Irma Baralija : Uopšte mi nije jasno kako nekom može biti nejasno zašto neću sa SDA?

19 Februara

06:50 2021

Štampaj Podijeli s prijateljima

“Etnopolitikama je potrebna jasna podjela teritorija, jer to znači jasnu i čvrstu kontrolu nad javnim resursima. Najidealnija vizija tog načina vladanja ostvarena je u Mostaru u prethodnih 12 godina”, kaže Irma Baralija nakon konačnih rezultata izbora u Mostaru.

U intervjuu za Inforadar, a nakon izbora gradonačelnika koji je izazvao mnogo bure u javnosti, zbog čega je povedena svojevrsna hajka na nju instrumentalizirana od strane SDA, Baralija otvoreno govori o svemu onome što smo mogli da vidimo golim okom, ali i o dešavanjima iza političkih kulisa.

“Za svaku percepciju bilo koje stranke najveću odgovornost snose stranačka rukovodstva. Ja sam potpredsjednica Naše stranke, dio njenog najviše pozicioniranog rukovodstva, i snosim dio odgovornosti za njenu percepciju. S tim što tu percepciju smatram dobrom. Neće mi biti problem da se složim sa suprotnim ako me realnost demantuje, a to će pokazati izbori 2022. Ubjeđena sam da će Naša stranka imati veću podršku građana, pogotovo u HNK”, ističe Baralija.

Da li ste Vi izdajica? Da li se nakon lokalnih izbora u Mostaru osjećate kao izdajica?

BARALIJA: Da bi se nešto izdalo, mora se tome pripadati. Ja ne pripadam etnopolitikama, pa prema tome ne mogu ih ni izdati. Pripadam Mostaru, pripadam Bosni i Hercegovini, valjda je svima jasno da neko ko je vratio mogućnost demokratskog odlučivanja u Mostar nakon 12 godina ne može biti izdajica ovog grada i države.

Lider SDA Bakir Izetbegović Vas je etiketirao kao izdajicu, no istovremeno određene informacije govore da je on zajedno s liderom HDZ-a Draganom Čovićem radio na „etničkoj instrumentalizaciji“ Izbornog zakona, upravo po mjeri HDZ-a, a što Čović godinama pokušava da progura. Skida li time Izetbegović odgovornost sa sebe?

BARALIJA: Da, on to ne radi prvi put. Etnopolitikama je potrebna jasna podjela teritorija, jer to znači jasnu i čvrstu kontrolu nad javnim resursima. Najidealnija vizija tog načina vladanja ostvarena je u Mostaru u prethodnih 12 godina. Pa sjetite se snimka koji se pojavio pred izbore u kojem se jasno kaže: Što Salem kaže, Ljubo potpiše. Kontrola na lijevoj strani je apsolutno prepuštena SDA-u, a na desnoj HDZ-u. Ko se od njih potrudio da taj sistem poljulja, zašto Izetbegović nije tužio državu? Nakon presude, način na koji je sa Čovićem dogovorio provedbu izbora u Mostaru, kao uvertiru zaa promjene Izbornog zakona FBiH, je izraz njegove želje da se vladavina u vrijeme Ljube Bešlića nastavi legalnim putem. Pa Dom naroda FBiH je prepustio HDZ-u, a državni SNSD-u. To je čovjek koji se upustio u tužbu protiv Srbije za genocid unaprijed znajući da će je izgubiti, a kad je izgubio krivicu svalio na saradnike koje, pritom, nije ni sankcionisao. Uopšte mi nije jasno kako nekom može biti nejasno zašto neću sa SDA? Na svu sreću takvih je malo.

Da li Vi zapravo vjerujte, da li ste čuli, ili imate neke informacije, da će Izetbegović nekim rješenjima u Izbornom zakonu pristati na još veću etničko-teritorijalnu podjelu zemlje, upravo na ono za šta se Čović već dugo zalaže?

BARALIJA: Sudeći po načinu na koji su kreirali Statut Mostara, što nam je prezentirano prošle godine u okviru Sporazuma za Mostar, takva je opcija vrlo vjerovatna. Naime, za one koji se ne sjećaju, za Mostar su nam predožili Statut kojim se cementiraju etničke podjele na način da se daju još veće ovlasti današnjim gradskim područjima, nekadašnjim općinama, u kojima dominantno žive samo pripadnici jedne etničke skupina, a nauštrb jedinstvenog Mostara. Takva vizija Mostara a i Bosne i Hercegovine nama nije prihvatljiva jer je dosadašnje iskustvo pokazalo da isključivost etnonacionalnog koncepta nikom u ovoj zemlji dugoročno ne čini dobro.

Baralija: Ja ne pripadam etnopolitikama, prema tome ne mogu ih ni izdati

Činjenica je da ovih dana prolazite svojevrsnu torturu u medijima pod kontrolom SDA, kao i na društvenim mrežama. Primate li prijetnje, osjećate li se fizički sigurno?

BARALIJA: Napadaju me SDA botovi. Vidjeli smo u predizbornoj kampanji koliki je njihov uticaj na našu realnost po rezultatima izbora. SDA je u strahovitom padu, i ne bojim ih se. Željela bih istaći da je mnogo više onih koji mi daju podršku. Hvala im.

Kako Vi komentirate špekulacije da je Mostar još ranije „prodan“ Čoviću i HDZ-u kako bi Izetbegović osigurao ruke HDZ-a u Vladi Federacije za izglasavanje novog Upravnog odbora KCUS-a sa novom-starom direktoricom, njegovom suprugom Sebijom Izetbegović? Ovo pitanje naprosto moramo da postavimo.

BARALIJA: Nema sumnje da je Izetbegović za uticaj supruge žrtvovao stranku koju mu je formirao otac, koji je u simboličkom imaginaju bošnjačke nacije najvažnija figura. Dakle, svi kadrovi koji su napustili tu stranku ili najavljuju da će je napustiti kao jedan od uslova za svoj ostanak postavljali su i smanjenje njenog uticaja. Nije pristao. Ja zato ne sumnjam da je zbog iste stvari spreman žrtvovati i Mostar.

Da li je, na kraju, Naša stranka ostala principijelna i dosljedna ranije utvrđenim stavovima i osvjetlala obraz građanske opcije? Mišljenja su podijeljenja.

BARALIJA: Vratite se još u 2018. Sjetite se onog NE nacionalnim strankama koje je bilo poređeno s Titovim NE Staljinu, historijskim NE, itd. Ja nisam to tako predstavljala, za mene je to NE, kao i ovo naše u Mostaru bio vrijedan, principijelan stav, možda i najdosljedniji u posljeratnoj bh. politici. Međutim, to je nastavak upravo toga NE, gdje se zaista dokazalo koliko ono može biti teško. U Sarajevu, u Tuzli, Zenici, to je lako reći. Pa eto, podsjetila bih one koji su za ondašnje NE govorili da je historijsko, neka ostanu dosljednji, ili neka se svugdje ponašaju isto.

Dobar dio glasača SDP-a pokušava da dokuči potez ove stranke u Mostaru. Da li SDP u Mostaru postao dio „bošnjačke reprezentacije“, ili je tek djelovao pragmatično?

BARALIJA: Ja bih voljela da postavite to pitanje SDP-u. Ja želim da vjerujem da je SDP u Mostaru naš prirodni saveznik i nastavit ću da se ponašam kao da je to tako.

Je li nakon svega Mostar odredio sudbinu “četvorke”? Konkretno, hoće li se “četvorka” raspasti zbog dešavanja u Mostaru? Ako tvrdite da neće, obrazložite vlastiti stav.

BARALIJA: Me ne. Pazite, u Mostaru i nije bilo “četvorke”, bio je BH blok. Četvorka je sarajevska priča, uključuje četiri stranke, kontekst djelovanja je apsolutno drugačiji, ali i interesi građana i građanki koje oni provode ih dodatno objedinjuju. Dakle, kako ja tu stvar iz Mostara vidim, odustati od “četvorke” bilo bi kao odustati od interesa 70 posto građana KS, jer to je taj procenat podrške strankama “četvorke” i njihovoj vladi koje su pokazale ankete još dok su bili “šestorka”. Mislim da nema razloga ni za pomisao na raspad “četvorke”.

Kad vratite stvar unatrag, jeste li se za ovo borili pred Međunarodnim sudom u Strazburu, iako lider SDA kaže da je on doveo izbore u Mostar?

BARALIJA: Ne. Ja sam se borila za izbore kakve imaju sve demokratske države, gdje svi imamo pravo birati koga želimo. Mostar je premali grad da bi ga se parcijaliziralo na nekakve geografske cjeline, pa eto građanima Starog Grada nije toliko u interesu ko će ući u vijeće s područja Jugozapada i obratno. Ta je podjela etnička. Međutim, bez obzira na takvu podjelu, ja sam sretna što su se izbori održali jer smo pokazali da na svim tim područjima imamo približno jednak broj glasova i s lijeve i desne strane. I da postoji politička opcija koja može imati podršku među svim etničkim skupinama u BiH.

Činjenica je da je od 1991. godine do danas koalicija SDA-HDZ najkonzistentnija ne samo u BiH, već i u regiji, pa su tako u dogovoru ovih stranaka mnoge reforme propadale zbog interesa jednih ili drugih, mnogi pravosudni procesi zaustavljani, najviše protiv Čovića, mnoga javna preduzeća urušena i propala, hiljade radnika ostajalo na ulici, dok je istovremeno moć čelništva ovih stranaka rasla. Uprkos svemu, kreiran je jak narativ da je SDA odlučujuća državotvorna snaga koja se bori za BiH, a Naša stranka, SDP i svi ostali u bloku lijevo od centra izdajnici. Kako je, po Vašem mišljenju, tako nešto uopće moguće, odnosno, da li ključnu odgovornost za ovakvo stanje snose rukovodstva vaših stranaka?

BARALIJA: Ne slažem se s konstatacijom da je narativ o SDA kao državotvornoj snazi jak. On jest u javnosti preeksponiran, ali ne i kod ljudi prihvaćen. Tačnije, on je bio jak, ali se već nekoliko godina počeo ozbiljno urušavati, tako da efekat te priče u javnosti ima samo jednu funkciju, da se vrati u uši onoga ko je priču kreirao i da mu stvori osjećaj podrške naroda. Te podrške nema u velikoj mjeri. Ista je priča i s navodnim izdajnicima. Naravno, za svaku percepciju bilo koje stranke najveću odgovornost snose stranačka rukovodstva. Ja sam potpredsjednica Naše stranke, dio njenog najviše pozicioniranog rukovodstva, i snosim dio odgovornosti za njenu percepciju. S tim što tu percepciju smatram dobrom. Neće mi biti problem da se složim sa suprotnim ako me realnost demantuje, a to će pokazati izbori 2022. Ubjeđena sam da će Naša stranka imati veću podršku građana, pogotovo u HNK.

Vanja Šunjić (Inforadar)

9 0 komentara

Nazad na vrh ✎Komentariši članak

DOKUMENT 19 Februara, 17:26

UDRUZENI ZLOCINACKI PODUHVAT I AGRESIJA HRVATSKE NA BOSNU I HERCEGOVINU

Presuda čelnicima tzv. Herceg-Bosne osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

2017. godine Žalbeno vijeće je potvrdilo osuđujuće presude Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću za Udrženi zločinački poduhvat u osam opština i pet zarobljeničkih centara na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Prlić je osuđen na 25 godina zatvora, Stojić, Praljak i Petkovića na po 20 godina zatvora, Ćorić na 16 godina zatvora i Pušić na 10 godina zatvora.

Velika Hrvatska i etničko čišćenje muslimana

Haški tribunal je potvrdio da je dio UZP-a i tadašnje rukovodstvo Hrvatske na čelu Franjom Tuđmanom. Utvrđeno je da su, osim Tuđmana, u UZP-u učestvovali i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske general Janko Bobetko, a da je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Žalbeno vijeće je potvrdilo da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić, i Pušić osuđeni su i za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija, konkretno za ubistvo, hotimično lišavanje života, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju, protivpravno zatočenje civila, prisilni rad, nečovječna djela, nečovječno postupanje, protivpravno i bezobzirno uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namjenjenim religiji ili obrazovanju, protivpravne napade na civile i protivpravno terorisanje civila.

Osim toga, Prlić, Stojić, Petković i Ćorić osuđeni su i za silovanje, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protivpravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, i pljačkanje javne i privatne imovine po osnovu treće kategorije odgovornosti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Ćorić je dodatno osuđen za više zločina za koje snosi odgovornost kao nadređeni.

Praljak je osuđen i za protivpravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom i pljačkanje javne i privatne imovine po osnovu treće kategorije odgovornosti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Nakon što je Haški sud izrekao presudu protiv njega za zločine protiv čovječnosti u periodu između 1992. i 1995., Praljak je popio cijanid i počinio samoubistvo.

Zločinci poput nacista

Urednik na BBC-u Jeremy Bowen tu je noć u udarnom terminu objavio komentar u kojem konstatuje da su Praljak i ostali najgori ratni zločinci koje je Evropa vidjela još od nacista.

Sudbina paradržavne tvorevina i zločinačkog projekta definitvno je zapečaćena u Hagu.

Film ‘Pravda’

Najzanimljiviji detalji ove historijske presude prikazani su i kroz film ‘Pravda’ mostarakog Centra za mir u kojem je korišten arhivski materijal iz medijskih izvještaja. U filmu su detalji iz sudnice, izjave glavnih aktera, svjedoka, reakcije iz Haaga i Bosne i Hercegovine. U filmu govore Kenneth Scott, Carmel Agius, Serge Brammertz, Stjepan Mesić, Željko Komšić, Safet Oručević, Emir Balić, Semir Drljević Lovac, Esad Humo, Azra Penava, Samir Nožić, Alija Behram, Emir Zlatar, Edin Batlak, Sergio Šotrić, Mario Pejić, Emir Hajdarović, Adil Kulenović, Enver Imamović.

Odgovori
DOKAZ 19 Februara, 17:31

SRBIJA I HRVATSKA I DALJE NEODUSTAJU OD PODJELE BiH
Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir.
Piše: prof.dr. Senadin Lavić
U Bosni se planski krivotvore značenja riječi ili dokumenata, što je znak bahate samovolje i neodgovornosti pojedinaca i političkih oligarhija. Umjesto sekularnog obrazovanja djeca se zamlaćuju religijskim doktrinama kao da se radi o vrhunskim naučnim objašnjenjima pojava i procesa u društvu i prirodi. Uništavanje sekularnog društva vodi u mitologiziranje ljudskog života i zaostajanje za naprednim i razvijenim društvima Evrope. U Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj danas je na djelu etno-klerikalna hegemonija i dominacija nad sviješću ljudi koja je odgovorna za zaostajanje i kulturni krah ljudskih zajednica. Sveštenici predvode militarne hegemonijske projekte i kriju se iza narativa o Bogu, poslanicima, Svetim tekstovima, povijesnim predanjima i tako redom. Oni doprinose mitu o liderima ili “vođama naroda” koji herojski vode “balkanska plemena” iz rata u mir i natrag.
Svi narativi o velikim “vođama naroda” su lažne konstrukcije političkih oligarhija koje su proizašle iz rata kao pobjednici na nekoj teritoriji države Bosne. Razorna etnoteritorijalizacija, kao tajna šifra pljačkaške tranzicije na bosanskom prostoru, i rata za bosanske teritorije, postaje smisao politike “etničkog predstavljanja” i “legitimnih predstavnika naroda”. Zato i dalje divljaju notorni autokrati i vode svoje narode u začaranom krugu zaostalosti i odbacivanja liberalne demokratije!
Tri sporna instrumenta antibosanske politike su narativi o “konsocijaciji”, “legitimnim predstavnicima” i “konstitutivnim narodima”. To su tri antibosanske mantre koje zaluđuju građane Bosne, varaju ih i služe antibosanskim projektima. Iz “brige” za Hrvate i Srbe u Bosni, koju vode Zagreb i Beograd, proizlazi sav problem u Bosni. Stvar je sasvim jednostavna, Srbija i Hrvatska ne trebaju rješavati pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine i njezinog naroda. To posljedično vodi etničko-religijskom homogeniziranju Bošnjaka i onda se sve svodi na “plemensko” razračunavanje i nestvarnu priču o tzv. “bosanskom tronošcu” koji suštinski poništava sve bosansko. SH-partneri planski provociraju takvo stanje i samo u etničko-religijskoj prepirci imaju mogućnost da nameću dijeljenje teritorije Bosne! Bošnjačka naivnost i neodgovornost prema državi osigurava da se SH-dogovor oko etnoteritorijalizacije državnog prostora obnavlja neprestano. Bošnjaci i dalje misle da preko etničkog predstavljanja i religijskih naracija mogu braniti bosanski politički interes. U zadnjih trideset godina misleće glave bošnjačkog elementa u bosanskoj političkoj orbiti bile su teološke provenijencije, dakle, vrlo spornog razumijevanja političkih procesa koji su zahtijevale moderna znanja iz politike i organizacije državnog sistema. Stoga je nametnuta etno-religijska konsocijacija postala samoubilački instrument Bosne kroz tri instalirane podrivajuće totalitarne etnopolitike. Naracija o “predstavljanju naroda” je manipulirajuća bajka koju kriminalne hobotnice političkih oligarhija bacaju pred noge svoje sirotinje, spremne da čini zločine nad Drugim. Političke oligarhije nikada nisu “predstavljale” narode!
Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnost naroda”, nužno je uvesti model ravnopravnosti građana na svakom dijelu države BiH. Na ovaj logički zahtjev odmah će se podići glasnogovornici etno-fašizma balkanskog tipa sa svojim bolesnim argumentacijama. Bosanska građanska država jedini je siguran okvir zaštite građana od organiziranih etno-klerikalnih oligarhija koje pljačkaju državne resurse i zloupotrebljavaju građane na svim razinama vlasti i strukturama društvenog života. Političke partije iz susjednih država sa njihovim ekspoziturama u Bosni djeluju kao organizirane kriminalne grupacije koje kao korozija uništavaju državne sisteme i stvaraju bolesni životni ambijent u regionu. Oko nas su uništene i opljačkane banke u entitetu “rs”, srušen je Agrokor u Zagrebu, velike kompanije kakav je “Aluminij” u Mostaru ili “Šipad” u Sarajevu, opljačkane bosanske luke u Hrvatskoj, uništeni sistemi obrazovanja o kojima brigu vode “poluobrazovane podobne prodavačice magle” i tako redom. Iselili su, nažalost, brojni mladi i obrazovani ljudi, a političari iz Beograda i Zagreba, kao i njihovi klonovi u Bosni, još uvijek prijete da će se namiriti na Bosni. Građanska država je, stoga, najsigurniji okvir i garant da će rušitelji države i kriminalci biti smješteni gdje im je stvarno mjesto, a ne da se oni predstavljaju kao “vođe naroda pojmljenog kao stada”. Već dugo traje velikosrpsko divljanje protiv Bosne. Ono je u suštini totalitarna zabluda fašističkog uma! Ono je izraz antievropskih tendencija balkanskih mračnjaka vođenih militantnim popovima!
Znanje o modernom političkom uređivanju državnog sistema govori o demokratskom građanskom poretku. Agresivna desnica odbacuje bilo kakvu vrstu građanskog modela političke organizacije i proširuje svoje autoritarne tendencije. U Bosni je zaustavljen proces demokratizacije društva i vladavine prava u državi. Dejtonski okvir se pokazuje kao zadovoljenje aspiracija Srbije i Hrvatske da upravljaju na teritorijama Bosne. Zato oni ne dopuštaju da se razvije model po kojem bi svi građani bili ravnopravni na cijeloj teritoriji države. Narativi o “konsocijaciji” i “legitimnom predstavljanju” služe za kriminalne oligarhije da iza paravana provode pljačku države baveći se navodno zaštitom interesa etničkih grupa koje licemjerno predstavljaju. “Predstavljanje” naroda i vođenje politike “u ime naroda” predstavlja relikt prošlosti, pripovijesti iz 19. stoljeća, besmislicu u našem vremenu, nakaradnu naviku iz prošlih vremena u kojoj se rasistički separiraju narodi u geta da bi njima mogao upravljati neki sveštenik i političar. Takva zaostalost drži Bosnu zarobljenu u licemjernu konstrukciju “konstitutivni narodi” koja prikriva kako su se iz povijesnog toka Bosne pojavili Bošnjani (od IX do XV stoljeća), Bošnjaci (od XV do XIX), pa onda od XIX stoljeća i Hrvati i Srbi kao dio bosanskog naroda koji je, pod uticajem etno-religijske propagande iz Beograda i Zagreba, iz katoličanstva i pravoslavlja prihvatio drugačiju etničku orijentaciju od Bošnjaka koji su reterirali na muslimanstvo kao differentia specifica vlastitog identiteta. Religija je bila osnova etničke diferencijacije, a to je do danas ostalo glavno razlikovanje ljudskih grupa na Balkanu. Religijske granice postale su “nacionalne” granice i uz pomoć etničkog iskorjenjivanja i genocida nastali su “nacionalni prostori”. Danas se taj proces pokušava završiti u Bosni na način da svijet i Bošnjaci prihvate da je genocid legalno sredstvo međuetničkih i internacionalnih odnosa. Ali, to neće moći proći!
Princip “konstitutivnosti naroda”, koji proklamiraju Beograd i Zagreb, nije zapadnoevropske provenijencije i predstavlja zaostali politički oblik rusko-sovjetske predstave o “narodnoj demokratiji” i balkanskog siledžijstva, a to nije ni u kakvoj vezi s zapadnim konceptima države i demokratske vlasti. Vrijeme je da se u ovaj dio svijeta uvedu evropski standardi – ne azijski, feudalni način odnošenja prema svijetu političkog! U predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine” Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir. U tački 43. Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Zornić” stoji:
“U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir.”
A onda dolazi zaključak Suda da se u Bosni i Hercegovini bez daljnjeg odgađanja mora uspostaviti demokratsko uređenje bez preferiranja nekih posebnih prava za tzv. “konstitutivne narode”:
“Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.”
Stoga je za sve građane u Bosni presuda u slučaju “Zornić” od iznimne važnosti, jer Evropski sud za ljudska prava u potpunosti delegitimizira i dezavuira princip tzv. “konstitutivnosti naroda”, uz to dajući obrazloženje da je on nametnut usljed krvavog ratnog sukoba obilježenog genocidom i etničkim progonom stanovništva te se na njega pristalo da bi se osigurao mir. Dvadeset i pet godina poslije rata protiv Bosne, okolnosti pod kojima se pristalo na “konstitutivne narode” više nisu važeće, što je, uostalom, mišljenje Evropskog suda za ljudska prava, te se mora pristupiti uspostavljanju demokratskog uređenja što znači i de facto i de iure ukidanje nametnute diskriminacije kroz spornu oznaku o “konstitutivnim narodima”. Nigdje u državama članicama Evropske unije ne postoji takva diskriminacija i svođenje državnog suvereniteta na tzv. “konstitutivne narode” i “lidere etničkih grupa”, upravo zbog toga što u ustavnopravnom poretku Evropske unije ne postoje “konstitutivni narodi” kao politička posljedica provođenja genocida i etničkog čišćenja stanovništva.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine”, izrečena je u formi obaveze koju Bosna i Hercegovina mora ispuniti ukoliko svoje zakonodavstvo želi uskladiti s evropskim i na tom putu postati članica Evropske unije. Demokratija u Bosni treba da znači – svi građani Bosne su jednakovrijedni i ravnopravni na svakom dijelu njezine teritorije. Laž je da su “narodi” stvorili Bosnu! Totalitarne političke oligarhije drže Bosnu danas zarobljenu u ahistorijske koncepcije autokratskog i mizantropskog vladanja kao patologije koja se objektivirala!
Strah je jedan od ključni faktora dominacije etničko-religijskih oligarhija nad građanima. Na sve strane uspostavljena je strahovlada, klijentizam, licemjerno držanje kao nova paradigma društvenih interakcija, dominacija poluobrazovanih na svim razinama društvenog sistema, svjesno povlačenje kvalitetnih ljudi na margine, odlazak mladih… Bolesni i korumpirani lideri su u politici i u borbi za vlast, uglavnom, da ne bi bili procesuirani. Preko vlasti (izvršne i zakonodavne) kontroliraju sudsku vlast i etabliraju “svoju” policiju i pravosudni sistem. To je strašan sistem hegemonije.

Odgovori
PRAVA ISTINA 19 Februara, 17:36

ČOVIĆEVE OPASNE PORUKE :HNS UPUTIO PORUKU MACRONU DA SU I ONI ŽRTVE ‘ISLAMSKOG TERORIZMA’

Povodom saopćenja Hrvatskog narodnog sabora {HNS-a} u vezi terorističkih napada u Francuskoj, Institut za istraživanje genocida Kanada {IGK} još jednom upozorava da se država Bosna i Hercegovina branila i odbranila od srpskog i hrvatskog agresora, a ne od islamskog ekstremizma. U vezi sa anticivilizacijskim pokušajem HNS-a da agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu reinterpretira kao borbu protiv ‘islamskog terorizma i ekstremizma’, podsjećamo na činjenice utvrđene haškim presudama.

Udruženim zločinačkim poduhvatom stvaraoci zločinačke paradržave Herceg-Bosne imali su namjeru državu Bosnu i Hercegovinu razbiti i izdvojiti njene teritorije koje su po dogovoru iz 1939. između Cvetkovića i Mačeka bile označene kao hrvatske. Saopćenje HNS-a znači kontinuitet zločina prema državi Bosni i Hercegovini drugim sredstvima. Zločini nad bošnjačkim stanovništvom su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata Hrvatske i paradržave Herceg Bosna.

U presudama Haškoj šestorci Haški tribunal je utvrdio da je para država Herceg Bosna rezultat pokretanja udruženog zločinačkog poduhvata, koji je imao za cilj stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hegovini, te njegovo ujedinjenje sa susjednom Hrvatskom. Na toj platformi su izvršeni strašni zločini nad Bošnjacima, autohtonom bosanskom narodu i jednom od najstariji evropskih naroda. To su pravni fakti, koje priznaje cjelokupna međunarodna javnost i institucije civiliziranog svijeta. Imajući u vidu presudu Haškog tribunala Čovićev još jedan u nizu pokusaja revizije sudskih, historijskih i naučnih činjenica kao i svi drugi njegovi antibosanski projekti će završiti na smetlištu historije.

Navedeno saopćenje HNS-a je antibosanski čin usmjeren u pravcu teritorijalne autonomije Hrvata, podjelom države Bosne i Hercegovine. To je ozbiljni nasrtaj na istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, uvreda žrtava udruženog zločinačkog poduhvata i pokušaj da se revidira historija. Borba za istinu i pravdu ostaje najbolja brana antibosanskom djelovanju i najbolja brana ponižavanju žrtava agresije i genocida.

Dvadeset pet godina poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma antibosanski projekti jačaju. Vrijeme je da se ti projekti sankcionišu jer predstavljaju egzistencijalnu prijetnju po opstanak države Bosne i Hercegovine. Krajnje je vrijeme za redefiniciju Dejtonskog mirovnog sporazuma ali i bosanskohercegovačke državne politike prema entitetu Republika srpska i tkz. Herceg-Bosni, kako bi se ti antibosanski projekti konačno zaustavili i poslali u historiju, navodi se na kraju saopštenja za javnost Instituta za istraživanje genocida Kanada.

Odgovori
PRAVA ISTINA 19 Februara, 21:29

BiH NISU UNISTILI MNOGI PA NECE NI DODIK I COVIC

Bosnu i Hercegovinu nisu uspjeli podijeliti i uništiti srpsko-hrvatskim sporazumima:

Cvetković – Maček 1939. godine,

Stojadinović – Pavelić 1954. godine,

Milošević – Tuđman 1991. godine,

Karadžić – Boban 1992. godine.

Neće u tome uspjeti ni najnoviji sljedbenici zločinačke politike podjele države Bosne i Hercegovine Milorad Dodik (SNSD) i Dragan Čović (HDZ) i njihovi mentori u Beogradu i Zagrebu.

Odgovori
DOKUMENT 20 Februara, 04:12

SLUŽBENI ZAGREB (BAŠ KAO I HDZ BiH) LAŽNO TUMAČE NAČIN BIRANJA ČLANOVA PREDSJEDNIŠTVA BiH – ZA DOKAZ O LAŽIMA HRVATSKE POLITIKE NA ČELU SA HDZ-OM HRVATSKE I HDZ-OM BiH GOVORI NAPISANI KOMENTAR

Kako službeni Zagreb (baš kao i HDZ BiH) tumači način biranja članova Predsjedništva BiH i njihovu ulogu. Uporno se, naime, sugerira, zapravo agresivno nameće zaključak kako Željko Komšić, član Predsjedništva izabran iz redova hrvatskoga naroda nije izabran u skladu ni sa slovom, ni s duhom Daytonskog sporazuma i kako on “ne predstavlja Hrvate”, jer je očito izabran (i) glasovima Bošnjaka. Pri tome nikoga ne smeta da je na isti način i pod istim uvjetima za člana Predsjedništva svojedobno izabran Dragan Čović, sadašnji predsjednik HDZ BiH. Niti se tada govorilo, vapilo gotovo, o nasilju, neki će reći čak i zulumu, nad Hrvatima. No, kako je Komšić u izborima za aktualno Predsjedništvo porazio Čovića, koji je ponovo kandidirao, digla se kuka i motika. Da bi sve kulminiralo izjavom hrvatskoga ministra vanjskih poslova Gorana Grlića-Radmana kako “nitko u Zagrebu neće službeno primiti Željka Komšića, jer on ne predstavlja Hrvate u BiH, budući da je izabran glasovima Bošnjaka.”

Da najprije raščistimo ovo potonje. Da, Komšić jest izabran i glasovima Bošnjaka, ali nedvojbeno i glasovima Hrvata, koji nisu homogeno dali svoj glas Čoviću. A je li to u suprotnosti s Daytonom? Kategorički je odgovor: nije!

Daytonski sporazum, a to je zapravo set sporazuma i ugovora, među kojima je i Ustav BiH, vrlo jasno kaže, ovo je doslovni citat: “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine tri člana: jedan bošnjački i jedan hrvatski od kojih se svakoga izravno bira na području Federacije, i jedan srpski kojega se izravno bira na području Republike Srpske”. Pa da ponovimo i utvrdimo gradivo. Piše li igdje u Ustavu BiH da član Predsjedništva iz sastava jednoga od triju konstitutivnih naroda u Predsjedništvu zastupa taj narod? Ne piše! Niti piše, niti se to može na bilo koji način iščitati iz citirane odredbe.

Piše li igdje da člana Predsjedništva iz redova jednoga od konstitutivnih naroda biraju, ili smiju birati samo pripadnici toga naroda? Ne piše! Dapače, vrlo je jasno rečeno da se oni biraju na teritorijalnoj osnovi, što znači da se srpskoga člana bira na području (teritoriju) Republike Srpske, a bošnjačkoga i hrvatskoga na području Federacije BiH. Dakle, u pitanju je teritorijalni, a ne nacionalni ključ, naime određuje se da će birači s ovoga ili onoga područja (entiteta) birati ovoga ili onoga (one) članove Predsjedništva, ali se nigdje, ama baš nigdje ni ne aludira na to da bi pripadnici bilo kojega konstitutivnog naroda birali svoje predstavnike, odnosno da u izborima za članove Peredsjedništa ne bi smjeli sudjelovati pripadnici onoga konstitutivnog naroda koji ne dijele nacionalnost sa članom Predsjedništva za kojega glasaju.

Sve priče o tome, a i s time smo danas suočeni, kako su oni koji su pisali ustav BiH zapravo imali na umu, da su pretpostavljali kako će svaki konstitutivni narod birati u Predsjedništvo “svojega” predstavnika, da su – prema tome – imali na umu nacionalni kriterij, samo su to – eto – nekako zaboravili jasno formulirati, krajnje su neozbiljne i neutemeljene.

Pa evo i još jednog ključnog doslovnog citata: “Članove Predsjedništva izravno se bira u svakom entitetu (pri čemu svaki birač glasa za jednoga člana Predsjedništva)”. Naglasak je, vidimo, na tome da jedan glasač dade svoj glas samo jednome kandidatu za člana Predsjedništva. Jedan glas – jednome kandidatu. U Republici Srpskoj – srpskome, mada i tamo, svim etničkim čišćenjima usprkos, živi još poneki i Hrvat i Bošnjak, a u Federaciji BiH, hrvatskom i bošnjačkom. Pri čemu i opet nije rečeno, ni natuknuto tko ima pravo birati kojega kandidata, što znači da je svatko tko živi u Federaciji BiH slobodan odlučiti hoće li dati svoj glas hrvatskom, ili bošnjačkom kandidatu za člana Predsjedništva. Pa vrijedi ponoviti: nigdje se, ni slovom, ali ni duhom Daytona ne implicira da bi srpskoga člana Predsjedništva BiH smjeli birati samo Srbi, bošnjačkoga samo Bošnjaci, a hrvatskoga – samo Hrvati. Ponovimo: nigdje!

Savršeno je jasno, a to zaista proizlazi i iz slova i duha Daytona, odnosno Ustava BiH da, jednom izabrani, članovi Predsjedništva ne predstavljaju konstitutivni narod kojemu pripadaju, nego samo i jedino: Bosnu i Hercegovinu. Napokon, zašto bi se inače tijelo u koje su izabrani zvalo Predsjedništvo BiH? A ono funkcionira – kako? I to je predviđeno Ustavom, pa ćemo naprosto citirati: “Predsjedništvo bira jednoga svojeg člana kao predsjedajućeg. Predsjedništvo će odlučiti hoće li se Predsjedajući birati rotacijom, ili na neki drugi način.”

I, napokon, što – uz ostalo – radi Predsjedništvo? Odgovor na to pitanje iznimno je važan upravo u kontekstu sada i službeno proglašenoga bojkota jednoga njegovoga člana od strane Republike Hrvatske. Citirajmo još jednom, i ovoga puta doslovno, Ustav BiH: “Predsjedništvo je odgovorno za vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine.”

E sada, da posložimo sve elemente u zaokruženu sliku i da završimo lekciju. Članove Predsjedništva bira se iz redova triju konstitutivnih naroda, ali na teritorijalnom, a ne nacionalnom principu. Svatko s pravom glasa ima pravo izaći na izbore na području (entitetu) gdje živi i dati svoj glas jednome članu Predsjedništva. Nigdje nije ni natuknuto da bi to trebao biti onaj kandidat koji je iste nacionalnosti kao i glasač. Jednom izabrano, Predsjedništvo djeluje kao kolektiv, odluke donosi koncenzusom (zato je ovo sadašnje praktično paralizirano, jer u svojem sastavu ima člana koji ne priznaje Bosnu i Hercegovinu, ali kojega službena Hrvatska rado prima), a jedna od njegovih nadležnosti je vođenje vanjske politike. Što u tome kontekstu onda znači izjava ministra Grlića-Radmana kako nitko u Hrvatskoj neće službeno primiti člana Predsjedništva BiH Željka Komšića?

Znači i može značiti samo jedno: da službeni Zagreb prekida odnose sa susjednom i međunarodno priznatom državom. Kako bi se, naime, ti odnosi mogli realizirati, ako je Predsjedništvo BiH ono tijelo što vodi vanjsku politiku države, ako ono djeluje kao kolektiv, a Hrvatska odbija primiti jednoga njegovog člana? Drugim riječima, Hrvatska odbija odnose s Predsjedništvom BiH, koncentrirajući se na Mostar i na HDZ BiH. Pri tome, lažno predstavljajući Dayton i njegove odredbe Hrvatska “gura” neizravno, ali ne i manje jasno tezu kako su u BiH Hrvati samo oni koji su članovi tamošnje HDZ. Nije to vjerojatno strano ni hrvatskome HDZ-u, ali to je već neka druga priča.

U svemu tome djelovanje Željka Komšića ostavljamo po strani. Govorimo o načelima, o Ustavu BiH, o slovu i duhu Daytona i o tome kako se stvari lažno prikazuju.

Ukratko: hrvatska visoka politika i oni koji je predstavljaju, zaslužuje da joj se, u kontekstu poznavanja BiH, Daytona, ali i vođenja cjelokupne politike prema BiH i Hrvatima u toj državi (a Hrvati u BiH ne žive samo u Hercegovini, mada to službeni Zagreb voli “zaboravljati”!) jasno i glasno kaže: sjedi – jedan! Bilo bi dobro da takvu ocjenu napokon izrekne i toliko spominjana međunarodna zajednica, konkretno Evropska unija, umjesto što se, zbog hrvatskoga članstva u Uniji, pravi slijepom i gluhom u odnosu na poteze Zagreba, koji – uostalom – nisu od jučer. To će se sljepilo, potraje li, obiti o glavu ne samo Hrvatima u BiH, ne samo službenom Zagrebu i odnosima RH – BiH, nego i Evropi koja je već jednom bila prisiljena gasiti požare na jugoistoku Evrope.

Bude li se čekalo, bude li se tolerirala samovolja bazirana na lažima, neće samo hrvatska službena politika biti ona kojoj će se morati reći: sjedi – jedan!

Odgovori
PRAVA ISTINA 20 Februara, 04:14

HDZ S TRI POSTO (S 3 POSTO) GLASOVA DRŽI BiH TAOCEM, TO MORA PRESTATI

Iako je razlika u osvojenim glasovima skoro pet puta veća u korist probosanskih stranaka, HDZ BiH u federalnim i državnim institucijama zauzima jednak broj mjesta.

Rezultati nedavno održanih lokalnih izbora pokazuju da stranke okupljene u nevladinu organizaciju HNS imaju podršku oko 125.000 glasača, dok su stranke koje možemo nazvati probosanskim i bošnjačkim osvojile 750.000 glasova.
Kopredsjedavajući US-EU Alijanse i politički analitičar Reuf Bajrović kaže za Vijesti.ba kako se ta razlika očito povećava iz ciklusa u ciklus.

“Pitanje svih pitanja u BiH je nejednaka vrijednost glasa koja je sve očiglednija. Kako može 3% registrovanih birača imati pravo veta na sve odluke u državi? To je moguće samo u BiH u kojoj je udruženi zločinački poduhvat koji je vođen iz Zagreba ugrađen kao ustavna norma. Da stvari budu apsurdnije, ti koji predstavljaju 3% registrovanih birača se, i pored beskrajnih privilegija koje uživaju, proglašavaju ugroženim”, kaže Bajrović.

On dodaje da se stranke tzv. HNS danas ponašaju kao predstavnici bjelačke manjine tokom apartheida u Južnoj Africi.

“Korijen te drskosti je uvjerenje o supremaciji te manjine nad muslimanskom većinom koju smatraju nejednako vrijednom”, mišljenja je on.

Iako je razlika u osvojenim glasovima skoro pet puta veća u korist probosanskih stranaka, HDZ BiH u federalnim i državnim institucijama zauzima jednak broj mjesta.

Bajrović kaže kako nema boljeg dokaza da je potrebno promijeniti taj aranžman.

“Treba krenuti sa FBiH i ukinuti Dom naroda ili ga svesti na nivo Vijeća naroda u RS. Neka onda idu ovi što jauču da su ugroženi pa tu ugroženost dokazuju organu za vitalni nacionalni interes Ustavnog suda FBiH. 2022. je historijska šansa da se te osione politike pošalju na smetljište historije i da demokratska i demografska većina primjeni svoju izbornu volju kao u svim drugim normalnim društvima”, ističe on.

Uprkos ovakvim izbornim rezultatima, a slični su bili i na Opštim izborima 2018. godine, te jednakoj zastupljenosti svojih kadrova u institucijama, HNS nastavlja s plasiranjem priča o ugroženosti i neravnopravnosti Hrvata u BiH.

Bajrović kaže da je ovo dokaz da su uvjereni da više vrijede od etnički nepodobne demokratske većine.

“Čini se da je samu činjenicu da dijele životni prostor sa tom demokratskom većinom smatraju sopstvenim kompromisom koji mora biti nagrađen supremacijom i privilegijama. Umislili su da žive u svijetu koji je postojao samo u romanima Ive Andrića u kojima bosanski muslimani nemaju istu ljudsku vrijednost kao i kršćani i hrišćani”, mišljenja je naš sagovornik.

On je mišljenja kako je ovakvo stanje nepravedno, te da se uopšte ne može govoriti o ugroženosti Hrvata u BiH.

“Hrvatsko pitanje ne postoji. Ugroženost je izmišljena i treba konačno povesti debatu u tome zašto se nelojalnost HDZ-ovaca državi u kojoj žive smatra prihvatljivom. Svako onaj ko ne smatra BiH svojom jedinom domovinom nema pravo da drži lekcije o tome kako ona treba da izgleda. Ne može se biti i autohtoni narod u BiH i dijaspora u Hrvatskoj. To je moguće samo u šizofrenom svijetu u kojem je dio BiH kojim upravlja HDZ ustvari trebao biti u Republici Hrvatskoj, a ne u zemlji koju mrze i čiju smrt priželjkuju”, kaže Bajrović.

Na pitanje da li možda Dragan Čović i HDZ, svjesni ovakve neproporcionalne zastupljenosti, svjesno plasiraju priče o ugroženosti kako bi sebe predstavili kao žrtve, dok istovremeno uživaju sva moguća prava, Bajrović odgovara da Čović sada više vremena i resursa troši na to da u Sarajevu stvori klimu u kojoj bi njegovi zahtjevi izgledali razumno.

“Ključni mediji mu pomažu u tome jer dobijaju novac od firmi pod njegovom kontrolom, a vjerovatno i iz država koje podržavaju njegovu politiku (Hrvatska i Rusija). On se nada da će zloupotrebom Tužilaštva BiH doći do smjene elite u Sarajevu i da će novi ljudi biti spremni da mu daju podršku za Izborni zakon kojim bi HDZ i službeno postao kolonijalnim upravnikom BiH”, kaže on.

On zaključuje kako je priča o ugroženosti samo dio hibridnog rata koji se vodi, a koji je sada fokusiran na uništavanje konsenzusa probosanskih političkih i društvenih aktera o potrebi da se 2022. izabere šest Hrvata u klub DN FBiH i time otvori put za vlast bez HDZ.

“Bez agenata hrvatskog uticaja u Sarajevu, debata bi se fokusirala na ključno pitanje: zašto HDZ drži zemlju taocem i zašto nema nove Vlade FBiH?”, zaključio je Reuf Bajrović.

Odgovori
DOKAZI 21 Februara, 04:57

ZVANIČNICI SRBIJE I HRVATSKE BEZ NAJAVE I KUCANJA, ULAZE U BiH KAD HOĆE I KAKO HOĆE

Srbija i Hrvatska već godinama i uporno“, ukazuje Bajtal, „pod krinkom i izgovorom ‘garanta Dejtonskog sporazuma’, što nije tačno, jer su samo potpisnice svog učešća u agresiji na BiH, ne ostavljaju ni državu ni njene, od svega umorne i nedužne građane, na miru“.

„Ko god taj kompromis narušava, taj u stvari radi protiv mira, stabilnosti, podiže tenzije, produbljuje nepoverenje. .

„Srbija i Hrvatska već godinama i uporno“, ukazuje Bajtal, „pod krinkom i izgovorom ‘garanta Dejtonskog sporazuma’, što nije tačno, jer su samo potpisnice svog učešća u agresiji na BiH, ne ostavljaju ni državu ni njene, od svega umorne i nedužne građane, na miru“.

I Srbija i Hrvatska „sofisticirano, a ponekad i sasvim otvoreno, preko svojih političkih dužnika Milorada Dodika i Dragana Čovića, njihovih stranačkih agentura i namjenski instrumentaliziranih institucija, svakodnevno podrivaju poredak, integritet i suverenitet ove zemlje“, navodi Bajtal.

Zvaničnici Srbije i Hrvatske „bez najave i kucanja, ulaze u BiH kad hoće i kako hoće“, ukazuje on.

„Čine to mimo svih diplomatskih, političkih, moralnih, ljudskih uzusa i običaja koje poznaje i, u svojim uzajamnim odnosima, praktikuje moderni politički i demokratski svijet“, ističe Bajtal.

„Dok Vučić govori jedno, i tobože dobronamjerno i pomirljivo, istovremeno, i u vlastitom prisustvu, dopušta i šutke ignoriše Dodikove, medijske, javne, sasvim suprotne, antibosanski destruktivne izjave uvredljivo nipodaštavajućeg vokabulara i otvorene najave otcjepljenja“, kaže Bajtal.

Pritome, navodi Bajtal, „jednostrano frazerski, Vučić papagajski slatkorječivo, i licemjerno napadno, kao da smo svi mi i, Srbi i Bosanci, ludi, gluhi i slijepi, uporno ponavlja sagu o teritorijalnom integritetu BiH, sistematski dosljedno izbjegavajući pomen njenog državnog i ljudskog suvereniteta. A to šta i kako, javno, cinično pa čak otvoreno prijeteći, izgovaraju neki njegovi ministri, poput Aleksandra Vulina i Ivice Dačića, ne vrijedi civilizacijskog i ljudskog pomena“, zaključuje Esad Bajtal.

„Milanović izgubio uljudnost“

„O hrvatskom predsedniku Zoranu Milanoviću i njegovom kultur-šovinistički obojenom vokabularu bolje i da se ne govori“, kaže Bajtal, jer je, „on poodavno, izgubio svaku civilizacijsku, diplomatsku, i elementarnu bontonsku uljudnost“.

„Politički susjedi i komšije BiH, još uvijek ne odustaju od velikodržavnih koncepata Tuđmana i Miloševića, te sistematskim podrivanjem životne i političke svakodnevnice BiH, nastoje finalizirati ono što, u Karađorđevu dogovoreno, a kasnije i na salvetama nacrtano, krvavim ratnim nasiljem i topovima nisu uspjeli realizovati“, zaključuje Esad Bajtal.

Odgovori
DOKUMENT 21 Februara, 05:01

ZASTO JE VAZNO DA RUSITELJI NE VLADAJU GRADOVIMA KOJE SU SRUSILI

Ne može se očekivati da duh grada obnove oni kojima je ovladao anđeo uništenja koji im je vodio ruku dok su razarali taj isti grad i njegov duh. Kada gradom zavladaju njegovi rušitelji, onaj koji zapravo vlada je Abadon, prerušen u duh nacionalizma, pogibli i propasti. Taj put nikuda ne vodi, niti se bilo šta dobro odatle može izroditi. Rđava je beskonačnost vladavina rušitelja, jer njima mržnje i uništavanja, bukvalnog ili simboličkog, nikad dosta, nezajazan je duh nacionalizma. Glad mu je beskrajna, a srce večno prazno. Praznina se nikada i ničim ne može ispuniti, a carstvo smrti i propast nikada se ne mogu zasititi.

Piše: Tomislav Marković

U ratovima koji su vođeni devedesetih godina masovno su ubijani ljudi, ali je ubijano i uništavano i sve što je ljudskom rukom stvoreno. U omiljene aktivnosti agresora spadaju ubijanje gradova, razaranje sakralne i kulturne baštine i uništavanje pamćenja, u tome su bili prosto neumorni.

U eseju “Ritualno ubijanje gradova” veliki graditelj, pisac i mislilac Bogdan Bogdanović je pisao: “Razmišljam o jednoj od mnogobrojnih abnormalnosti današnjeg građanskog rata. Nije mi jasna ta vojna doktrina koja nalaže kao jedan od prvih ciljeva, možda i kao prvi – rušenje gradova. Civilizovani svet će, ranije ili kasnije, s ravnodušnošću slegnuti ramenima na naša međusobna klanja. Šta bi drugo? Ali rušenje gradova neće nam nikada zaboraviti. Bićemo – i to baš mi, srpska strana – bićemo upamćeni kao rušitelji gradova, novi Huni”.

Razaranje najlepših gradova

Srpske snage su se zaista istakle u ubijanju gradova, srušili su Vukovar do temelja, razarali su Sarajevo četiri godine, uništavali su Dubrovnik, granatirali sve što stignu. Ali, ni drugi akteri nisu bili s raskida da razore neki grad, ukoliko im se ukaže prilika. HVO je u poslu uništavanja Mostara uspešno odmenio JNA i – ako tako može da se kaže za razaračke delatnosti – nadogradio bombaške akcije Momčila Perišića i njegove artiljerije. Rušilo se temeljno, a kao žrtva pao je čak i simbol grada, Stari most. U presudi šestorki, Prliću i drugima, pored raznih zločina protiv čovečnosti, navode se i druga njihova zlodela kao što su “uništavanja imovine tokom napada, zlostavljanja i razaranja imovine tokom operacija deložacije”, te “uništavanje imovine širokih razmjera koje nije bilo opravdano vojnom nuždom, uništavanje ustanova namijenjenih religiji ili obrazovanju”.

U navedenom eseju pisanom početkom devedesetih Bogdanović piše i ovo: »Da ne zaboravimo još jednu dijaboličnu okolnost! U pitanju su lepi, vrlo lepi, najlepši gradovi: Osijek, Vukovar, Zadar; sada su na redu Mostar i Sarajevo. Udar na Dubrovnik – užasavam se da to kažem, ali moram – bio je namerno usmeren na primerak izuzetne, gotovo simbolične lepote. Napadači podsećaju na ludaka koji lepoj ženi baca u lice sonu kiselinu i pritom joj obećava novo, lepše lice!«

Ubilačka ideologija na delu

Zaista su rušitelji obećavali da će izgraditi lepše gradove na ruševinama koje su stvorili. Tako su srpski intelektualci haubičnog habitusa sanjarili o novom Vukovaru koji bi bio izgrađen u nekom bizarnom, virtuelnom srpsko-vizantijskom stilu. Iza razaračkih poslova radnika na terenu stajala je jedna nihilistička, ubilačka, mrziteljska ideologija. Dovoljno je prisetiti se šta su srpski topovski intelektualci zborili tokom opsade Dubrovnika. Recimo, istoričar, profesor, akademik dr Radovan Samardžić: “Situacija za Dubrovnik nije opasna. To je prostituisani grad hotelijera, gde dolaze američke babe, britanski pederi, glupi Francuzi i nemačke daktilografkinje. Jugoistična Evropa je ionako napola kolonija nemačkih daktilografkinja. (Poljski list Spotkani, 25. novembar 1991).

A onima koji su se zalagali protiv rušenja Dubrovnika, ovako je odgovorio nacionalni bard, popularni ćerač Matija Bećković, na Drugom kongresu srpskog ujedinjenja u Čikagu, 5. novembra 1991. godine: “Iz oplakivanja gradova koji nisu postradali vidi se ravnodušnost prema hiljadama ljudi koji su pobijeni. Ispada da bi Hitler da se sklonio u Dubrovniku, bio pod zaštitom UNESCO-a”. I zato nije bila šteta, po Bećkoviću, ubiti velikog pesnika Milana Milišića na kućnom pragu. Kad Ćerač nekom prebacuje ravnodušnost prema postradalim ljudima, to možemo shvatiti samo kao još jednu neuspelu pošalicu ovog humoriste od 120 milimetara. Tako to biva kad – što bi rekao Marko Vešović – bardovima dojadi da barduju, pa stanu da bombarduju.

Pred rušiteljima su svi jednaki – i sela i gradovi

Istini za volju, rušitelji nisu bili nikakvi kultur-rasisti, to im se zaista ne može prebaciti. Sa podjednakom strašću i zanosom su rušili gradove, palili sela i zaseoke i čitava naselja sravnjivali sa zemljom. Gorele su kuće i po gradovima i po selima, tu nije bilo nikakve diskriminacije, niti opozicije urbano-ruralno. “Na bosanskoj strani, na lijevoj obali Drine, nekoliko stotina metara od Srbije, u selu Klotjevac stajale su kuće mojih roditelja i moje šire familije. U ljeto 1992, artiljerija s Tare, u susjednoj Srbiji, sravnila je cijelo selo sa zemljom”, svedoči Hariz Halilović.

“Oko mene svuda spaljene i porušene kuće, sravnjena kompletna sela. Nekoliko kilometara dalje, na jednom brdašcu, tri tenka, cevima okrenuta prema mom selu”, svedoči Bahri Cani o razaranju u kosovskoj opštini Lipljan 1998. godine. Oni tenkovi su završili svoj posao uspešno: i Canijevo selo Baice sravnjeno je sa zemljom. Nebrojena su ovakva svedočanstva, dug je spisak potpuno razorenih naselja, devastiranih gradova, spaljenih kuća, uništenih porodičnih albuma i tragova sećanja.

Uništiti ljude i njihovih ruku dela, razoriti sve što podseća na civilizaciju, devastirati zajednički život, uništiti sve što je obeleženo kao drugo i drugačije – to je bio jedini amoralni imperativ rušitelja i ubica. Abadon, anđeo uništenja, anđeo bezdana javio se kao duh nacionalizma, obuzeo ljudske duše i krenuo u još jedan pohod anihilacije, predvodeći armadu skakavaca, kao u Apokalipsi apostola Jovana. Biblijski pojam “abadon”, što znači uništenje u srpskom prevodu se javlja i kao pogibao i propast. Čitav svetonazor rušilaca mogao bi stati u jedan polustih iz “Priča Solomonovih”: “Grob i propast nikada se ne mogu zasititi”.

Kad rušitelji zavladaju

Rat je zaustavljen, došlo je vreme kakvog-takvog mira, ali anđeo uništenja i dalje vlada premnogim ljudskim dušama. A mnogi od onih koji su posednuti duhom razaranja vladaju gradovima koje su rušili i selima koja su spaljivali i sravnjivali sa zemljom. Teško je zamisliti veću nakaznost od toga da rušitelj vlada gradom koji je rušio, takva nepravda naprosto vapije do neba.

Kada rušitelji preuzmu grad u svoje ruke, nastaviće tamo gde su stali, nastaviće sa rušenjem i u mirnodopskim uslovima, jer drugačije ne umeju i za drugo ne znaju. Ako sada ne mogu da ruše građevine i da ubijaju ljude, uništavaće ono što im je dostupno: samu ideju grada i zajedničkog života u njemu. “Bojim se, žalosno je reći, naših majstora rušitelja. Jer, gradovi se ne ruše samo spolja i fizički, već se mogu razarati iznutra i duhovno”, pisao je Bogdan Bogdanović.

Besmisleno je da rušitelji gradova i sela upravljaju naseljima koja su uništavali. Oni su već pokazali šta umeju, a od njihovog umenja gradovi i sela umalo nisu potpuno iščezli i opusteli.

Da bi neko uopšte vodio grad i opštinu, mora ih razumeti i voleti, kao što bi morao da razume i ljude i da za njih ima makar zrno empatije, a rušitelji mrze sve što čoveka čini čovekom. Njihova uprava je zaludna rabota i vrhunski apsurd.

Carstvo smrti i propast nikada se ne mogu zasititi

Grad je pluralitet, mnoštvo i raznovrsnost, a rušitelji znaju samo za Jedno, u čije ime uništavaju. To Jedno može nositi različite obrazine – nacije, klase, Boga, ideologije – ali ishod je uvek isti i meri se brojem leševa i satrvenih ljudskih naseobina. U čije ime su uništavali, u njegovo ime će i vladati.

Grad je složeni sistem metafora, a rušitelji znaju samo za doslovnost nasilja.

U gradu kojim vladaju rušitelji ne žive građani, već taoci zlikovačke bande.

Ako nema boljeg čuvara grada od onog koji ga je rušio, onda je vuk idealan kandidat za pastira, lav za upravnika parka prirode, a Kain za čuvara brata svojega.

Prema Mirči Elijadeu, prvobitna ljudska naselja nastaju kao ritualno ponavljanje kosmogonije, po modelu božanskog stvaranja. Kao što je Bog stvorio svet, tako i čovek stvara selo ili grad. Prostor koji je čovek uredio i u njemu se nastanio pretvara se u kosmos. I zaista, svaka ljudska nastamba, kolika god bila, predstavlja kosmos u malom, jedan uređeni svet po meri čoveka. Kada rušitelj udari na čoveka i njegov grad, varoš ili selo – on simbolički pokušava da uništi čitav svet. Poveriti takvim ljudskim ništarijama – koje služe Ničemu i nastoje da sve pretvore u ništa – da vladaju onim što nisu uspeli da sruše do kraja, ravno je samoubilačkom poduhvatu. I nastavku uništavanja sveta.

Ne može se očekivati da duh grada obnove oni kojima je ovladao anđeo uništenja koji im je vodio ruku dok su razarali taj isti grad i njegov duh. Kada gradom zavladaju njegovi rušitelji, onaj koji zapravo vlada je Abadon, prerušen u duh nacionalizma, pogibli i propasti. Taj put nikuda ne vodi, niti se bilo šta dobro odatle može izroditi. Rđava je beskonačnost vladavina rušitelja, jer njima mržnje i uništavanja, bukvalnog ili simboličkog, nikad dosta, nezajazan je duh nacionalizma. Glad mu je beskrajna, a srce večno prazno. Praznina se nikada i ničim ne može ispuniti, a carstvo smrti i propast nikada se ne mogu zasititi.

Odgovori
PRAVA ISTINA 21 Februara, 05:04

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?

Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa. U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle, još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?

Odgovori

Napiši komentar

Nazad na vrh

Kliker.info