Kliker.info

Ilan Pappe zagrijavao se to ledeno jutro u Kopenhagenu, u kino dvorani, čavrljajući i šaleći se na tečnom arapskom s jednim od organizatora konferencije na kojoj se uskoro trebao obratiti, između gutljaja crne kafe iz kartonske šoljice.

Za razliku od drugih Izraelaca, rekao je Pappe, on je naučio jezik “koloniziranih”, provodeći vrijeme u Palestini, okružujući se palestinskim prijateljima i uzimajući formalne časove arapskog jezika.

Stotine akademika, dužnosnika, aktivista za međunarodna prava i svakodnevnih Danaca zgroženih izraelskim genocidom nad Palestincima u Gazi prisustvovalo je događaju u glavnom danskom gradu, čiji je domaćin bila Europska mreža za Palestince. Grupa je osnovana nedavno, a njeni članovi uključuju Dance palestinskog porijekla.

Pappe je kasnije rekao publici da je od izbijanja posljednjeg izraelskog rata protiv Gaze bio šokiran odgovorom Evrope.

“Mnogi su iznenađeni evropskom reakcijom”, rekao je na pozornici. “Evropa, koja tvrdi da je uzor civilizacije, ignorisala je najprenošeniji genocid modernog doba.”

Na marginama skupa Al Jazeera je intervjuisala 70-godišnjeg Pappea, vodećeg izraelskog historičara, pisca i profesora koji je veći dio života proveo boreći se za prava Palestinaca. Pitali smo ga o cionizmu i solidarnosti te šta misli o promjeni američke političke scene i njenom značaju za Gazu.

• Dugo ste govorili da su alati cionizma, nacionalističke političke ideologije koja je pozivala na stvaranje židovske države, uključivali zarobljavanje zemlje i iseljavanje. Posljednjih 15 mjeseci Gaza je trpjela svakodnevna masovna ubistva. Kojoj fazi cionizma svjedočimo?

– Nalazimo se u stanju koje se može definisati kao neocionističko. Stare vrijednosti cionizma sada su ekstremnije, u daleko agresivnijem obliku nego što su bile prije, pokušavajući postići u kratkom vremenu ono što je prethodna generacija cionista pokušavala postići u mnogo dužem, više, inkrementalno, na postupan način.

Ovo je pokušaj novog vodstva cionizma da dovrši posao koji su počeli 1948. godine, a to je službeno preuzimanje cijele Palestine i rješavanje što je više moguće Palestinaca u tom istom procesu. Ovo je nešto novo, stvaranje novog izraelskog carstva kojeg se susjedi ili boje ili ga poštuju – i zbog toga se može čak teritorijalno proširiti izvan granica mandatne ili historijske Palestine.

Historijski gledano, spreman sam s određenim oprezom reći da je ovo posljednja faza cionizma. U prošlosti, takav razvoj ideoloških pokreta, bilo da su kolonijalni ili su carstva, obično je donosio posljednje poglavlje kao ono najnemilosrdnije, najambicioznije. I onda to obično bude previše, pa padnu i propadnu.

• Nekoliko dana nas dijeli od novog političkog krajolika jer Donald Trump drugi put dolazi u Bijelu kuću. Ima još snažniji glas na društvenim mrežama s tehnološkim milijarderom i vlasnikom platforme X Elonom Muskom, koji hvali izraelsku politiku i njihovu vojsku. Kako vidite utjecaj [novoizabranog] predsjednika na Izrael? Hoće li se rat u Gazi nastaviti?

– Vrlo je teško vidjeti bilo šta pozitivno tokom drugog Trumpovog mandata i njegovih veza s Elonom Muskom.

Budućnost Izraela i cionizma povezana je s budućnošću SAD-a.

Ne mislim da su svi Amerikanci pristalice Trumpa. Ne mislim da su svi Amerikanci pristalice Elona Muska. Ipak, bojim se da se ne može mnogo učiniti u sljedeće dvije ili tri godine.

Jedina dobra vijest je da populistički čelnici poput izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa i luđaka poput Elona Muska nisu baš sposobni. Oni će sa sobom srušiti američku ekonomiju i američki međunarodni položaj, tako da će SAD loše završiti ako ga ovakve ličnosti budu vodile.

Dugoročno, mislim da to može dovesti do manjeg angažmana SAD-a na Bliskom istoku, a za mene je scenario u kom imate minimalno američko sudjelovanje pozitivan scenario.

Potrebna nam je međunarodna intervencija, ne samo u Palestini, nego i za cijeli arapski svijet, ali ona mora doći s globalnog juga, a ne s globalnog sjevera. Globalni sjever ostavio je takvo naslijeđe da bi vrlo malo ljudi bilo koga s globalnog sjevera smatralo poštenim posrednikom. Veoma sam zabrinut zbog kratkog roka, ne želim da me krivo shvate. Ne vidim nikakvu silu koja bi zaustavila kratkoročne katastrofe koje nas čekaju.

Kad vidim širu perspektivu, mislim da smo na kraju vrlo lošeg poglavlja u čovječanstvu, a ne na početku lošeg poglavlja.

• Trenutno se vode pregovori o prekidu vatre. Kada očekujete mir u Palestini?

– Ne znam, ali mislim da ni prekid vatre u Gazi nije kraj, nažalost. Naravno, zbog genocida. Nadajmo se da će biti dovoljno snage da ga, ako ne zaustavimo, barem ukrotimo ili ograničimo.

Dugoročno gledano, vidim dugotrajan proces. Govorim o 20 godina, ali mislim da smo na početku ovog procesa. To je proces dekolonizacije doseljeničko-kolonijalnog projekta.

Može ići na bilo koji način. Znamo to iz historije. Dekolonizacija može biti vrlo nasilna i ne mora nužno proizvesti bolji režim. Može biti prilika da se izgradi nešto mnogo bolje, što je dobitna kombinacija za sve na koje se to odnosi i za područje u cjelini.

• Palestincima i mnogim posmatračima čini se kao da svijet samo stoji po strani dok se Izrael širi na svoje susjede i nekažnjeno provodi genocid.

– Posljednja faza s historijskog gledišta je dug proces. To nije trenutni proces i nije pitanje hoće li se dogoditi, već je pitanje kada, ali bi definitivno moglo potrajati.

Postoje regionalni i globalni razvoji koji omogućavaju nastavak ove faze. Bilo da je riječ o usponu populističkih političara poput Trumpa, moći multinacionalnih korporacija, usponu fašizma, novom desnom fašizmu u Evropi, nivou korupcije u nekim arapskim zemljama, sve to djeluje na način da održava globalni savez koji omogućava Izraelu da radi ono što radi.

Ipak, postoji još jedan savez.

Nema istu moć, ali je široko rasprostranjen i povezan s mnogim drugim borbama protiv nepravde i vrlo je moguće da, ako ne u bliskoj budućnosti, onda nešto kasnije, ova vrsta globalnog sentimenta koji nije usmjeren samo na Palestinu, nego i na globalno zagrijavanje, siromaštvo, migracije… da postane moćnija politička sila, a svaka mala pobjeda tog drugog globalnog saveza donosi cionistu projekt bliže kraju.

• Šta taj drugi savez radi? Šta bi moglo pomoći njihovom cilju?

– Postoje dvije stvari. Prvo, mi nemamo organizaciju koja na neki način sadrži tu dobru volju, podršku, solidarnost, ovu energiju za borbu protiv nepravde. Potrebna je odgovarajuća organizacija i infrastruktura, iako možda neki mladi i nisu ljubitelji svega toga, možda i iz validnih razloga.

Druga stvar je napustiti puristički pristup koji su takvi pokreti imali u prošlosti i stvoriti mreže i saveze koji uzimaju u obzir da se ljudi ne slažu čak i oko temeljnih pitanja, ali su sposobni raditi zajedno na zaustavljanju genocida u Gazi, na oslobađanju koloniziranih ljudi.

• Vraćajući se na moćniju alijansu za koju kažete da podržava cionizam, govorili ste o usponu krajnje desnice u Evropi. Međutim, među njima još ima antisemitizma.

– Taj nesveti savez je postojao od samog početka. Ako razmislite logično, i antisemiti i cionisti, kada je riječ o Evropi, imali su istu metu, nisu željeli vidjeti Židove u Evropi. Vidjeti ih u Palestini mogao bi biti cilj i cionističkog i antisemitskog pokreta.

Sada postoji novi sloj jednoobraznosti ideja između neodesnice i Izraela, a to je islamofobija.

Nova desnica sada, iako još ima jake antižidovske, odnosno antisemitske elemente u sebi, cilja uglavnom na muslimanske i arapske zajednice. Ne cilja posebno na židovske zajednice.

Oni vide Izrael kao najvažniju antiislamsku i antiarapsku silu u svijetu, tako da postoji i identifikacija na tom nivou. Naravno, to je nešto što bi Židovi požalili izvan Izraela kada bi bili dio takvog saveza. Čak se i proizraelski Židovi u Evropi osjećaju pomalo nelagodno zbog onih koji nose izraelsku, ali u isto vrijeme i nacističku zastavu.

Nadajmo se da će ih to natjerati da preispitaju svoju povezanost s Izraelom. Već vidimo znakove, posebno u američkoj židovskoj zajednici među mlađom generacijom, da oni razumiju da je Izrael sada dio političkog saveza s kojim se oni kao američki Židovi ne mogu identifikovati.

Kao što kažemo, to omogućava Izraelu da nastavi zbog Trumpa i populističkih vođa, ali to je, također, nešto što neće trajati zauvijek.

• Genocid je naveo mnoge, uključujući i neke židovske grupe, da proučavaju stvaranje Izraela i historijsko etničko čišćenje Palestine. Jeste li vidjeli familije podijeljene shvaćanjem sukoba?

– To se ne događa u Izraelu, ali se definitivno događa židovskim familijama izvan njega.

Količina informacija koja teče je takva da mlađa generacija ne može biti slijepa. Čak i ako steknu vrlo dobro židovsko obrazovanje, još više, mogu uvidjeti nemoralnost izraelskog djelovanja.

Uglavnom se radi o međugeneracijskom sukobu, što je pozitivan znak jer znači da bi sadašnja generacija mogla biti mnogo ujednačenija u ovoj poziciji.

• Ipak, unutar Izraela, mladi ljudi, također, imaju pristup dokumentaciji o genocidu putem društvenih medija i TikToka. No, mnogi još zanemaruju palestinsku patnju.

– Nisu dobili isto obrazovanje kao mladi Židovi u SAD-u. Stekli su obrazovanje za vrlo indoktriniranu zemlju. I to je ključ. Proizveo ih je izraelski obrazovni sistem.

Napisao sam članak 1999, upozoravajući da će, gledajući izraelski kurikulum, sljedeći diplomanti ovog sustava biti rasistički fanatici, ekstremni i opasni za sebe i za druge. Nažalost, bio sam potpuno u pravu.

Ovo je proizvod vrlo indoktriniranog društva od kolijevke do groba. Te ljude morate preodgojiti. Ne možete im samo pokazati stvari i nadati se da će ih to dirnuti.

Mogu vidjeti mrtve palestinske bebe i reći: “Dobro, vrlo dobro”. Dehumanizacija je dio izraelskog DNK i vrlo je teško suočiti se s njom samo davanjem više informacija.

Anealla Safdar (All Jazzera)