Kliker.info

Slika dvojice staraca (osamdesetčetverogodišnjega pape Franje – poglavara Katoličke Crkve i devedesetogodišnjega velikog ajatolaha Al-Sistanija – najvišeg šijitskog autoriteta u Iraku) nastala prigodom njihova susreta u subotu 6. ožujka 2021. u za šijite svetome gradu Najafu, trebala bi poslužiti kao svjedočanstvo početka gradnje čvrstih i nekorodirajućih temelja velikoga lûka mosta koji bi trebao biti izgrađen u svrhu razumijevanja Katoličke Crkve i šijizma – druge najveće grane islama u svijetu (prva grana je sunizam, s kojom je već uspostavljen dijalog u Abu Dhabiju 2019.), odnosno za međusobno razumijevanje islama i kršćanstva općenito.

Piše :  Ivan Markešić (Autograf)

Da ne bude zabune, dvojica tjelesnih staraca a religijskih mladaca, razgovarali su o danas veoma važnoj temi, značenju religije u društvu, o njenim mogućnostima činjenja zla ili njegova sprečavanja pri čemu je uloga religijskih vođa velika, zapravo nemjerljiva.

A, poznato je da je veliki ajatolah Al-Sistani odbio iranski model vladanja mula i ajatolaha u Iraku i zastupao ideju da se u Iraku izgradi sekularna i pluralna država i društvo. U tome smislu ne čudi da je on u vrijeme trajanja, tzv. ”Islamske države” na sjeveru Iraka pozvao na zaštitu religijskih manjina, među njima i kršćanske manjine u Iraku, zbog čega ga mnogi smatraju jedinim moralnim autoritetom u zemlji.

Obostrano zadovoljstvo susretom

Ako je suditi prema izjavama novinarima na povratku u Rim u ponedjeljak 8. ožujka, papa Franjo oduševljen je ovim posjetom, posebno susretom sa šijitskim religijskim prvakom u Iraku Al-Sistanijem i njegovim odnosom prema njemu kao poglavaru Katoličke Crkve, a time i prema njezinim pripadnicima (katolicima), kao i pruženoj mogućnosti da – zahvaljujući medijima – stanovnicima većinski muslimanske, ali plemenski jako podijeljene zemlje, kao i cijelome svijetu prenese poruke iz svoje enciklike Fratelli tutti (Svi smo braća i sestre), kao i iz Deklaracije o ljudskome bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot potpisane 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju sa sunitskim velikim imamom Al-Azhara Ahmadom Al-Tayyibom.

A da je taj povijesni susret dvojice religijskih i vjerskih poglavara imao i za iračku državu povijesno značenje, potvrđuje i činjenica da je predsjednik iračke vlade Mustafa al-Kasimi 6. ožujka proglasio iračkim nacionalnim praznikom, Danom tolerancije i koegzistencije.

Papa Franjo i dijalog s islamom

Poznato je da dijalog s islamom čini jednu od važnijih odrednica sveukupnog pontifikata pape Franje koji je svojim pohodima malim kršćanskim zajednicama u većinski islamskim zemljama želio posredovati dvije važne stvari.

Kao prvo, preostatke kršćana u tim zemljama nije pozivao da napuste svoje domovine u kojima su – u odnosu na muslimane – beznačajna religijska manjina i da se presele na kršćanski Zapad, nego ih je ohrabrivao da ostanu upravo tu, unatoč poteškoćama koje su do sada imali i koje su podnijeli za svoju kršćansku vjeru.

Zapravo, (u)činio je isto ono što je u XV. stoljeću činio i fra Anđeo Zvizdović koji je u dijalogu s vjernikom sultanom, Mehmedom II. Osvajačem, pozvao katoličke vjernike da – unatoč poteškoćama koje su ih očekivale u teokratskoj državi – ostanu i Bosni.

Drugo, radi zaštite kršćana u islamskim zemljama papa Franjo nije pozivao zapadne vojne sile i tražio uporabu njihovoga konvencionalnog i nuklearnog naoružanja, njihovoga zrakoplovstva i mornarice, nego je u pomoć za zaštitu kršćana pozivao religiju islam, odnosno pripadnike islamske religije, njihove najviše predstavnike, tražeći od njih da učine sve kako bi kao većina u svojim zemljama zaštitili kršćanske, ali i druge manjine. Da to učine na isti onaj način na koji on, kao katolički poglavar, traži od većinski kršćanske Europe da štiti izbjegle i prognane muslimane koji su zbog ratova i progona došli na Zapad.

A, papa Franjo to čini, jer svoj dijalog s islamom ne temelji na dijalogu dviju teologija – katoličke i islamske – i njihovih dogma i objava, nego na temelju religijâ kao dijelova (sastavnica) dviju kultura i civilizacija – islamske i kršćanske, kao dvaju stupova opstanka modernoga svijeta.

Stoga će se on u Uru Kaldejskome, središnjemu mjestu iračkog identiteta, u susretu s predstavnicima židova, muslimana i kršćana – koji se pozivaju na Abrahama kao svoga zajedničkog praoca – kao i s predstavnicima drugih religijskih zajednica, založiti za sudjelovanje religija i religijskih zajednica u suoblikovanju suvremenih društva, ali na način da se suprotstave svekolikoj mržnji koja razara svijet.

Svi sudionici toga susreta iskazali su svoju potporu njegovu prijedlogu (zahtjevu) da religije trebaju doprinositi miru i razumijevanju: ”Služimo Bogu da nas oslobodi iz ropstva vlastitoga Ja”.

A pošto su, prema njegovim riječima, ”neprijateljstvo, ekstremizam i nasilje” izdaja religije, religije ne bi trebale služiti u svrhu ”mržnje brata ili sestre”, jer ”mi vjernici ne smijemo šutjeti kada terorizam zlorabi religiju”, što znači da ”istinska religioznost znači Boga moliti i bližnjega ljubiti”.

A, koliko su za papu Franje religije važne u uspostavljanju mira u suvremenome svijetu, potvrđuje i njegova rečenica: ”Nema mira bez narodâ koji će drugim narodima pružiti ruku!”

Slično kao što je nekoć zborio i poručivao političkim i religijskim prvacima u svijetu profesor Hans Küng, jedan od najvećih suvremenih katoličkih teologa: ”Nema mira među narodima, bez mira među religijama”.

Iako je papa Franjo izgovarajući gornje riječi ”Nema mira bez narodâ koji će drugim narodima pružiti ruku!” mislio zacijelo na sukobima isprepleteno područje Srednjeg istoka, one bi se itekako mogle primijeniti i na naša južnoslavenska područja u kojima još uvijek nema onih ”pravih nacionalnih papa” za koje bismo mogli reći da su zbog svoje moralne veličine kadri uime svojih vjernika (naroda) pružiti ruke predstavnicima drugih vjernika (naroda) i tom prigodom zatražiti i dati oprost.

Rane su duboke ne samo u Iraku nego i na ovim područjima. I nisu duboke samo hrvatske, nego i srpske i bošnjačke i albanske. Politički i para-vjerski savezi koji se stvaraju ne samo na Srednjem istoku nego i na našim područjima nisu donosili mir, nego su stvarali još dublje provalije.

A kako u miru, smatra papa Franjo, nema ni pobjednika ni pobijeđenih, mir traži braću i sestre koji će unatoč sukobima, nesporazumima i ranama iz prošlosti tražiti i naći put od konflikta k jedinstvu.

Nadbiskup Uzinić u stopu za papom Franjom

Gotovo to isto istaknut će ovih dana i riječki nadbiskup Mate Uzinić u intervjuu portalu polis.ba (prenesen na Autografu ) kazavši da ”bez bratstva među narodima na našim prostorima nema i ne može biti budućnosti”.

Pozivajući se na tekst enciklike Fratelli tutti, nadbiskup Uzinić će reći da je papa Franjo – citirajući u tome tekstu ”važan dokument Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, koji je nažalost u mnogim svojim izjavama ostao mrtvo slovo na papiru” – uputio ”važnu poruku nama”, vjernicima katolicima ”da je vrijeme prestati mjeriti tko je više ili manje kriv za ono što se dogodilo na ovim prostorima i da sve žrtve imaju jednako dostojanstvo”.

Taj bi citat iz Franjine enciklike nadbiskup Uzinić proširio na cijeli ulomak ”koji govori o opraštanju, u kojemu se doista mogu pronaći veoma važni elementi da na ovim prostorima, i bez onog ”jedinstva” koje je zasigurno nešto što u smislu državne povezanosti pripada prošlosti, ponovo imamo ”bratstvo” bez kojega nema i ne može biti budućnosti”.

Kao istinski sljedbenik pape Franje u propovijedanju ljudskoga bratstva na ovim rovitim balkanskim prostorima, Uzinić će na istome mjestu istaknuti da se u svojoj enciklici Fratelli tutti Papa Franjo obraća katolicima u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, ”u dijelu u kojem citira svoj govor u prigodi posjeta Sarajevu, a u kojem je stavio naglasak na razgovor, dijalog, kojega on prepoznaje kao vrijednost koja nam može pomoći da otkrijemo međusobno bogatstvo i vrednujemo ono što nas ujedinjuje. To je također nešto bez čega nema i ne može biti budućnosti”.

U svjetlu povijesnoga Papinog posjeta Iraku zaželimo stoga nadbiskupu Uziniću da među hrvatskim i bosanskohercegovačkim katolicima (klericima i laicima) uspije (pro)naći hrabre ljude koji će biti u stanju drugima reći ”da je vrijeme prestati mjeriti tko je više ili manje kriv za ono što se dogodilo na ovim prostorima i da sve žrtve imaju jednako dostojanstvo”.

A sve da im se, posebno onima na vrhu crkvene hijerarhije, ne bi dogodio ”lapsus” kao nekoć sadašnjemu papi emeritusu Benediktu XVI. kada je govorom održanim sredinom rujna 2006. na sveučilištu u Regensburgu i svojim osvrtom na ”džihad” (sveti rat) i dvojbe bizantskoga cara Manuela II. Paleologa (izrečene oko 1391.) o tome je li prorok Muhamed svojim iskazom da se ”vjera širi mačem” uistinu ”donio išta dobro” (”Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem” umjesto željenog teološkog dijaloga s islamom uzburkao ondašnji islamski svijet (posebno u Iranu i Pakistanu, ali i u Egiptu i Turskoj) i doveo do mnogih prosvjeda protiv Katoličke Crkve, pa čak i napada na kršćane u islamskim zemljama.

***

I, na kraju želio bih reći sljedeće: ono što ostaje nejasno i što se može smatrati velikim neuspjehom ovoga Papinog posjeta – a o čemu se ne želi govoriti – jest činjenica da papa Franjo nije uspio od šijitskoga prvaka Al-Sistanija ishoditi neku zajedničku izjavu sličnu Deklaraciji o ljudskome bratstvu za mir u svijetu i zajednički život koju je prije dvije godine potpisao sa sunitskim prvakom velikim imamom Al-Azhara Ahmadom Al-Tayyibom.

A mnogi su se nadali jednoj takvoj zajedničkoj izjavi. I očekivali je. A nje nije bilo!

No unatoč tome, eppur si muove. Nadajmo se još snažnijem zauzimanju religija za mir u svijetu, ali i na našim prostorima.