Kliker.info

„Quo Vadis, Aida?” je film o genocidu u Srebrenici i prvi igrani film na ovu temu. Jasmila Žbanić je napisala scenario i režirala film a u glavnim ulogama su Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Boris Ler, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović i Boris Isaković. Za kamerom je bila Christine A. Maier, a montirao ga je Jaroslaw Kaminski. Film traje 103 minute.

– Ovo je najveći projekat koji smo mi, iz produkcije Deblokada, do sada radili, kaže rediteljka Jasmila Žbanić, koja već nekoliko godina živi i radi u Berlinu. Film je koštao više od četiri miliona eura, što je za BIH visokobudžetni film. Imali smo preko 6.000 ugovora sa stastistima, 53 govorne uloge, radili sa dvije kamere. Film je koprodukcija devet evropskih zemalja i na setu se osim bosanskog i engleskog moglo čuti još 10 različitih jezika, kaže Jasmila Žbanić.

Deblokada je filmska produkcija koju su 1997. godine u Sarajevu osnovali Jasmila Žbanić i njen suprug Damir Ibrahimović sa prijateljima. Za svoj prvi igrani film „Grbavica” (u Njemačkoj prikazivan pod naslovom „Esmas Geheimnis“), Deblokada je 2006. godine na Filmskom festivalu u Berlinu dobila najveću nagradu, „Zlatnog medvjeda“. „Quo Vadis, Aida?” peti je po redu igrani film Jasmile Žbanić, a deveti u produkciji Deblokade.

– Sa filmskog stanovišta raditi ovakav film u Bosni je izgledalo kao nemoguća misija”,  kaže rediteljka. “Bosna je zemlja koja proizvodi jedan film godišnje. Industriju gotovo da nemamo i naš Filmski fond je zaista mali. Bosna je nekada bila dio veće priče s Jugoslavijom i njenom jakom filmskom industrijom, ali nakon rata u kojem je sve bilo uništeno i veze sa drugim republikama postale limitirane – ostali smo u pustinji filmske produkcije, govori Žbanić.

Jasmila ukazuje kako su  mnogi ljudi željeli da se ovaj film napravi i uistinu su ga podržavali.

– Damir Ibrahimović, glavni producent, napravio je izuzetno hrabre, mada rizične poteze, bez kojih ovog filma ne bi bilo. Da smo čekali još godinu dana da se steknu svi uslovi za realizaciju, kako bi svaki oprezan producent radio, nikada ga ne bismo snimili. U korona krizi bilo bi nemoguće snimati sa preko 400 ljudi u jednom prostoru. Odlučiti se za snimanje bila je odluka bazirana na nevjerovatno tačnom instinktu, rekla je Žbanić.

Predvidive i nepredvidive teškoće

Kada je rat u BiH 1995. godine završen i kada se zemlja podijelila po novouspostavljenim etničkim granicama, Srebrenica je ostala u sklopu Republike Srpske. Pošto mnogi, uključujući političke lidere kao i aktuelnog gradonačelnika Srebrenice, negiraju da se u tom gradu desio genocid i na ovakav filmski projekat nisu gledali sa simpatijama, film je bilo nemoguće snimati na autentičnim lokacijama. Ekipa filma se neprestano suočavala sa predvidivim i nepredvidivim teškoćama.

– Zašto sam se i pored svega odlučila da radim ovaj projekat – to zaista ne mogu da racionalno objasnim. Naravno da me je sudbina tolikog broja nevino ubijenih ljudi i bol žena koje su ostale da pate za svojim najmilijima, motivisala da učinim sve što je u mojoj moći da njihova priča ne ostane neispričana. Dugo sam priželjkivala da neko drugi napravi ovaj film, ali, dok sam to mislila, zapravo sam se podsvjesno sama pripremala, kaže Jasmila Žbanić.

Tragedija koja se nastavlja

Tragedija Srebrenice počinje 1992 godine, kulminira 1995, a nastavlja se i danas, jer se 1.700 ljudi još uvijek vode kao nestali.

– Svaka faza ove tragedije je film za sebe. Moj umjetnički izbor je bio da govorim o tri dana u kojima se puno stvari moglo drugačije desiti da je bilo više solidarnosti i empatije, naglašava redateljka.

 „Quo Vadis, Aida?” je duboko emotivan film o užasnoj tragediji i najvećem zločinu u Evropi poslije Drugog svetskog rata, ali istovremeno djeluje i kao precizna, gotovo dokumentaristička rekonstrukcija stvarnih događaja.

– U toku pisanja scenarija a posebno u toku pripreme sa ekipom imali smo internet platformu na kojoj je za svaku scenu bila izdvojena gomila linkova iz jula 1995, arhiva, te ono što je inspiracija iz drugih filmova, fotografije, i opis kako ja zamišljam svaku pojedinu scenu. Željeli smo ostati vjerni suštini, znajući da radimo fikciju, umjetničku interpretaciju onoga što se dešavalo. Recimo, u stvarnosti Mladić se sastao sa UN pukovnikom Karremansom u hotelu Fontana nekoliko puta. U našem filmu je to samo jednom, jer zakoni filma ne dozvoljavaju da realnost pratite doslovno, ponavljanja postaju dosadna i onda ljudi napuštaju kino, objašnjava rediteljka svoj postupak.

Aktiviranje starih trauma na filmskom setu

Priča filma je vezana za sudbinu Aide, nekadašnje profesorice, koja radi kao prevoditeljica za Holandski bataljon, odnosno mirovne snage UN-a, čiji je zadatak bio da čuvaju takozvanu sigurnosnu zonu – Srebrenicu. Kada su Mladićeve trupe ušle u grad, Aidin muž i dva sina traže spas u UN-ovoj kasarni u Potočarima. Aida pokušava da ih tu zadrži i da ih spasi.

– Čim sam sa Damirom Ibrahimovićem, producentom počela razgovarati o glumcima, bilo nam je jasno da je Aida – Jasna Đuričić. Sa njom smo sarađivali i ranije, na filmu “Za one koji ne mogu da govore”. Jasna ima izvanrednu energiju i u stanju je da dočara najdublje emocije. Bilo je prelijepo raditi s njom. Ona je glumica koja uvijek od sebe zahtijeva najbolje. Što se tiče Mladića, kojeg igra Jasnin muž Boris Isaković, glavno pitanje je bilo: kako ga pokazati, jer je ličnost za koju svi znaju kako izgleda. Malo ljudi zna kako izgleda UN pukovnik Karremans, ali za Mladića, svi u našoj regiji tačno znaju kako izgleda, kako govori, kako se ponaša. Razmišljali smo o drugim metodama – poput one da ga ne prikažemo, da ga snimamo samo s leđa, ali nismo želeli da od njega napravimo misterioznu figuru. On je ljudsko biće. Da, on je ratni zločinac, ali ne mitska figura, već čovjek od mesa i krvi. Odlučili smo se za Borisa Isakovića jer on ima ima ogroman glumački domet i energiju. Analizirali smo mnogo video-snimaka Mladića, ali Boris je pronašao svoj, originalan i snažan način da ga odigra, istakla je Žbanić.

– Izudin Bajrović igra Aidinog muža Nihada. Sjajni su i Dino Bajrović koji igra Nihadovog i Aidinog sina Seju, a koji je Izudinov sin i u ralnosti, te Boris Ler koji igra starijeg sina Hamdiju. Emir Hadžihafizbegović je klasika. Kad smo snimali njegovu scenu, gdje on kao srpski vojnik ulazi u bazu punu izbjeglica, toliko je bio ubjedljiv da su se dvije statistkinje onesvijestile i morali smo zvati hitnu pomoć. Te žene su bile djevojčice tokom rata. Emirova gluma aktivirala je stare traume. Bilo je veliko iskušenje, veliki rizik i vrlo emotivno i za Emira i sve ostale igrati ove uloge, govori Žbanić.

Produkcija u doba korone

Premijera filma je bila planirana za 11. juli 2020., na 25. godišnjicu zločina u Srebrenici. Zbog korona krize, međutim, to je bilo neostvarivo i film je završen više od mesec dana poslije toga datuma.

– Mi smo još u martu bili u zadnjoj sedmici montaže, ali se onda zbog korone sve pomjerilo za nekoliko mjeseci. Film smo završili tek u drugoj polovini avgusta. Korekcuju slike i miks tona smo radili tako što smo komunicirali pomoću kompjuterskog programa koji je spojio nekoliko gradova – i kolorist i mikser su bili u studiju u Rumuniji, dizajner tona je bio u Sarajevu, a snimateljka Christine Maier i ja u Berlinu. Nismo imali obavezu kada film trebamo pokazati, mnogo važnije je bilo da ga završimo onako kako smo htjeli. Njemački koproducent, Razor film, učinio je sve da u tome uspijemo, kaže Jasmila Žbanić

(Oslobođenje)