Kliker.info

Ovaj hrvatski historičar i dugogodišnji profesor na prestižnom Univerzitetu Yale, za Al Jazeeru Balkans je također komentirao odnose Sarajeva i Zagreba, odnos Hrvatske prema BiH, kao i roli Srbije.

Podsjetimo, Hrvatski sabor je sa 81 glasom ‘za’, četiri suzdržana i 11 ‘protiv’ u petak izglasao Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH u kojoj se, između ostalog, poziva na izmjene bh. Ustava i Izbornog zakona u cilju „ostvarenja ravnopravnosti hrvatskog naroda u toj zemlji“.

Banac kaže kako je Čović „prirodna nepogoda za BiH, za Hrvate u BiH i za Hrvatsku“, čovjek bez prepoznatljivih političkih načela, poslušnik koji je ipak „uspio zarobiti hrvatski državni vrh“, dok hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, po našem sugovorniku, „šurovanje s Čovićem vodi izravno u ruke Čovićevih pravih sponzora – Dodika, Vučića i ‘matjuške’ Rusije“.

Nedavno ste kazali kako je sve što je zvanični Zagreb uradio za bh. Hrvate u Bosni i Hercegovini napravilo problem. Možete li to malo pojasniti kroz neki primjer?

Želio sam samo naglasiti ono što i inače često spominjem, a to je kako je duboko pogrešno komešati ionako prilično osjetljive odnose između Zagreba i Sarajeva, što se često, također pogrešno, iščitava kao odnose između Hrvata i Bošnjaka. Ako govorimo o najrecentnijoj prošlosti, svakako od Memoranduma SANU i Afere Agrokomerc, Hrvatska i BiH bile su kontinuirano na udaru velikosrpskog ekspanzionizma.

Unatoč tomu, potaknuti nezrelim liderima, beogradskim agentima i njihovim međunarodnim zaštitnicima, mi smo potrošili mnogo energije, novaca, pa i krvi, na međusobnom zatiranju, tako da je za sramotne 1993. došlo do potpunog rasapa naših odnosa. Umjesto da iz toga nešto naučimo, mi koristimo mirnodopske uvjete za nastavak neprijateljstva, uglavnom tiho i ispod žita, ali jednako razorno, dok velikosrpski graditelji velike i još veće Srbije, stvaraju planove za nove granice, unutar kojih će nad helotima, ukoliko ih nešto uopće preostane, vladati srpski Herrenvolk.

Ako znamo da je Bosni, prepuštenoj samoj sebi, trebao jedan cijeli vijek da se oporavi nakon grozota s kraja 18. stoljeća, onda je jedini logičan zaključak da bi problemi bili manji, a politika uvjerljivija, kad se ništa ne bi poduzimalo.

Primjer? Kako ćete u Briselu ikoga uvjeriti u svoje teze o BiH kad ste prihvatili aktualnu ambasadorku BiH, zemlje koja se bori za članstvo u EU, članicom Europskog parlamenta u delegaciji susjedne Hrvatske? To ne samo da je nakaradno nego i govori kako takvi neuvjerljivi potezi i neuvjerljivi ljudi nemaju šanse išta objasniti ili popraviti. Čist gubitak.

Hrvatski Sabor je u petak usvojio Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. Oporba smatra kako ta deklaracija ne nudi rješenja i da nije dovoljno konkretna. Da li je oporba u pravu, te da li je sama oporba konkretna kada je riječ o odnosima Zagreb – Sarajevo i Zagreb – Mostar?

Plenković je, kao uvijek, želio zadovoljiti i vuka i ovce i velike sile i male napasnike i oporbu unutar i oporbu izvan HDZ-a te, naravno, i sve razine vlasti BiH. U tomu nije uspio niti je mogao uspjeti, tako da ova deklaracija (ako zanemarimo dvojbeno obrazloženje i par trapavih formulacija) i nije ništa više od pet kartica papira.
Ona je puna lijepih želja i bezubih traženja, ali se vidi iz aviona da je napravljena forme radi, kako bi namirila, kad bi mogla, utjecajni i zahtjevni Čovićev klan te njegove ispostave u dijelu hrvatskog HDZ-a, u luci Ploče, Metkoviću, itd.

Koliko ima uporišta, prema Vašem shvaćanju, u tvrdnjama da navedena deklaracija zapravo štiti HDZ BiH, a ne Hrvate u BiH jer se ignoriraju bosanski Hrvati (sjeverna i centralna Bosna), pa i dobar dio hercegovačkih?

Čovićev klan je već dugo na vrhu hranidbenog lanca kad je riječ o beneficijima što pristižu iz Hrvatske. Ne vjerujem, međutim, da Deklaracija ikoga može doslovno štititi, premda nadarjem, kako znamo, raspolažu primatelji.

Prihod nije isto što i zaštita. Za zaštitu će se Čović morati sam pobrinuti. To mu izgleda ide, posebno u Banja Luci.

Kako komentirate istup Zlatka Hasanbegovića da je ova deklaracija „minimum minimuma za rješavanje drugorazrednog položaja hrvatskog naroda u BiH“, te da je Željko Komšić „titoistički, mahalski, ulični demagog i rušitelj BiH“?

Dr. Hasanbegovića nije potrebno uvjeravati da je nemoguće govoriti o nekakvoj neravnopravnosti bh. Hrvata, a da se ne spomene RS i srpska izborna konjuktura.

On predlaže da se za tročlano predsjedništvo ne bira po entitetima (Srbi u RS-u, a Hrvati i Bošnjaci u Federaciji), kakav je danas slučaj, nego u svim dijelovima BiH. Tako se glasovi ne bi gubili, jer Hrvati i Bošnjaci u RS, kao i Srbi u Federaciji, zapravo u ovom trenutku ne mogu odabrati svoje članove Predsjedništva. Prema tomu, doista je riječ „minumumu minimuma“.

Što se tiče žaoka na račun Komšića, moram reći da odabir riječi nije bio najbolji, ali ako izuzmemo pridjeve „mahalski“ i „ulični“, uopće nije netočan. Ne bih sad o Komšiću, jer on je anakrona pojava, posve nesposobna za rješavanje stvarnih problema. On postoji samo zbog praznine koju su stvorili Čović i njegovi prethodnici.

Dolazi vrijeme kad će Hrvati iznjedriti nove lidere, odane BiH, povijesnoj baštini hrvatskog naroda i demokratskom savezništvu svojih dvaju domovina.

Prije Komšića je cijeli mandat hrvatski član Predsjedništva BiH bio Dragan Čović koji tokom perioda nije previše govorio o Izbornom zakonu (po kojem je izabran i koji je sada sporan) već o trećem entitetu, promjeni ustroja BiH. Pred izbore je govorio o europskom putu BiH i kako je on zapravo veliki patriota. Sada je u dogovoru sa SNSD-om i SDA-om. Kako vi vidite djelovanje g. Čovića?

Mogu samo reći da je „akademik“ Čović, doktor honoris causa Sveučilišta u Zagrebu, kako god situaciju ogledate i sagledate, jednostavno prirodna nepogoda za BiH, za Hrvate u BiH i za Hrvatsku.

To je čovjek bez ikakvih prepoznatljivih političkih načela, koji govori i piše jezikom lišenim svakog sadržaja, poslušnik koji se uvijek savijao kako vjetar puše i uživao u svim prednostima ovoga svijeta kojima se takvo ponašanje nagrađuje. Ništa od spomenutoga nije ni jedinstveno ni neobično, ne samo u BiH.

Jedino važno spomena (i što doista jest jedinstveno) je da uspio zarobiti hrvatski državni vrh i dobar dio konformističkih elita (što nije isto što i HDZ-ov djelokrug) te ih pretvoriti u instrumente svojih osobnih interesa. Od Sanaderova mandata, kad je došlo do raskola u HDZ-u BiH po liniji poslušnosti prema Zagrebu (Božo Ljubić tipičan je predstavnik agramerske tendencije), Čović se postepeno nametnuo kao arbitar u unutarhrvatskoj politici.

Čini se kako je, po premijeru Andreju Plenkoviću, status bh. Hrvata i stanje u BiH jedini problem koji izlaže europskim tijelima. Kako komentirate njegove stalne istupe, primjerice pred Vijećem Europe, te da li bi to (i po njega i po Hrvatsku u EU) moglo biti kontraproduktivno?

Po svemu sudeći on je fasciniran Čovićem, kao što to često biva s pasivnim i neinventivnim političarima, za koje kreativnost znači promijeniti kravatu. Suočeni s rasnim Balkancima, iz kojih luče vitalni sokovi, oni će sve učiniti da ne ispadnu šmokljani.

Jedino je čudno da Plenković, koji ipak poznaje diplomatsku faunu, ne vidi da mu Čović šteti; zapravo šurovanje s Čovićem vodi ga izravno u ruke Čovićevih pravih sponzora – Dodika, Vučića i „matjuške“ Rusije.

Posljednje godine u BiH i Hrvatskoj donijele su čudno izobličavanje istine i stvarnosti, jer su nekim strankama sada veći neprijatelji bošnjačke nego srpske stranke, izjavio je predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Franjo Topić. Kako Vi ovo komentirate?

Ovo što Topić govori varijanta je onoga što i ja govorim. Naravno, bilo bi bolje da nema stranačkih ni bilo kojih drugih ratova, pa i sa srpskim instancama. No, živimo u ovom konkretnom svijetu, u kojemu je ruski imperijalizam izabrao Vučića i Dodika za svoje produžene ruke u potkopavanju čitavog balkanskog prostora.

Ne zaboravite da Vučić trenutno udara na Kosovo, promiče promjenu granica kako bi razne dijelove Balkana, u prvomu redu dijelove BiH, podastrao velikim silama kao račun za namirenje. Surađivati s Dodikom i Vučićem u ovom trenutku nije samo izobličavanje istine – to je ravno izdaji.

Odlazak mladih, nezaposlenost, jačanje ekstremne desnice, nacionalizma i drugih „-izama“ koji su donijeli velike probleme Zapadnom Balkanu proteklih decenija – da li je previše reći da je aktuelna priča o stanju u BiH zapravo pokušaj dimne zavjese i skrivanja navedenih problema kako Hrvatske, tako i cijele regije?

Da, to je previše reći. Status Bosne i Hercegovine središnje je pitanje sigurnosti Balkana, istočne Europe, te Europe općenito. Živimo u trenutku lažne normalnosti. Gotovo u svim zemljama ove regije na djelu su loše, ponegdje i opasne vlade. One ne samo da se ne opiru trima imperijalizmima – ruskom, kineskom i turskom – što zaoštravaju odnose na Bakanu, nego im čak i pogoduju.

Zapad je pasivan, američka politika je nejasna (premda je izuzetno važno da je SAD jedini podržao stvaranje kosovske vojske), a dokoni kibiceri poput Johannesa Hahna ne ulijevaju vjeru u europsku angažiranost. To su pravi problemi, koji su, pored političkih i gospodarskih promašaja doveli do masovnog iseljavanja i siromaštva.
Priče o ekstremnoj desnici i „nacionalizmu“ ostaci su prizemnog titoizma. Što je u Srbiji desnije od Vučića? Zašto je u Hrvatskoj najveći problem „umjerenjak“ Plenković? Maknite se od redukcionizma, lijevih magli i propalih shema. Samo oni ljudi koji znaju što su i odakle su mogu iznaći rješenja.

Bori li se zvanični Zagreb za HDZ BiH, za sve Hrvate u BiH, za Hercegovinu…?

Ako mislite na Plenkovićevu Vladu, koju neki s pravom nazivaju Vladom Hrvatsko-srpske koalicije, mislim da se taj i takav Zagreb, služben koliko i jedna dezorijentirana vladajuća ekipa, jedino u borbi za svoje stolice.

Zato su ušutkali svaki opozicijski glas na HTV-u, zapravo gotovo svim „velikim“ medijima, predali Agrokor Rusima, ustrajali u zavlačenju puta prema alternativnim energetskim izvorima odbijajući izgraditi LNG na Krku, stvorili nove uvjete za pravnu nesigurnost, da ne nabrajam.

Od nezavisnosti do danas Hrvatska nikad nije bila u tako lošim rukama.

Hrvati iz BiH imaju hrvatske putovnice i daleko lakše dobivaju posao van Balkana u odnosu na ostale žitelje BiH. Republika Srpska je skoro bez Hrvata, sve više hrvatskih porodica, ali i porodica drugih nacionalnosti, iz FBiH odlazi sjevernije. Šta uraditi da se zaista zaštite prava svih građana BiH bez obzira na nacionalnost?

Ako mislite da je prednost u EU putovnicama, onda bi bilo dobro požuriti ulaz BiH u EU. Za tako što, kao i u slučaju drugih EU članica na Jugoistoku, potrebne su barem naznake vladavine prava, kakvo-takvo tržišno gospodarstvo, neko trajno ustavno rješenje bez današnjih entiteta i malo sreće.

No, kad bi se i to postiglo u neko dogledno vrijeme, EU putovnice za sve samo bi ubrzale iseljavanja, kao što se dogodilo u Rumunjskoj, Bugarskoj, baltičkim zemljama, itd. Podjela hrvatskih putovnica građanima BiH, ne samo Hrvatima (jer znamo da ih je steklo i lijep broj Bošnjaka, pa i Srba), bila je jedna od Tuđmanovih većih grešaka.

To je doslovno ispraznilo mnoge dijelove BiH, primjerice Posavinu, gdje su Hrvati bili dobro zastupljeni.
Da bi se zaštitila prava svih građana, ne samo u BiH, potrebno je raditi protiv svih nositelja bespravlja. Njih uvijek ima i uvijek će ih biti. Samo vrijeme i ljudska nastojanja nose promjene. Ni Rim se nije sagradio u jednom danu.

Ibrahim Sofić (Aljazeera)