nikada ne bi negirao da je nema, ne bi imao potrebe… Ja 100 posto znam da on ne misli tako, ali on se bavi politikom, a politika je kurva najveća i svi se oni bave politikom i oni koji je zagovaraju ne misle tako, u tome je tragedija. Koliko je god u njegovoj glavi smješteno čvrsto ubjeđenje da Bosne ima, toliko je u glavama ovih koji je zagovaraju smješteno da je nema i da su oni Bogom dati da je brane jer je nema. Ubijeđen sam milijardu na sto da je to tako, jer ovi koji vladaju našim sudbinama, da misle da ima Bosne, nikad se ne bi ponašali ovako kako se ponašaju. Taj sistem spojenih posuda samo održava njih na vlasti i ništa više od toga. Paradigma Bosne je da Bosnu brane oni koji misle da je nema, a negiraju je oni koji misle da je ima.

Od logora do ogromne farme i advokature

Čovjek je bio logoraš u Trnopolju, Omarskoj i Keraternu. Otišao je u Norvešku i napravio biznis, a zarađeni novac instalirao u tom Trnopolju i otvorio najveću farmu na ovom prostoru, možda čak na prostoru bivše Jugoslavije – kraljica norveška je otvorila projekat. Kćerka njegova se udala za sina također od logoraša. Školovali se u Londonu, poslije pet godina od završenog fakulteta otvorili su advokaturu i taj zet njegov je proglašen najboljim mladim advokatom u Engleskoj, kraljica Engleska ga je odlikovala. To nisu ljudi sa Marsa, to su naši ljudi, naša omladina, mladi ljudi iz BiH koji su najtalentiraniji na svim univerzama jer imaju talent, imaju motiv, imaju poriv – inat.

Ni pomena o radnim akcijama

Ne treba zaboraviti i nešto što je bilo pozitivno u bivšem sistemu – oni koji su stvarali tu nesretnu zemlju, koja se raspala, imali su u prosjeku 27 godina. Oni su uveli dobrovoljnost u izgradnji pruga što se danas ne dešava ni u jednoj varijanti. Danas nismo u stanju organizovati čišćenje grada jer se odmah jave razni koji kažu „Nismo mi smetljari, imamo komunalno preduzeće!“

Ako kažemo idemo da kopamo kanale, oni „Imamo mi svoje firme i rovokopače, ne radi se to lopatama“. Pa nisu ni oni to radili lopatama zato štio je bilo potrebno, ali je trebalo mobilisati tu omladinu koja je bila nezaposlena.

Kad dobije posao na radnoj akciji, dobije i hranu, skida se sa potrošnje hrane kod roditelja. Taj jedan dobrovoljni doprinos je imao svoju cijenu i, osim što su jeli brda preko noći, gradili sve, time i što su bili zbrinuti egzistencijalno jer ne bi mogli dobiti drugog posla, nego samo u javnom radovima.

Ibrahim Sofić (Aljazeera)