Kliker.info

Poslijeratna Bosna, prosječna sarajevska porodica , život 30-godišnjaka s roditeljima, privatizacija tvrtki, korumpirano društvo, zloćudna bolest… To su samo neki od motiva iz “Naše svakodnevne priče”, dugometražnog prvijenca Ines Tanović (rođena 1965. u Sarajevu), redateljice nekolicine kratkih filmova i jednog segmenta omnibusa “Neke druge priče”.

“Naša svakodnevna priča” doživjela je hrvatsku premijeru ove sedmice  na Zagreb Film Festivalu. Kad će redovna kinodistribucija po regiji, još se ne zna. No, Tanović bi voljela da publika vidi njezin film, jednu suvremenu bosansku priču s “jako puno emocija, sjajnim regionalnim glumcima, bosanskim i hrvatskim zvijezdama”, jer će “uživati tih 90 minuta i imati priliku vidjeti izvanrednu glumu, atmosferu i jednu ljudsku toplu priču s kojom će se moći identificirati”.

Film je postavljen nakon rata, ali je rat u njemu još uvijek prisutan. Mogu li BH kinematografija, i regionalna općenito, pobjeći od rata ili je to još uvijek nemoguće? Može li život pobjeći od rata? 
– To je pitanje. Mi živimo 20 godina nakon rata i, pored toga što imamo privid nekog normalnog života, živimo zapravo život koji je uzrokovan tim ratom. Naše tranzicijsko društvo ima sve probleme koje zatječe bilo koje društvo koje se srušilo, te je iz jednog političkog i ekonomskog sistema nastao novi. Naravno da su sjećanja na to što se dogodilo u toku rata izuzetno jaka i da smo obilježeni stvarima prije 20 ili 25 godina. Tako, svakako je jedna normalna stvar da se kao autori bavimo pričama koje nas zanimaju. Ova priča nije pogođena ratom direktno, ja u njoj ne govorim o ratu, ali rat je prisutan kroz sudbine mojih likova. Mislim da je vrijeme došlo da se bavimo suvremenim pričama i da je ovo jedan od rijetkih BH filmova koji priča priču o nama danas.

Jedan od likova u “Našoj svakodnevnoj priči” kaže da mu je bilo bolje u ratu nego danas?
– Da, to je moja rečenica, željela sam negdje to podcrtati, jer mi se čini da, nakon toliko godina i enuzijazma koji smo imali, željeli neki bolji život i nadali se da će sve to ići brže u boljem smislu, nama se danas događa da zapravo stagniramo. Generacija koju sam opisala u filmu je moja i mojih prijatelja koji se ustvari nalaze izigrani tim životom poslije rata. Mi nismo dobili ono što smo očekivali, neki brzi napredak, mir u nekom pravom smislu riječi, ekonomsku sigurnost. Ništa nam se od svega toga nije desilo, nego se povećala neizvjesnost.

Nekoć smo imali “samo” rat, a danas imamo sve. U ratu smo na neki način imali ogromnu nadu, znali da će završit kad-tad i mislili da ima neko svjetlo na kraju tunela. Kad se to na kraju završilo, bilo je neko razočaranje, naravno poslije prvog oduševljenja što se ne puca i ne ginemo, što ima vode i struje. Svakodnevni život je postao užasno surov i vrlo se teško vraćamo u tu neku normalu. Generacija srednjih godina nije nikad ni živjela da je imala neki normalan život, a pitanje je hoće li doći godine da će se živjeti dobro.

Posljedice tog stresnog života o kojem govorite dolaze u vidu raka od kojeg obolijeva jedan od vaših likova?
– Pa naravno, okosnica priče jest obitelj u kojoj se događaju stvari kao i bilo gdje u svijetu. Kod nas je to izraženije zato što se bolest događa kao posljedica nesređenog života i neimanja dovoljno sredstava za život. Stalna borba za egzistenciju dovodi do toga da kad se jedna osoba u familiji razboli, ostali shvate kako je ta obitelj važna. Možda niste u početku toga svjesni, ali na kraju, kad se desi mogućnost gubitka, shvatimo koliko je ta obitelj jedina oaza. Ja u tom smislu razmišljam, kao čovjek i autor, što mi pojedinci možemo učiniti u našem svijetu i kaosu koji nam se događa. Možemo se samo okrenuti najbližima jer je to jedino gdje možemo utjecati, mikrosvijet gdje možemo živjeti i nalaziti utjehu. Ako njega na neki način mijenjamo i tu se šire koncentrični krugovi, možda se društvo na neki način poboljša.

Stariji članovi obitelji u filmu prigovaraju mlađima da se izvlače na “rat, PTSP i (slične) tegobe”…
– Tako je zato što mi imamo društvo koje je ekonomski jako opterećeno izdacima određene kategorije ljudi koji već 20 godina nakon rata i dalje ne rade i očekuju da se država brine o njima. Dakako, ne govorimo o invalidima i povrijeđenim skupinama, nego o ljudima koji se nakon rata nisu doškolovali ili našli neko zanimanje, nego očekuju od države da žive na njezin račun.

To je bilo u redu neko određeno vrijeme nakon rata, međutim dvije dekade poslije ne može se očekivati da vi živite s 50 godina na nekoj pipi od države. To ne može ni jedna država ekonomski izdržati. U mom filmu htjela sam reći kao ima ljudi koji opravdano tako žive, ali i onih koji su se prepustili toj nekoj sudbini, odnosno nisu uzeli sudbinu u svoje ruke, nisu ništa promijenili ni pokrenuli se, što je za generacije propast.

“Naša svakodnevna priča” je kandidat BiH za “Oscara”, a film je koprodukcija s Hrvatskom i Slovenijom. “Zvizdan” je hrvatski kandidat za “Oscara” i također je koprodukcija zemalja bivše Jugoslavije, kao i “Ti mene nosiš” koji predstavlja Crnu Goru. Za koji od njih treba navijati?
– Mislim da treba navijati po osjećaju kako se kome najviše sviđa koji film. Mi smo za tri različite zemlje kandidati, a hoće li neki proći, odlučit će neka viša politika. Možemo samo to emotivno doživljavati…

Osim što koprodukcije pomažu financijski, one u neku ruku i ujedinjuju ljude da navijaju za jedan film iz više država?
– Jasno, da, mislim da je konkurencija velika i teško je danas snimiti film samostalno unutar jedne zemlje. Mi nemamo dovoljno sredstava da sami isfinanciramo filmove. Jako je divna suradnja bila na ovom filmu između hrvatske, slovenske i BH ekipe. Mislim da smo ostali prijatelji do kraja, da ćemo se i na budućim filmovima nalaziti i da smo sjajno surađivali i širili svoje vidike.

Nije samo važno napraviti jedan filmski proizvod, već je i put do njega jednako važan, a mi smo svi zajedno uživali u procesu nastanka ovog filma, družeći se, skupljajući pare. To je život koji živimo. Rad na filmu znači upoznavati nove ljude i raditi s puno novih ljudi. Najveće je bogatstvo upoznati jako puno različitih ljudi. Ja sam presretna kad upoznam novog autora koji me fascinira s nekim svojim idejama i može pridonijeti mom filmu ili ideji. Koprodukcije sve to omogućvaju na jednom širem planu.

S obzirom na to da ste iz koprodukcijskih razloga putovali po regiji, jeste li osjetili da je u Bosni danas teže u odnosu na druge ex-YU države?
– Imala sam priliku surađivati s ljudima iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. Svaka zemlja, tj. njezini ljudi misle da je njima najgore. Kad razgovarate s njima i slušate ih, po njihovoj priči čovjek bi rekao da je njima strašno teško. Nama se, pak, u Bosni čini da je nama najgore. No, ja mogu reći da je BiH u jednom težem položaju samim time što je bila razorena, pa je ekonomski bilo teže nas osposobiti. Mi nemamo ni autoceste, ni infrastrukturu, ni tvornice, ne samo da se prodaje i u bescjenje daje nešto što smo imali nego je to bilo i uništeno. Također, politički smo još uvijek razjedinjeni, kao i nacionalno. Naša zemlja ima puno, puno recidiva rata koji druge zemlje nemaju u toj mjeri. Mi “zahvaljujući” Daytonu nismo postali funkcionalna zemlja.
Kako to mislite?
– Slavimo 20 godina Daytona ovih dana i to je strašno što je nama napravljeno. Neki ljudi misle da bi bolje da smo išli do kraja u ratu, pa da se znalo da je došlo do pobjednika. Ovako smo mi zaustavljeni, nije bilo pobjednika ni kraja rata u onom smislu kako je bilo 1945. da se znalo da su pozitivne snage pobijedile. Mi to nismo doživjeli, već kao svojevrsni status quo koji nas 20 godina održava u nekom vakuumu. I to je moj lik u filmu, metafora vremena u kojem ja živim, jer on je u tom vakuumu, ne može ni naprijed ni nazad, ne da mu se da diše, a ne što je on glup i što nije vrijedan, nego zato što su okolnosti takve.

To se događa Bosni. Nama ne daju da idemo naprijed, nama ne daju funkcionalan ustav, građansku državu. Bez obzira kako mi glasali, imamo nefunkcionalnu državu, sa dva entiteta, sa preglasavanjem, s nacionalnim pravima veta i šta ja znam. Onda ne možete imati državu koja može ići naprijed, koliko god neke pozitivne sile postojale, a postoje kao i svuda naravno, nemoguće je i kad dođu na vlast da vuku naprijed jer vas te neke druge stvari sprečavaju.

Godišnjica Daytona taman pada na dan izlaska ovog intervjua, ujedno u vrijeme nekih novih nemira u Europi, terorističkih napada, izbjegličkih valova…
– Nažalost, ja ne vidim da će se nešto u skorijoj budućnosti promijeniti i da su se svjetske sile spremne baviti Bosnom. Puno je drugih sada svjetskih stvari, nažalost, došlo u fokus, što ja kao čovjek osjećam jako teško. Osjećam se nesigurno i ne smatram da je ovaj planet zaslužio da smo nesigurni kamo god da krenemo, i u svojoj zemlji i kad idemo van. Ne znam kamo bih poželjela otići kad se osjećam nesigurnom bilo gdje. Zapravo, kao što je netko rekao, treći svjetski rat je počeo upravo tim modernim sredstvima. A nisu jadni izbjeglice krivi, mi znamo da bježe od istog terora i netko ih je potjerao. Znamo kako je to došlo, svjetskim silama su ekonomija, nafta… ispred svih ljudskih života. Sve se to nama događa da bi se netko naoružavao, imao opravdanje da troši silne pare na naoružanje. Izmišljaju se ratovi, ljudi se zavađaju…

Mislim, strašna je situacija i ja sam nekako strašno deprimirana. Kad je završen rat u Bosni, mislila sam “mi smo svoju patnju imali, dali, dajte pustite nas da živimo, nisu u pitanju pare, bitno je samo da imamo mir, da imamo budućnost, živimo svoj mali život”. Međutim, više ne možemo živjeti svoj mali život. Da ja odlučim da nikamo ne idem i živim u Bosni, opet se ne osjećam sigurno, jer to dolazi meni i nama na vrata, preko interneta, televizije, preko svega… Mi zapravo nismo slobodni. Meni je nekoć “lakše” bilo mentalno podnijeti da smo mi u Bosni u ratu, ali da negdje postoji mir i da ja znam da negdje kad to završi ima mir, da će to biti neka oaza gdje čovjek može na kraju pobjeći, pa makar na deset dana. Sad osjećam da nema te oaze, zapravo ta oaza je prestala biti realna i postala je samo fikcija, a mi možemo pobjeći samo u neki svoj imaginarni svijet.