Kliker.info

Znam, naježit ćete se čitajući već sam naslov ovoga teksta. A, kako i ne biste.

Pokušajmo se barem nakratko u mislima ”preseliti” u mnoge ukrajinske izbjegličke kampove po cijeloj Europi, ali i rusku i ukrajinsku svakodnevnu zbilju u kojoj brižni i zabrinuti roditelji i prijatelji ”na dar” dobivaju djecu u crnim mrtvačkim plastičnim vrećama, žrtvovanim za vladare i otadžbinu, a također posredstvom Crvenoga križa obavijest da im njihovu još uvijek možebitno živu djecu nisu uspjeli nigdje pronaći, čak ni vijest o tome, a kamoli vijest o smrti i mjestu njihova ukopa.

Piše : Ivan Markešić 

A nisu ih uspjeli (pro)naći ni pripadnici Crvenoga križa kao ni njihovi suborci ili lutajući pljačkaši jer su nestali u nekoj od mnogobrojnih masovnih ukrajinskih i ruskih grobnica, ili – što je, pak, još bolnije – u dimu i ispušnim plinovima iz sve brojnijih mobilnih krematorija iz kojih se na kraju procesa spaljivanja sada već bezvrijednoga ljudskog mesa raspršuje tek nastali pepeo, kao najjeftiniji proizvod ovoga kao i drugih besmislenih ratova – ako rat uopće može imati smisao – jer je u ekonomiji ratovanja skupljanje, utovar, prijevoz i sahrana poginulih puno skuplji posao negoli skupljanje već raspadajućih ljudskih tjelesa i njihovo spaljivanje u mobilnim lomačama.

Budu li spaljeni i njihov pepeo bude rasipanjem bačen u vjetar, mogli bi ti ”sretnici” biti ”ovjenčani” titulom nestalih branitelja svoje nacionalne i religijske zajednice.

Mnogi od preživjelih zažalit će što upravo oni nisu bili tu kad su ubijeni njihovi kolege, jer su iznenada imali mogućnost svoje bogate i već bolešću nagrizle nalogodavce opskrbiti mladim i svježim organima ljudskoga mesa koje su zamjenom ili otkupom mogli dobro unovčiti.

O ”dobrovoljnim darovateljima organa” s ovog, ali i drugih rusko-ukrajinskih bojišnica – a riječ je o poginulim dobro plaćenim ratnim profiterima i ubojicama, o onima koji su kao na safari odlazili snajperom ubijati nevine ljude – ovdje neću govoriti.

Kako vidite, čudan je ovaj, kao što je čudan i svaki drugi rat. Svi ratovi su društvene činjenice, o kojima nas je još davno podučavao francuski sociolog Émile Durkheim. I smrt je, kako reče austrijski književnik Rainer Maria Rilke, velika.

K tomu, rekli bismo, smrt je, makar i u ratnim okolnostima kada postaje bezvrijedna kao i sam život, snažna, moćna, nepobjediva, ona je zapravo vječna, kao što je vječan i život s kojim se zajedno s njim i (po)rađa – u svome ovozemaljskom izdanju: u svome neprestanom stvaranju i nestajanju.

Trenutni agresijski ruski rat na Ukrajinu neće povećati samo broj onih koje će pogoditi nasilna, fizička, nego posljedično tome i broj onih osakaćenih, onih koje će pogoditi psihička, a posebno socijalna smrt. Svi ćemo biti na gubitku.

Osim toga, novokomponirane mobilne lomače, uzdanice štedljivih proizvođača smrti, odnosno pokretne spalionice poginulih i nesahranjenih pojedinaca nepotrebnim su učinile podizanje novih grobalja, održavanje makar i skromnih ceremonija sahrane, kao i izgradnje najobičnijih nadgrobnih spomenika.

Mogli bismo reći, bude li sve to tako – a kako vidimo, nema razloga da tako ne bude – proizvođači odličja za poginule neće imati problema u pronalasku prikladnoga posla.

Na isti način kako je tijekom povijesti nastajao i po blatnjavom i prašnjavom tlu bio rasipan lomački pepeo članova mnogih već davno zaboravljenih zajednica, i onih nestalih u holokaustima, progonima, genocidima, svakovrsnim umiranjima, na isti način kako su nestajale cijele civilizacije, kulture, jezici, tradicije, tako će u prašnjavim i blatnjavim puteljcima i u ovo naše vrijeme nestajati i rasipati se pepeo neznanih pojedinaca – trenutno ponajviše Ukrajinaca i Rusa.

Jer, ovo nije rat u kojem pogibaju samo istonacionalni i istokršćanski nesretnici. Ovo je rat koji će se razlikovati od drugih samo po broju i vrsti ordena.

Kako vidimo, neki su ih od njih (na primjer, Putin) već počeli dijeliti odličja, ali ne kao izraz iskrene sućuti obiteljima poginulih, nego kao društveno-državno priznanje, kao ohrabrenje još živima da znaju da će se i oni, budu li poginuli ili nestali u prahu i pepelu i time zauvijek izgubljeni i zaboravljeni, pridružiti onima koji su već odlikovani ordenom poginulog, nestalog, ranjenog za domovinsku otadžbinu.

Rusko-ukrajinski rat nije nenajavljeno počeo, a da bi se tek tako brzo završio. Stoga, pokušajmo barem u mislima predočiti patnju tolikih starih i mladih, dječice posebno – svejedno jesu li ukrajinski ili ruski – kako bismo započeli tražiti odgovor na pitanje: što pokreće ljude, što je to u ljudima urođeno, naslijeđeno, društveno konstruirano, koja je to i kakva neutaživa osobna, ali i društvena žeđ i želja da se druge pobijedi, da se drugima nanese patnja?

Gdje se nalazi izvor, odnosno dohrana one poznate postavke Wille zur Macht! velikoga njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, ustrajnog tražitelja Svemogućeg?

Kažem ”velikoga Friedricha Nietzschea”, jer je još davno upozorio ljude na opasnost koja im prijeti, koja nije od jučer, koja nije tamo negdje izvan njih, izvan društva u kojemu žive, na opasnost koja je u njima, ne kao pojedincima nego u njima kao zajednici, kao društvu.

Ta opasnost imenom Wille zur Macht! = volja, želja, poriv za posjedovanjem moći, za vladanjem drugim, za pokoravanjem drugoga, bez obzira na cijenu kojom će zbog te želje biti plaćeni nevini ljudski životi i besplatno rasipanje mobilnoga krematorijskog pepela.

I što je u svemu tome jako važno: ta volja za moći, ta želja za vladanjem drugim, nije nešto što nema veza s bogovima i božanstvima, s njihovima vjernim sljedbenicima – s vjerskim službenicima.

Ta želja ”posjedovati moć” je neprolazno nastanjena u svim religijama, i u kršćanstvu i njegovim konfesionalnim sastavnicama, i u islamu, hinduizmu, budizmu, židovstvu, dakle u svim religijama – da ih sve ne nabrajam. I na njima izgrađenim ideologijama.

Vjera u samo svoga boga, u boga koji je u odnosu na sve druge bogove jedini ispravan, koji je najmoćniji, najjači, koji je sveznajući i svemoćan, bila je i ostala – a to nam potvrđuje cijela ljudska povijest – glavni pokretač svih istrebljivačkih pohoda natopljenih religijskim ideologijama.

I kad su neki pomislili da bi uspostavom ateističkog društva – društva bez vjerovanja u boga i njegove izvedenice – bilo moguće stvoriti društvo u kojem neće biti više volje za moći, dogodilo se ono najgore: spoznali smo da nije moguće stvoriti takvo besklasno društvo, a time ni društvo bez mobilnih lomača. Spoznali smo, također, da u javnome prostoru imamo partikularno moćne bogove.

Tračak nade da ipak ne bude sve tako crno i besmisleno ponudio nam je ovih dana čovjek koji nema svojih ni divizija ni interkontinentalnih balističkih raketa, čovjek koji – na zaprepaštenje mnogih katoličkih slinavaca – pokazuje da iskrena vjera u Boga, koju Bergoglio ispovijeda, nema ni nacije ni konfesionalne religije.

Vjera koju papa Franjo ispovijeda i osobno svjedoči u svakodnevnoj praksi poništava postojanje drugih religijskih i ideoloških vjerovanja.

Vjera koju papa Franjo ispovijeda i osobno svjedoči u svakodnevnoj praksi nije vjera ovdašnjih praznovjernih propovjednika i promicatelja nepostojećega boga, praznovjernih propovjednika i promicatelja onoga boga koji pomaže da se postigne pobjeda na predstojećim državnim ili federalnim izborima.

Riječ je, kako i pretpostavljate, o papi Franji, o kršćanskoj vjeri koju ispovijeda i osobno svjedoči u svakodnevnoj praksi. Ne morate vjerovati u onoga kojeg on propovijeda; on to i ne traži od vas.

No morali bismo, međutim, ako su neki barem deklarativno kršćani, prihvatiti činjenicu da postoji čovjek koji praktično svjedoči vlastitu vjeru, koji – kao ni jedan drugi crkveni prelat do sada – pokazuje kako to u praksi izgleda iskreno i puno povjerenje u Svevišnjeg, kako to u praksi izgleda povjerenje, odnosno vjera u onoga čijeg su se postojanja odrekli oni koji – bili oni zapadni ili istočni kršćani – pokazuju i dalje volju za moći, volju da vladaju drugima.

Takvu vjeru i takvo pouzdanje u Svevišnjeg osobno sam doživio kod svoga pokojnog ćaće Joške. Njegovo pouzdanje u Boga, u Božje proviđenje kakvo je on imao, nisam mogao pronaći ni kod sebe samoga. Niti ga danas imam. Ostala mi je sve do danas neobjašnjiva njegova kršćanska vjera iz koje je crpio to svoje pouzdanje u Svevišnjeg. U toj vjeri je i umro.

Postupci pape Franje podsjetili su me ovih dana na njega. Kad su se svi ustezali sresti se s Muhom (Muharemom) Delićem Pembinim, muslimanom, Bošnjakom, moj Joško je u vihoru rata išao tražiti ga u bespućima Proslapske planine u Rami kako bi ga pitao za zdravlje i ima li dovoljno hliba (hljeba, kruha) za sebe i svoje.

Nije se u tim vunenim vremenima ustručavao obići svoga ahbaba Muharema čak ni onda kada su kao plijen uzeli Muharemovu stoku iz štale, kada su Muho i njegov sin Ibrahim ostali bez igdje ičega.

Događanja u Ukrajini i Rusiji kao i događanja slična njima u cijelome svijetu, promatramo ovih dana sa ”sigurne distance”. Barem, još jedno određeno vrijeme.

Bog, kakvog su nam predočivali religijski ”specijalisti” različitih nacionalnosti i konfesionalnih usmjerenja pokazao je da je posve nemoćan, da nije svemoguć, pokazao se kao bog koji je tamo negdje daleko, koji ne čuje ni gruvanje topova ni buku granata i tenkova ni plač ucviljenih. Sljedbenici tih bogova priklonili su se božici Naciji i božici Konfesionalnoj religiji.

Bog, kojeg propovijeda papa Franjo ne proziva ni Ruse ni Ukrajince, ne imenuje ih pojedinačno krivcima za ova i ovolika stradanja, za angažiranje novih i modernijih mobilnih krematorija.

Proziva one koji nemaju hrabrosti posvjedočiti da bi takav nadnacionalni i nadkonfesionalni Bog mogao postojati. No takvih još uvijek nema. A nema ih, jer su primorani svrstati se u jednu, jednobožačku i jednonacionalnu grupu.

Jer, kad bi postojali ljudi, kad bi postojali kršćani, muslimani, židovi, hindusi, budisti pa i nevjernici koji bi vjerovali u postojanje Dobra, ove patnje ne bi ni bilo.

Mi smo, htjeli mi to priznati ili ne, jedna bljutava ljudska skupina koja prihvaća postojanje samo onoga boga koji je samo naš i ničiji drugi. Ne treba nas onda čuditi da štujemo samo onoga boga koji je Hrvat, Srbin, Bošnjak, Rus ili Amerikanac.

Ali, sve dok postoje društvene skupine i društvene političke i religijske elite koje će blagoslivljati postojeću diskriminaciju, rat će nam, bez obzira na prijetnje nuklearnim razaranjem, biti pred vratima s mogućnošću da ušeta i u naš vlastiti dom, da se posluži mobilnim lomačama.

Međutim, vratimo se na početke Biblije i pogledajmo, bismo li na biblijskim stranicama mogli pronaći možebitne razloge za sve ono što nam se događalo od biblijskih vremena pa sve do danas.

Kajin je ubio Abela. Pitamo se: zašto? Odgovor: iz zavisti! Naime, Abel je Bogu u znak zahvalnosti za pomoć u lovu prinio krvnu žrtvu, žrtvu paljenicu, koja je, u onome patrijarhalnom vremenu, prema sastavljaču Biblije, bila nešto najvrjednije što u tome društvu pojedinac može darovati/žrtvovati Bogu.

Kajin se u svome životu bio posvetio poljoprivredi i nije smatrao da bi žrtvovanim mesom bilo potrebno zadovoljiti nezajažljivog i pohlepnoga boga, nego je na žrtvenik Bogu u znak zahvalnosti donio plodove koje je skupio u prirodi koju je marljivo obrađivao. No time biblijski bog nije bio zadovoljan. Nedostajala je krvna žrtva. I dobio ju je u vidu Abelove smrti.

Sličnost s današnjom situacijom u Ukrajini više je nego očita. Božica Nacija traži krvnu žrtvu. I dobiva je, čak u prevelikim količinama.

U Bibliji (Knjiga Postanka, 4) stoji ovako:

”Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik.³ I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova.⁴ A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu,⁵ a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi.⁶ … Kajin pak reče svome bratu Abelu: ‘Hajdemo van!’ I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi.”