Kliker.info

Glas Koncila u broju 7, od 4. travnja 1971. godine, izvješćuje o posjetu Josipa Broza Tita papi Pavlu VI. od 29. ožujka 1971. godine (str. 3.) navodeći da je Tito, obraćajući se Papi, govorio hrvatski, da je Papi njegov govor prevođen na francuski, da je Papa govorio talijanski i da je taj govor prevođen Titu na hrvatskom jeziku.

Na istoj stranici prenose se u cijelosti govori predsjednika Tita i pape Pavla VI.[iii]

I ne samo to, Tito je, prema pisanju Glasa Koncila, tom prigodom kazao i sljedeće: ”Drago mi je što mogu konstatovati da su gledišta Svete Stolice i Jugoslavije o najvaž­nijim problemima svijeta, kao i o potrebi njihovog rješava­nja na osnovu načela mirolju­bive koegzistencije, bliska ili podudarna.

Napori koje Vaša Svetost čini, ulažući svoj veli­ki autoritet i utjecaj, radi posti­zanja mira u svijetu i dobro­biti svih ljudi, nailaze na sim­patije i imaju podršku naroda i vlade Jugoslavije. Vaša Svetosti, nedavno su iz­među Jugoslavije i Svete Stolice obnovljeni diplomatski od­nosi, što rječito govori o pozitivnom razvoju međusobnih odnosa u toku posljednjih go­dina. Naša je iskrena želja da se, na osnovu uzajamnog po­štovanja i uvažavanja, ti od­nosi i dalje unapređuju”.[iv]

U svome pozdravnom govoru, upućenom Titu i njegovoj pratnji, papa Pavao VI.[v], zadovoljan uspostavom diplomatskih odnosa između dviju država, ne spominjući ni jednom riječju Hrvate katolike, nego samo narode Jugoslavije, kazao je i sljedeće:

”Mi smo istodo­bno duboko uvjereni da je lo­jalna harmonija između Crkve i države, osnovana na čvrstom temelju iskrenoga poštivanja, uzajamne nezavisnosti i obo­stranih prava, korisna Crkvi, ali u isto vrijeme, i ne manje, također građanskom društvu. Tomu nije razlog samo taj da vjerski mir već sam po sebi mnogo doprinosi spokojnom ži­votu nacije nego i to što je u takvoj situaciji religiji omo­gućeno da svojim duhovnim i moralnim vrednotama dade ja­či doprinos ljudskom odgoju građana, a napose mladeži”.

Potom je Pavao VI. dodao: ”Za sebe samu Crkva traži samo zakonitu slobodu da mogne vršiti svoju duhovnu slu­žbu i pružiti svoje lojalne usluge čovjeku, pojedincu i zajednici, bez ikakva drugog interesa, tuđeg nje­zinoj religioznoj i moral­noj misiji.

Svijest koju Cr­kva u isti mah ima o naravi i o granicama te svoje misije, kako je to ona naglasila u najnovije vrijeme, jest jamstvo protiv bilo kakvog lažnog straha od Crkve da ne bi prešla granice i bezrazložno zahvatila u područje suverene i zakonite nadležnosti države.

Kako smo imali priliku izjaviti predstav­nicima država koje su u diplomatskim odnosima s Apostolskom Stolicom, ”Crkva djelu­je na različitoj i dubljoj razini, to jest na razini temeljnih mo­ralnih zahtjeva na kojima po­čiva cijela zgrada društvenoga života. U želji, za suradnjom s vlastima ovoga svijeta, ona ne teži ni za kakvim drugim vremenitim ciljevima. A to dalje znači da nacionalno nema neku veliku važnost”.

”Čini nam se”, nastavlja Pavao VI., ”da ovo držanje Katoličke Crkve nailazi na ra­zumijevanje Vaše Ekscelencije i odgovornih ljudi zemlje kojoj ste vi, gospodine Predsjedniče, na čelu. To razumijevanje za­jedno s obvezama koje su godine 1966. bile preuzete od dr­žave Jugoslavije i Katoličke Crkve, sačinjavaju temelje no­vih međusobnih odnosa koji su nedavno bili upotpunjeni ponovnim uspostavljanjem di­plomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije.

Mi živo želimo da se iz tih odnosa razviju još veće mogućnosti za međusobno sporazumijevanje između Katoličke Crkve i Sve­te Stolice s jedne strane i jugoslavenskih civilnih vlasti s druge. Ti će odnosi upravljati i neprekidnom suradnjom. U pojačavanju tako teških i zabrinjujućih problema koje je spomenula Vaša Ekscelencija, i dok im ljudi dobre volje budu u zajedničkim naporima tražili potpuna rješenja”.[vi]

Zbog važnosti ovoga posjeta umjesto komentara nekoga od svojih urednika, Glas Koncila donosi tekst samoga zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića koji govori o važnosti toga susreta. No nigdje u njegovu tekstu nema spomena o zbivanjima u Hrvatskoj, o težnjama hrvatskih sveučilištaraca ili o Hrvatskome proljeću.

Istina, nadbiskup Kuharić objašnjava važnost ovoga posjeta sa stajališta Crkve općenito i Crkve u Hrvatskoj posebno. Također, tko je želio čitati između redaka, mogao je prepoznati da je nadbiskup Kuharić itekako dobro znao što se događa na hrvatskoj sceni, ali je, suočen s ”višim ciljevima” vatikanske uprave, radio upravo ono što je i bila temeljna zadaća, a što je on i obrazložio u svome komentaru.

Kuharić naglašava važnost toga posjeta ističući da je taj događaj ”od osobitog značenja promatran i u perspektivi prošlosti i u kretanju sadašnjosti”.[vii]

Govoreći o značenju tog posjeta on će istaknuti da će taj posjet biti različito tumačen, jer su se susrela dvojica poglavara različitih svjetonazora.

No ono najvažnije što je u tom vremenu trebalo kazati vjernicima jest odgovor na pitanje: A zašto je onda Alojzije Stepinac bio u zatvoru, ako su nekoliko godina nakon njegove smrti vatikanski diplomati uspjeli postići ”pomirenje” s komunističkim liderom Titom, uspostaviti diplomatske odnose i omogućiti Titu da posjeti Vatikan, a da, zahvaljujući srpskim utjecajima, ne bude ni govora o posjetu pape Beogradu, odnosno Zagrebu i katolicima u Hrvatskoj.

Kuharić stoga kaže da ”povijest ide svojim tokom” i da ona u svijesti ljudi ”nosi raznolika sjećanja sa svim što je bilo proživljeno, ali i nadanja da razvojem iskrenosti i poštovanja u ljudskim odnosima može nastajati takva klima u kojima postojeći problemi bivaju otvorenije uočavani i pozitivnije rješavani”.

Kuharić, koji je ovaj članak pisao prije negoli su se znali rezultati razgovora Papa – Tito kaže da se od ovoga posjeta opravdano očekuje da će ”u razgovoru biti razmatrani barem općenito odnosi Crkve i države kod nas”, jer Papa nije poglavar tamo neke male države, nego poglavar preko sedam milijuna vjernika katolika koji su živjeli u ondašnjoj Jugoslaviji, te će mu stoga biti važno da se razgovara i o njihovu položaju.

Naime, naglašava Kuharić, u ondašnjemu društvu vjernici zbog svojih vjerskih uvjerenja nisu mogli u cijelosti sudjelovati u društvenom i političkome životu jugoslavenske društvene zajednice. Zbog svojih vjerskih uvjerenja bili su isključeni iz organizacija koje su donosile odluke sudbonosne po život zajednice.

Kuharić ne zaboravlja naglasiti da se sadašnjom revalorizacijom povijesti, ”posebno u Hrvatskoj i povijest Crkve, novija i starija, s njezinim životom, zbivanjima i osobama, tretira i rehabilitira s punom objektivnošću”.

Govoreći u ime vjernika katolika u Hrvatskoj Kuharić ističe da vjernici smatraju posve opravdanim i razumljivim ”da ih u rješavanju problema predstavlja Sveti Otac i njihovi biskupi. Stoga je shvatljivo da katolički vjernici susrete svojih duhovnih i svjetovnih poglavara prate s povjerenjem i nadom”.

Jer, ”sve što se čini mora biti u interesu čovjeka” zaključuje Kuharić svoj komentar uz napomenu da je sasvim jasno ”da potpuna procjena susreta predsjednika Tita s papom Pavlom VI. pripada budućnosti”.

O tome posjetu, što je i razumljivo, piše i Vjesnik u broju od 29. ožujka u kojem se već na naslovnici velikim slovima najavljuje ”Danas susret Tito – Pavao VI”.

U tome broju Maroje Mihovilović, u tekstu ispod ”Komentara”, na 2. stranici, upoznaje Vjesnikove čitatelje s prilikama u Vatikanu, govori o razlici između Vatikana i Svete Stolice itd.

Sljedeći dan, 30. ožujka 1971., na naslovnici Vjesnika bila je vijest ”Razgovori Tito – Pavao VI”. U istome broju govori se o Jugoslaviji kao zemlji koja je životno zainteresirana za dobru suradnju s Vatikanom, ali i sa svim državama koje promiču politiku mirne koegzistencije.

Tu je i tekst pod naslovom ”S Papom u četiri oka”, koji otkriva mnoge do tada nepoznate detalje. Naime, tekst potvrđuje ono što je već splitski nadbiskup monsinjor Frane Franić iznio, a to je da su određeni crkveni krugovi održavali ”tajne, ali veoma plodne, i za Crkvu i društvo korisne kontakte”.

A to bjelodano pokazuje također i činjenica da je papa Pavao VI., nakon završenog razgovora s Titom ”u četiri oka” (iz)rekao pred svim članovima obiju delegacija svoju zahvalnost Dragutinu Haramiji, predsjedniku Izvršnog vijeća Sabora Republike Hrvatske.

Kako izvješćuje Vjesnikova novinarka iz Rima, Vera Vrcić, Papa se zahvalio Haramiji ”na dobroj volji koju je pokazala vlada Hrvatske za unapređenje odnosa s Crkvom i zahvalio mu se na osobnom zalaganju koje je u to uložio, naglasivši da cijeni takve njegove napore”.[viii]

O tome govori i sam Haramija u svome članku ”Ustavne promjene, pravni sustav, aktivnost Izvršnog vijeća Sabora RH”, objavljenom u Zborniku radova ”25. obljetnica boljševičkog udara i sjećanje na Hrvatsko proljeće 1971-1996”, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1997., str. 63-86).

U tome članku Haramija se osvrće na tekst Frane Franića objavljen u časopisu ”Crkva u svijetu” i u cijelosti ga prenosi da bi pokazao na koji su se način odvijale komunikacije između ondašnjega partijskog i crkvenog vodstva.

Osim toga Haramija naznačuje da je ”bio i domaćinom na prvom primanju nakon 1945. godine koje je u Banskim dvorima uprizoreno u povodu održavanja Euharistijskoga mariološkog kongresa” početkom svibnja 1971. godine i da je tada ”bilo prisutno više kardinala, gotovo sva elita Katoličke Crkve”.[ix]

U daljnjem tekstu Haramija navodi upravo ono što je spominjala Vjesnikova novinarka Vrcić: ”U siječnju 1971. godine prilikom posjeta Tita papi Pavlu VI. bio sam u njegovoj pratnji. Tom prigodom, rukujući se sa mnom, Papa mi je održao kraći govor u kojem mi zahvaljuje na mome zalaganju za normalizaciju odnosa između Crkve i države”.

Haramija dalje navodi da je taj govor izazvao iznenađenje u Titovoj pratnji, o čemu se govorilo i na svečanom ručku te navodi riječi ondašnjega sekretara za vanjske poslove Mirka Tepavca ”da nije to priznanje Haramiji nego Jugoslaviji”.

Zanimljivo je ovdje spomenuti, a to navodi i Haramija, da je Tito šutio, ”ništa nije govorio, ali je u zrakoplovu, kad smo se vraćali u zemlju”, navodi Haramija, upitao Sergeja Kraighera, predsjednika Skupštine Slovenije, kakvi su odnosi s Crkvom u Sloveniji, na što mu je ovaj odgovorio ”da su u pojedinim dijelovima dobri, a da je u nekim drugima previše naglašen klerikalizam koji stvara napetosti”.[x]

Svoje sjećanje na te događaje Haramija zaključuje riječima da neke daljnje diskusije o tome u zrakoplovu više nije bilo i da je ”Titu bilo jasno što je Papa rekao”.

U Vjesniku od četvrtka, 1. travnja 1971., kao i u broju od petka, 2. travnja 1971., donose se naglasci iz svjetskoga tiska o Titovu posjetu Vatikanu.

U već spomenutome broju Glasa Koncila, od 4. travnja 1971., objavljena je reklamna narudžbenica za Hrvatski tjednik, novine za kulturu i društvena pitanja, od 16. travnja 1971. (”Jedan dan s Hrvatskim tjednikom – sedam dana s Hrvatskom”). U kasnijim brojevima nema više takvih obavijesti.

[i] Predsjednik hrvatske vlade (Izvršnog vijeća) Dragutin Haramija sa suprugom nalazio su u pratnji Josipa Broza Tita prigodom njegova posjeta papi Pavlu VI., u Vatikanu, 29. ožujka 1971. godine. Uz njega još su bili: predsjednik Skupštine SR Slovenije Sergej Kraigher sa supru­gom, savezni sekretar za vanjske poslove Mir­ko Tepavac, veleposlanik SFRJ pri Svetoj Stolici Vjekoslav Cvrlje sa suprugom, šef kabineta predsjednika Republike Marko Vrhunec, šef kabineta vrhovnog komandanta JNA general Bruno Vuletić, šef protokola predsjednika Republike Miloš Melovski i drugi. Tom prigodom Papa je Titu darovao umjetničku sliku iz 17. stoljeća, jedan rimski kra­jolik, a Tito Papi reljef u drvu ”Pietà” hrvatskoga kipara Tome Rosandića. Svi članovi Titove pratnje do­bili su uobičajene pontifikalne medalje (usp. Glas Koncila, br. 7, od 4. travnja 1971., str. 3.). U izvješću Vjesnikove novinarke s toga prijama, Vere Vrcić, navodi se da je Papa darovao Titu sliku rimskoga pejzaža s Tibra, rad škole iz XVII. stoljeća, a da je članovima Titove pratnje darovao, ne ”uobičajene pontifikalne medalje” (kako navodi Glas Koncila), nego ”zlatne medalje svoga pontifikata” (Vjesnik, 30. ožujka 1971., str. 2.). Vjesnikovoj novinarki je, u odnosu na redakcijski izvještaj Glasa Koncila o tome posjetu, očito bilo stalo istaknuti što su Tito i njegova pratnja dobili od Pape.

[ii] U ovome kontekstu potrebno je spomenuti iskaz Vjekoslava Cvrljea da je on osobno temeljem povjerljivoga razgovora s kardinalom Dell’Acquom stekao dojam da je ”Papa od svih državnika najviše cijenio Tita” [Cvrlje, Vjekoslav (1980) ”Vatikan u suvremenom svijetu”. Zagreb, Školska knjiga, str. 323.], a sve zbog njihovih istovjetnih stajališta u vezi s međunarodnim problemima.

[iii] U nevelikoj knjizi novinara Silvija Tomaševića pod naslovom ”Tito u Vatikanu. Stepinčev progonitelj kod pape Pavla VI.” (Profil, Zagreb, 2011.) navodi se na str. 10. da je prema izvješću lista L’Osservatore Romano Tito tom prigodom govorio ”srpsko-hrvatskim jezikom”. Žalosno je da se novinar Tomašević pri pisanju nije koristio izvješćima Glasa Koncila ili, pak, Vjesnika, pa bi tako u Glasu Koncila u broju 7, od 4. travnja 1971., našao ne gore spomenutu rečenicu nego rečenicu sasvim suprotnoga sadržaja: ”Tito je govorio hrvatskim jezikom”. Tomašević zaboravlja da je L’Osservatore Romano državno glasilo i da je, poštujući pravila međudržavne komunikacije, moralo napisati ime službenoga jezika u ondašnjoj Jugoslaviji, odnosno SR Hrvatskoj. No to nije morao činiti Glas Koncila koji se, kao i izdanja Kršćanske sadašnjosti, tiskao na hrvatskome jeziku. Zapravo, Tomašević u popisu literature za ovu knjigu nema ni jedno od ondašnjih hrvatskih i jugoslavenskih glasila koja su pratila ovaj događaj, pa čak ni Glas Koncila. Ili je i Glas Koncila onda bio previše ”crveni” pa ga je danas stoga grijeh citirati?! A da ne govorim o ”grijehu” Tomislava J. Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića, Vjekoslava Bajsića i svih onih koji su bili okupljeni oko Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila. Da kojim slučajem gospodinu Tomaševiću nije uzor u izboru korištene literature bio, kao i mnogim crkvenim dostojanstvenicima, i onda i danas, mons. Čedomil Čekada, čovjek koji je javno (s knjižuljcima-pamfletima) istupao protiv spomenutih institucija i teologa samo zato jer su željeli promjene u skladu sa ”znakovima vremena”, onako kako je to bilo predviđeno dokumentima II. vatikanskoga koncila.

I još jedan kuriozitet: da bi izbjegao donijeti ”srpsko-hrvatskim jezikom” napisani Titov govor, Silvije Tomašević u Prilozima ovoj knjižici donosi taj govor u prijevodu s francuskoga na hrvatski jezik (str. 111-112), jer je, eto, francuski jezik službeni diplomatski jezik Vatikana, pa je neki govor vjerodostojan samo ako se prevede s tog jezika. Dakle, ovdje kao vjerodostojnost Titova iskaza imamo prijevod prijevoda. Ne znam zašto Tomašević nije objavio Titov govor na tome svakome ”velikom Hrvatu” tako mrskome ”srpsko-hrvatskom jeziku” pa da čitatelji vide je li taj govor uistinu pisan ”srpsko-hrvatskim” ili ”hrvatskim jezikom”. Tomašević je jedino mogao uraditi prijevod sa ”srpsko-hrvatskoga” na hrvatski jezik. Međutim, Tomašević u navedenim Prilozima nije donio Papin govor u prijevodu s francuskoga, nego u prijevodu s talijanskoga jezika, s izvornika kojim se Papa obratio Titu. Kada je Papa u pitanju, tada je i talijanski jezik, jezik vatikanske diplomacije i nije potrebno prevoditi na francuski pa onda na hrvatski. O tempora, o mores!

[iv] Glas Koncila, br. 7, od 4. travnja 1971., str. 3.

[v] U ovome kontekstu potrebno je spomenuti iskaz Vjekoslava Cvrljea da je on osobno temeljem povjerljivoga razgovora s kardinalom Dell’Acquom stekao dojam da je ”Papa od svih državnika najviše cijenio Tita” [Cvrlje, Vjekoslav (1980) ”Vatikan u suvremenom svijetu”. Zagreb, Školska knjiga, str. 323.], a sve zbog njihovih istovjetnih stajališta u vezi s međunarodnim problemima.

[vi] Glas Koncila, br. 7, od 4. travnja 1971., str. 3.

[vii] Kuharić, Franjo (1971) ”Tito – Pavao VI.”, u: Glas Koncila, br. 7, od 4. travnja 1971., str. 2.

[viii] Vjesnik, 30. ožujka 1971., str. 2.

[ix] Haramija, Dragutin (1997) ”Ustavne promjene, pravni sustav, aktivnost Izvršnog vijeća Sabora RH”, u: Zbornik radova ”25. obljetnica boljševičkog udara i sjećanje na Hrvatsko proljeće 1971-1996”, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, str. 79.

[x] Haramija, D. (1997) ”Ustavne promjene, pravni sustav, aktivnost Izvršnog vijeća Sabora RH”, str. 79.

Ivan Markešić (Autograf.hr)