Kliker.info

Književnica, novinarka, kolumnistica, performerica, hm… psovačica, Vedrana Rudan napisala je novu knjigu, a i da nije. U našem je intervjuu jer kad god kaže nešto o Hrvatskoj, zaore dublje no itko, čak i ako je malo skliznula s teme. Skliznula? Pa što? Taj će se zaboravljeni gorući problem Hrvatske – a oni su joj opsesija – sigurno pojaviti u sljedećoj knjizi.

Treba li vaš roman čitati kao roman s ključem?

– Odbijam odgovor na to pitanje.

S čim ste najzadovoljniji u knjizi?

– Drago mi je što sam u ‘Muškarcu u grlu’ opisala sloj tzv. uglednih ljudi u Hrvatskoj koji se ponašaju poput prostaka, uličara, a nitko im to nikad nije rekao. Još je manje pisano o tome. Ja sam ih u knjizi ‘skinula’. Postoje u Hrvatskoj prostaci poput Mamića koji su opće mjesto, nije neki izazov njih razapinjati. Po njima svi pišaju. Ja se palim na hrvatske ‘ljevičarske ikone’, ‘borce za narodna prava’, rajca me kloaka u koju nitko od ‘analitičara’ i ‘kolumnista’ još nije ugazio. Sretna sam jako što sam ih stavila u moju knjigu. Blješte tamo u šanelu i armaniju i smrde do neba.

Na desetak stranica s dva mjesta u romanu našla sam dvadesetak riječi koje počinju slovima ‘p’ ‘k’ i ‘j’. Što psovkama dobivate u literarnom smislu?

– Ne činim to namjerno. U nekim mojim knjigama psovki gotovo i nema. Stalno ponavljam, psuju moji junaci. Oni su građani Republike Hrvatske, normalno je da, ako su normalni, psuju. Ili ćeš psovati ili ćeš sjesti u kamion i pobiti stotinjak ljudi. Mi smo nacija još uvijek pod kontrolom. Neće to dovijeka trajati. Osobno rijetko psujem jer živim dobro. Za postupke svojih likova ne odgovaram.

Hm… odvjetnička sredina, vaš suprug je odvjetnik, vaš zajednički milje odvjetnički. Hoće li se netko prepoznati?

– Neće, valjda. Živim s odvjetnikom, ali ne živim u ‘odvjetničkom miljeu’ iako ga jako dobro poznajem. Moj ‘milje’ su moji prijatelji. Njih u knjizi nema. Ako se netko ipak prepozna, sigurna sam da me neće nazvati. Odvjetnici su bića sa sedam kora. U knjizi Hrvatska igra veliku ulogu. Moji likovi su meni možda samo sredstvo kojim opisujem zemlju u kojoj živim i koja me zastrašuje. Političari su kriminalci, narod pati i besramno šuti. Ukazanje Udruženja Franak me razveselilo. Jedina časna skupina građana Hrvatske otkako imaju Hrvatsku. Navikli smo biti robovi i sve što nam se dešava smatrati Božjom voljom. Čak nam je i Tito bio Božja volja. Katolička smo zemlja. I ja sam, iako ostrašćena ateistica, katolkinja. ‘Ne kradi’, ‘ne ubij’, ‘ne mrzi’ čuči u meni otkako sam se rodila. Hrvatski turbokatolici nisu za te zapovijedi nikad čuli, ali se drže onih, ne razmišljaj, ljubi ruku popu, gutaj hostiju…

Katolički ste odgojeni?

– Moja baka, otac i majka bili su nevjernici, a odgojili su me, već sam rekla, u katoličkom duhu. Podržavam deset zapovijedi, kao i moja djeca. Zato im u životu i ne ide. Volim Isusa koga je možda bilo, a možda i nije. Podržavam ono što je govorio, ako je govorio. Da se danas pojavi u Hrvatskoj, hrvatska bi ga Katolička crkva razapela. Razapela bi i Papu, možda zato ne dolazi k nama.

Kako ste živjeli kao curica?

– U Jugoslaviji, u kojoj su svi živjeli dobro, ja sam živjela u izuzetno siromašnoj porodici. Otac mi je bio ribar i vrtlar, majka domaćica, bivši partizani kojima su bili nuđeni stanovi, ali ih nisu uzeli. Marija, sestra moga oca, umrla je u Dachauu jer je bila skojevka. Ponosna sam na tu ženu koja je sa 16 godina znala što hoće, spremna umrijeti za buduća, dobra vremena.

Oni koji vas ne vole kažu da ste Srpkinja.

– Reći nekome u Hrvatskoj da je Srbin danas jest uvreda, ali ja Srpkinja nisam. Ja sam Hrvatica, ‘arijevka’. Kad sam na Hrvatskom radiju 1991. dobila otkaz, pisala sam Vrdoljaku faksove i tražila od njega objašnjenje. Kako meni može dati otkaz? Otac mi je porijeklom Hercegovac, majka Ličanka iz ‘ugledne’ ustaške porodice, ja imam sve što HDZ-u 1991. treba. Rugala sam se Vrdoljaku, nekoliko sam puta napisala i rekla da je ratni zločinac. Nikad me nije tužio.

Kao da to priželjkujete.

– Ne priželjkujem da me tuži, nego da odgovara.

Rekli ste da ste bili siromašni…

– Neopisivo. Siromaštvo me natjeralo da s dvanaest godina počnem zarađivati i nikad nisam prestala. Kad sam studirala, imala sam jednu crnu suknju i jednu vestu. Suknja se sjajila poput pasjih jaja pa bih je vlažila vodom svaki put kad bih izašla na ulicu. Sa 22 godine sebi sam kupila prvi kaput. Živjeli smo u Mošćeničkoj Dragi. Kad bi padala kiša, čekala bih zadnji trenutak da uskočim u autobus jer nisam imala kišobran. Danas živim, blago rečeno, dobro, ali osjećaj da sam siromašna ne mogu si izbiti iz glave. Bojim se da ću se kad-tad vratiti na staro. Doduše, Bukowski kaže da ne može postati pisac onaj tko je imao sretno djetinjstvo.

A Andrić “da se poslije svi liječimo od djetinjstva”.

– U pravu su i jedan i drugi. Upravo čitam Andrića. Srpska ‘Laguna’ ga je podijelila ‘na komade’. Uživam u ‘Noveli o ženi’. U svakoj priči u ovoj zbirci tema je žena. Uvjerena sam da ne možeš biti pisac ako nisi proživio nešto strašno. Bez traume nema umjetnosti. Ne možeš pucati iz prazna srca. Nisam kritičarka ni teoretičarka umjetnosti. Kritika me nikad nije zanimala, ne zato što nije o meni u Hrvatskoj rekla jednu lijepu riječ. Naši kritičari imaju svoje miljenike, svi su kulturnjaci u Hrvatskoj umreženi, slobodan strijelac ne postoji. Kad sam 2002. napisala ‘Uho, grlo, nož’, znala sam da sam napisala dobru knjigu. Naša najpoznatija kritičarka ipak je rekla da sam ušla u uži izbor za nagradu Jutarnjeg ‘jer sam žensko’. Možda je moj najveći problem što sam ‘žensko’ a pišem kao ‘muško’. Nisam ni ljupka, ni dražesna, ni bespomoćna i još psujem. O sebi imam visoko mišljenje. Ja sam svjetska pisačica. Hrvatska je nešto sitno veća od Milana, ako. Tko želi biti velik u zemlji patuljaka?

Knjige su vam duhovite.

– Ja sam duhovita. I, kažu, vedra. Ništa nije dalje od istine. Ja sam jedna od najcrnjih osoba koje sam u životu srela.

To vidim, meni to ne može promaći.

– Crna sam, crna, crna, crnaaaaaa.

Bili ste to i kao dijete?

– Prvi put mi je palo na pamet da se ubijem kad sam imala 12 godina. Pitala sam se koliko ima smisla prolaziti kroz paklene muke da bi, uz veliku sreću, umro u miru. Život mi se učinio, i sad isto mislim, besmislenim. Učiš, radiš, smrtno se zaljubiš nekoliko puta ili se uopće ne zaljubiš, a oko tebe se svi vodaju za ručice, odljubiš se, rodiš, zajebavaš se s djecom dok vas smrt ne rastavi. Na pamet mi je pala prijateljica Keti, puna životne radosti, kojoj mračne misli nisu opsjedale um. Pomislila sam, živi Keti, živjet ću i ja.

Poslije više niste imali samoubilačke ideje?

– Ja sam stalno na rubu samoubojstva. Samo mi treba dobar okidač. Znam čak i koji je. Ne mislim da život puno vrijedi, pogotovo ne ovdje i ne ovakav. S druge strane, meni je jako, jako dobro. Imam apsolutno fenomenalnog muškarca, djecu, unuku, kuću, mačku, sve formalne preduvjete za sreću…

Bojite se smrti?

– Ne! Bojim se patnje. Željela bih zaspati i ne probuditi se. To vjerojatno svi sebi žele u nekim godinama. Kad razmišljam o samoubojstvu, razmišljam o tabletama. Užad, utapanja i bacanja s nebodera ne dolaze u obzir. Često razmišljam o eutanaziji. To bi moglo Hrvatsku izvući iz krize. Kad bi bar dva, tri grada u našoj zemlji postala referentni centri za eutanaziju, mnogi bi se turisti uputili k nama, malo se kupati, malo se ubiti. Ja bih se odmah prijavila na listu čekanja. Gledala sam ljude kako umiru u strašnim mukama. Civilizirani svijet morao bi se boriti protiv boli. I bol je bolest.

Što vas veseli?

– Uređivanje doma. Odrasla sam u suterenu, gadnoj rupčagi, zato danas želim oko sebe gledati samo ljepotu. Razmještati otkačeni namještaj od točke A do točke B, spavati u satenu, saditi i kupovati cvijeće, torbe, odjeću. Volim se okružiti šarenim slikama, veselim bojama. I volim pisanje. Pisanje je zapravo ono što me drži na životu. Pišem otkako znam za sebe. Kad pišem nije mi teško napisano brisati. Prije nego što sam napisala ‘Muškarac u grlu’ pet sam knjiga izbrisala. Kriterij mi je jednostavan, ako sama ne mogu svoju knjigu čitati, a da ne zijevam poput nilskog konja, sigurna sam da to neće moći ni drugi. Volim junake iz ‘Muškarca u grlu’. Toliko su puni životne radosti, adrenalina, planova. Čitam što govore i mislim, blago vama, zašto nisam poput vas.

Po izgledu, ne bi se reklo.

– Davanje intervjua je posao, ne govorenje istine. Smješkam se, mašem rukama, oko vrata sam stavila krasnu ogrlicu, baš mi je drago što vas vidim.

Pa što mi onda radimo?

– Ja se zabavljam. Testiram sebe. Mrzim intervjue jer dobar novinar ili dobra novinarka iz mene ipak uvijek izvuče nešto što ne želim reći. I vi ste me cimnuli nekoliko puta. Žao mi je što ne mogu nazad. Pristojna sam. I da. I, što fotografu pokazati kad imaš 67? Svi mi zamjeraju što stalno naglašavam koliko imam godina. A to je bitno jer naša civilizacija negira starost. Svi moramo umrijeti mladi u osamdeset i devetoj. I ja pokušavam biti mlada. Tu mi pomaže riječka ekipa ‘Brukete’, volim torbe Riječanke Jadranke Šegote, Sokolićku, ‘Charlie’… Dizači kad stojim na rubu jame.

Vi sigurno uspijevate uvijek preveslati sugovornika.

– Hm… Da. Uvijek. Ja držim konce. Čisti sam kontrolfrik. Želim u šakama držati i svoj život i ljude. U svakom čovjeku gledam protivnika, nema mnogo ljudi koji su mi bliski, zapravo, to je potpuno samo moj muž. I svoju vlastitu djecu doživljavam kao ‘igrače’, unuku posebno. S djecom ne dijelim ni brige ni traume. Pretpostavljam da ni njima nije lako u mojoj blizini. U životu su zbog mene imali mnogo više problema nego ja sama. U tom kontekstu mi ih je žao. Nije lako imati ovakvu mater.

Je li vas nova hrvatska konzervativnost u čemu spriječila?

– Ne. Inspiriraju me hrvatski frikovi. Evo, upravo čujemo zvona Crkve trsatske, ja sam gotovo u njihovom dvorištu. Slušam pjevanje popova, ako se to može nazvati pjevanjem, njihove propovijedi, imaju jači razglas nego Rolling Stonesi. Neoprostivo. Rekla sam im, čujte, vi narušavate javni red i mir, ja sam nevjernica, plaćam porez, nemate me pravo terorizirati. Uzalud. Ne pale me, ali su mi trajna inspiracija za priče.

Oštra igračica.

– Ne podnosim autoritet. Ne volim licemjernu Katoličku crkvu koja se ne drži onoga što propovijeda. Ljudi nasjedaju, puše priču o zabrani abortusa, vjeruju gospođi Markić koja živi u dvorcu iako joj tata nije bio princ a ni mama princeza. Dvorac je, navodno, izgradila dilajući kontracepcijske pilule i sad se bori ‘za život’. Čiji? Za svoj i svoje djece se izborila. Mene i moj život neka ostavi na miru.

A opet, imate specifičan stav prema abortusu.

– Abortus je za mene ono što i Crkva tvrdi, ubojstvo. Sve što može postati čovjek je čovjek. Ali ja mislim da žena ima pravo ubiti plod utrobe svoje jer ga ubija u samoobrani. Ili ono ili ona. Znam što je abortus, dva sam puta abortirala. Ni jedna žena koja ide na abortus ne čini to da bi se malo zabavila. Sve mi nismo imale izbor. Znam da dijete u majčinoj utrobi nije samo njeno, ono je i tatino, ali me uvijek ispočetka čudi zašto mužjaci, bilo u mantijama ili odijelima, više brinu o nerođenoj nego o svojoj rođenoj djeci. Priča o abortusu je priča o iskonskoj muškoj potrebi da ženu drži pod kontrolom. U svakom trenutku i na svaku temu. Zanimljivo je kako mi žene nemamo pravo na ubijanje, kad mi ubijemo to je uvijek zločin s velikim Z, a kad tisuće muškaraca pobije tisuće muškaraca, žena i djece to se zove domoljublje, borba za demokraciju. Jako me smetaju one žene u Hrvatskoj koje se profesionalno ili volonterski bave ženama. Ne volim te babe ni B.a.b.e jer ništa ne rade da bi se položaj žena u Hrvatskoj poboljšao. A žene mužjaci u Hrvatskoj ubijaju poput štakora.

Žene vas baš nerviraju.

– Nerviraju me žene javne osobe, ne sirotice koje ostavljaju život iza kasa u marketima. Gade mi se političarke, novinarke, spisateljice koje mogu nešto reći a šute, kolumnistice koje iz broja u broj na stranicama tiskovina ili portalima pišu o dojenju, izdajanju, rađanju…

U naše vrijeme to nije bio takav kunst.

– Porođaj je bio porođaj ne Porođaj. Djeca nisu bila životni projekt. Mi smo željele biti ljudska bića, ne ženke. Naše stare kolumnistice godinama pišu istu političku kolumnu, žene srednjih godina opsjednute su kakicama svojih beba. Jedina ženska kolumna koju mogu do kraja pročitati je ona Elle Dvornik. Žena živi život, piše o životu, radi, bori se. Jako mi je draga ta pismena, hrabra cura.

Podsjeća vas na vas.

– Ja u u njezinim godinama nisam bila toliko hrabra.

O čemu biste pisali da ste sad kolumnistica?

– O životu tzv. malih ljudi. I kako se to što se oko nas dešava, Hrvatska nije otok na kraju svijeta, odražava se na naše živote. U vezi s masakrom u Nici, pitala bih – zašto se čudimo masakru, i zašto u Nici svaka žrtva ima ime i prezime? Kad su Francuzi masakrirali Libijce nije se dizala frka. Gadafi je davno rekao u Ujedinjenim nacijama: kad me ubijete, to će vam se vratiti. Vraća nam se. Smrt u Nici jednako mi je bliska kao i ona u nedajbože Dubrovniku..

Kad biste morali načeti neku “žensku priču”?

– Odnos prema muškarcu. Zašto mi žene diljem svijeta još uvijek sebe doživljavamo kao potpune tek kad imamo muškarca uz sebe.

Pa pustite vi svog muškarca od sebe.

– Ne, ja spadam u istu veliku grupu. Sigurna sam da mene ne bi bilo da nije uz mene muškarac. Svaku bi moj knjigu doživljavali kao krik frustrirane babe kojoj nedostaje k… A kako meni k… ne nedostaje, ipak se moje knjige tiskaju i još dajem velike intervjue. Da, i pisala bih o samohranim majkama. One su najveće patnice na kugli zemaljskoj. Sve se protiv njih urotilo: društvo, bivši muž, čak i rođena djeca koju moraju slušati kako im govore: ‘Da si normalna, ne bi bila sama’. Ne mogu se osloniti ni na koga osim na sebe i svoju, najčešće, bijednu plaću. Ako rade.

Koji su najgori komentari koje ste pročitali o sebi?

– Ne čitam ih. Čitaju ih drugi pa mi govore koliko bi me mužjaka željelo silovati, ubiti, raščerečiti. Ljudi su u suštini zli. Ne mislim da komentare pišu duševni bolesnici. To su normalni ljudi, naši dragi susjedi i prijatelji kojima tanka opna civilizacije i strah ne dozvoljavaju da prijeđu s riječi na nedjela. Sjetimo se prošlog rata. Našim ‘herojima’ nije bio problem ubiti trudnicu, silovati djevojčicu, ubiti bebu, staricu, starca. Mi smo zvijeri.

Mirjana Dugandžija (Jutarnji list)