Kliker.info

Književnik Isnam Taljić, rođen 1954. godine u Vlasenici, umro je sinoć u Sarajevu. Povodom smrti ovog istaknutog bosanskohercegovačkog književnika Stav objavljuje jedan od posljednjih intervjua koje je Talić dao nekom od ovdašnjih medija.

Isnam Taljić rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do oružane agresije na BiH 1992. godine. Dugo se bavio novinarstvom. Još je u osnovnoj školi u Vlasenici bio urednik đačkog lista, a prvi tekst u novinama objavio je 1967. godine, i to reportažu u „Lovačkom listu“. Bio je dopisnik „Oslobođenja“ od 1969. godine. U gimnaziji u Vlasenici pokrenuo je i bio prvi glavni i odgovorni urednik novina „Birač“, zatim urednik rubrike za studente u „Oslobođenju“ te urednik u sedmičniku „Naši dani“.

Radio je i kao profesionalni novinar sa statusom urednika u „Oslobođenju“. Pokrenuo je i bio prvi glavni i odgovorni urednik „Vlaseničkih novosti“. Kao urednik radio je u „Ljiljanu“ (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu). Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine. Zastupljen u više izbora i antologija bh. književnosti na bosanskom jeziku, u izborima i antologijama na hrvatskom, češkom i švedskom jeziku te u antologiji svjetske pripovijetke „Kuala Lumpur International Literary Festival“, 2004. godine, štampanoj na engleskom jeziku. Živi u Sarajevu kao profesionalni pisac.

STAV: Dugo godina pišete. Objavili ste brojne knjige. Ipak, našoj ali i svjetskoj javnosti poznati ste ponajviše zahvaljujući „Romanu o Srebrenici“, koji je doživio dvanaest izdanja. Koliko Vam znači taj uspjeh?

TALJIĆ: U međuvremenu se u Turskoj pojavilo novo, trinaesto izdanje, a zanimljivo je da je ono i s novim prijevodom. Postoji problem s prevođenjem s bosanskog na turski jezik. Vrlo su rijetki vični prevođenju književnosti s bosanskog na turski. Iako je u Turskoj rasprodano prvo izdanje, oni su ga odlučili ponovo prevesti, jer je roman stilski zahtjevan. „Al-Ahram“ je objavio uvodnik o mom „Romanu o Srebrenici“. Mislim da se time ne može pohvaliti nijedan pisac iz jugoistočne Evrope. Taj uvodnik napisan je nakon što je roman objavljen u Kairu i Aleksandriji na arapskom i engleskom.

Obiman prikaz objavljen je i na portalu „Islam online“, najpoštovanijem i najposjećenijem islamskom portalu. Kad je „Roman o Srebrenici“ objavljen u Maleziji, njihove su najutjecajnije novine opširno pisale o njemu. Nakon što je roman preveden na slovenski, vodeće slovenske novine „Delo“ i „Večer“ objavile su sa mnom intervjue. Intervjuirali su me i mnogi turski novinari povodom ovog romana. O tom romanu pisao je i „Washington Post“. Ne sjećam se da je u Bosni pridan sličan značaj ovoj knjizi, a prevedena je na engleski, arapski, slovenski i turski jezik, a prevodi se i u Indoneziji. Valoriziran je i time što ima šest izdanja na bosanskom jeziku.

STAV: Bliži se dvadesetogodišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici, o čemu ste, eto, napisali zanimljiv roman. Koliki je značaj toga da se tema Srebrenice literarno portretira?

TALJIĆ: Ima mišljenja, i to jakih, da je književnost najbolje sredstvo očuvanja i prenošenja sjećanja. A ljudi zaboravljaju. Insan i znači „onaj koji zaboravlja“. Prema tome, umjetnički pristup višestruko je značajan. Ipak, mnoge moje kolege okreću glavu od ove teme. Da možda ne čekaju da prođe pedeset „diskrecionih“ godina pa da mognu pisati o tome? Da nema majki Srebrenice, već bismo sada, poslije dvadeset godina, ponavljali beogradsku „istinu“ o Srebrenici. Hapšenjem Nasera Orića oni i nakon dvadeset godina pokušavaju nametnuti svoju interpretaciju Srebrenice, i to ne samo nama nego i cijelom svijetu. To je strašno i mora nam svakodnevno biti na umu. Kad su topovi prestali govoriti, muze nisu smjele zašutjeti. Osim mog „Romana o Srebrenici“ i „Srebreničkog inferna“, nemate relevantno literarno (ponavljam, literarno) svjedočenje o ovoj temi. Da, i Hasan Nuhabović napisao je dobru knjigu „Zbijeg“, koja se, doduše, tiče prvih godina opsade Srebrenice. Neki bi pokušali zaobići i te knjige. Pa zašto nije bilo filma o Srebrenici? Bilo je dobrih dokumentarnih filmova. Prve je uradila Poljakinja iz Švedske Maria Wischinski. Davno se morao snimiti i igrani film. Zašto to nije učinjeno?! Moj „Roman o Srebrenici“, kao i druge moje knjige, uglavnom je pisan dijaloški. To je umnogome gotov scenarij, a uopće ne mora biti u pitanju i visokobudžetni igrani film.

STAV: Koja je uloga književnosti u kulturnom pamćenju jednog naroda?

TALJIĆ: Bošnjaci nemaju napisanu svoju historiju. Historija je i inače zbir falsifikata. Niti je fraza da historiju pišu pobjednici. U to sam se osvjedočio i dugo pripremajući knjigu „Opet ćemo se sresti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“. Uvidio sam da je potpuno neistinita historija našeg naroda koja je nama prezentirana. To se lahko da zaključiti pomnim čitanjem zapadnih, kršćanskih autora. Oni nude drugačiju, mnogo povoljniju sliku o historijatu Bosne i Bošnjaka od one koja se i dalje servira u školama. Kad sam se odlučio za pisanje tog romana, mislio sam da neću imati problema s izvorima, s dostupnošću informacija. A onda sam četiri godine tragao za istinom o sultanu Fatihu i Bosni i najviše je nalazio u knjigama stranih autora. Osim pred Dragim Bogom u namazu, Bošnjaci ne trebaju ni pred kim pognuti glavu kad je u pitanju naša historija. To je tegobna i teška, ali ponosna historija kojom se predugo manipulira. A znate koliko se može manipulirati u umjetnosti. Najbolji je primjer u tome Ivo Andrić. Njegova nakaradna umjetnička sloboda ima težinu historijskih činjenica. Iskusio sam to i na ličnim i porodičnim primjerima. Neophodno je da se i bošnjački pisci počnu baviti literarnim svjedočenjima. Pri tome smo u velikoj prednosti da ne trebamo ništa izmišljati, ali se mora istraživati. Pisci bi morali biti intelektualna predvodnica i ovog naroda, jer je književnost povlaštenija umna disciplina i od same filozofije. Druga je, pak, priča koliko mi držimo do svojih književnika.

STAV: Ministarstvo obrazovanja Malezije uvrstilo je prije nekoliko godina Vaš „Roman o Srebrenici“ u obaveznu lektiru. Šta je bilo potrebno uraditi da biste bili prepoznati kao autor vrijedan mjesta u književnom kanonu, i to u zemlji koja je hiljadama kilometara udaljena od Vaše matične?

TALJIĆ: Oni su imali moj roman na engleskom jeziku i onda sam od njihovog ministarstva obrazovanja i kulture i od naše ambasade u Kuali Lumpur dobio vrlo obimnu dokumentaciju o uvrštavanju moje knjige u srednjoškolsku lektiru. Oni su to prepoznali kao vrijednost.

STAV: Kako tumačite činjenicu da taj roman još nije uvršten u bosanskohercegovački školski kanon?

TALJIĆ: Ovdje, u Bosni i Hercegovini, pak, više nije bitno hoće li to učiniti neko od mnogobrojnih ministarstava na raznim nivoima. Naime, školama, direktorima i nastavnicima ostavljeno je da sami odrede i do 60 posto lektire. Ali, izgleda da se čeka da se naredi „odozgo“. Bošnjaci, očito, ne znaju upravljati, pa ni sami sobom. Moraju se tome brzo naučiti. Inače, odosmo skroz u helać. Ne treba upirati prstom ili čekati samo na državne organe i koliko oni funkcioniraju. Mnogo je toga do nas. Recimo, u Visočkoj medresi učenica Fatma Muftić odbranila je završni rad na „Romanu o Srebrenici“. Prije nekoliko je godina tako bilo i u Sarajevskoj medresi. Zatim, diplomski rad na temu ovog romana odbranjen je i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred profesorima Rizvanbegovićem i Durakovićem. Također i na FIN-u u Zenici. Znači, sasvim je dovoljno imati sluha prema nečemu što je „domaći proizvod“. Ali, naša je situacija takva da vas – ukoliko vas ne mogu osporiti – prešućuju. To je bošnjačka bolest, te neke zavidnosti, sa čime je ovaj narod (paradoksa li!) izišao iz posljednjeg rata. Sjećam se da smo mi novinari nekad između sebe svi bili u dobrim odnosima, a danas su kao rogovi u vreći. Slično je i s književnicima. Zaista su Bošnjaci narod koji se voli međusobno omalovažavati ili, u najboljem, prešućivati, ignorirati. A premalo nas je da bismo smetali jedni drugima, tako i u književnosti. Ja nisam u sukobu ni s jednim piscem. Nijedan mi ne smeta. Radujem se svakom uspjehu. Ali, mnogi se uhvate mrvica kojima su „počašćeni“ ili su, zapravo, prinuđeni braniti takvu svoju „privilegiju“ da bi opstali.

STAV: Kad smo kod drugih pisaca, kako tumačite trenutnu bosanskohercegovačku književnu scenu? Imamo li dobru književnost?

TALJIĆ: Imamo. I najbolju u regiji. Bh. književnost bolja je i od hrvatske, i od srpske, i od slovenske, i od crnogorske. U makedonsku književnost nisam upućen. Ali, mi to ne umijemo promovirati ni izbliza onako kako drugi ističu svoje vrijednosti. Sjećam se jednog primjera petnaestak godina prije rata. U „Oslobođenju“, u kojem sam radio, objavljeno je više od pola stranice prikaza drame koja ima stupidan naslov „Kamen za pod glavu“. Ispod tog prikaza, na samom dnu stranice, objavljene su dvije vijesti veličine kutije šibica o dvjema dramama rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Jedna se zvala „Ljubavna konzerva“, a druga „Boja hrđe“. Dok su se Ibrišimovićeve drame tek usput spominjale, novine su pisale o nekim beogradskim temama koje nama uopće nisu mogle biti zanimljive. Međutim, ako se legitimno može reći da je tada bila kriva (i) zvanična politika, da je dugo pripreman projekt velike Srbije, onda to danas ne možemo reći. Bar što se tiče slobode govora, ona je prisutnija nego ikad i kao rijetko gdje. Ako osim prirodnih bogatstava ičega ima mnogo u Bosni – onda sada ima slobode govora i pisanja.

STAV: Bliske su Vam historijske teme. Napisali ste i roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni. Vaš posljednji roman nosi naslov „Božiji Poslanik iz Mekke“. I „Roman o Srebrenici“ spada u historijske romane. Kako pristupate historiji? Koliko je potrebno istražiti neku temu prije nego što je literarno oblikujete?

TALJIĆ: Ne bih se složio da je „Roman o Srebrenici“ samo historijski roman. Srebrenica je savremena tema. Srebrenica ne smije pripadati samo historiji, već mora biti naša stvarnost, sadašnjost. Mislim da je to vrlo važno. Kad pišem o historijskim temama, kao što je slučaj u „Tajnoj knjizi Endelusa“ ili u romanu o posljednjem Božijem Poslaniku, onda se nastojim unijeti u to koliko mogu. Thomas Mann, bez namjere i potrebe da se poredim s njim, napisao je da je, kad bi se bavio nekom temom o kojoj piše, toliko o njoj naučio da je bio ekspert u toj oblasti. I ja imam takav pristup pisanju. Nastojim doći do činjenica, spoznati i najsitnije detalje te time i ne manipulirati književno.

STAV: Čini se da su dva ključna motiva u Vašim djelima islam i Bosna. Je li moguće pisati o Bosni bez poznavanja islamske kulture i tradiciji?

TALJIĆ: Očito je moguće. Većina savremenih pisaca piše o Bosni bez poznavanja islama ili ih uglavnom ne zanima islam. S druge strane, postoji i zloupotreba islama, kad se pretjeruje ili banalizira u tom nekom islamskom pisanju. Isto je i s upotrebom jezika. Bosanski jezik vrlo je raskošan, bogat, trebamo biti sretni što ga baštinimo, ima i mnogo frekventnih, živih riječi koje uopće nisu arhaizmi iako se tako predstavljaju, ali se zna i prekardašiti u upotrebi riječi koje su, da tako kažem, nakaradne ili su se sasvim izgubile, ako su i postojale.

STAV: Ušli smo u mjesec ramazan. Imate li kao pisac poseban ritam tokom ovog mjeseca?

TALJIĆ: Imam svoj ramazanski ritam. Rijetko izlazim iz kuće i ne putujem nigdje. Čitam i učim. Nastojim ramazan provoditi u ibadetu. Izbjegavam i češće susrete kako bih izbjegao moguće konflikte. Ružna riječ i ružna pomisao nikad nisu dobri. Što se tiče pisanja, ranijih godina znao sam dosta pisati i napisati uz ramazan, i to obično nakon teravije, dok čekam ručak, da ne upotrijebim u našem jeziku novotarijsku riječ sehur. To je vrijeme posebno nagodno za pisanje. Biva izražena ta najvažnija vertikala, koju najistinskije možete doživjeti uz ramazan, u toj, rekao bih, direktnoj vezi sa Stvoriteljem. Ali, već podugo ne mogu pisati. Imam bolove u rukama, od ramena do prstiju. Čim na kompjuteru napišem dvije-tri rečenice, osjećam strašne bolove, posebno u prstima. To je posljedica mog pokušaja da živim isključivo od pisanja, jer sam duže od deset godina nezaposlen. Godinama sam kucao na mehaničkoj mašini i, kao i većina kolega, „mlatio“ s dva prsta. Kad su došli kompjuteri, prihvatio sam ih kao Božiji dar piscima, ali sam nastavio udarati s dva prsta po tastaturi. Nervni su završeci na prstima izrazito osjetljivi. I očito je to s bolešću posljedica da u ovom vaktu pokušavam živjeti ili makar preživljavati od pisanja.

STAV: Kako danas žive pisci, kako Vi živite?

TALJIĆ: Živio sam u Sloveniji. Znam da su tamo pisci nezadovoljni svojim statusom. Kad bih ja taj status imao, bio bih prezadovoljan. Već više godina ne mogu dobiti invalidsku penziju, ni tih 300 KM mjesečno. Kažu da bi mi je dali da sam zidar. Ali, pošto sam pisac, jedino mi je potrebna fotelja!? I ako bih nabavio fotelju, fotelja ne piše, piše se rukama, prstima. Uz to, ja sam od onih pisaca koji pišu mučno, tegobno, sporo. I kad tako završim knjigu, znam po sedam mjeseci brusiti tekst i popravljati ga. Ne pišem kaubojske roto romane, koji se možda i mogu diktirati.

STAV: Imali ste priliku promovirati svoje knjige u BiH, ali i često u dijaspori. Koja je razlika u pristupu publici? Kako danas dijaspora doživljava Bosnu?

TALJIĆ: Najodgovornije pristupam svakom nastupu. Podjednako i izvan Bosne. Bošnjaci koji žive izvan Bosne i Hercegovine dobar su i čestit narod. Ali, bojim se. Mislim da je jedna trećina Bošnjaka ubijena u ratu ili onemogućena za normalan život, da je druga trećina ostala u Bosni, a preostala je trećina sad nastanjena izvan Bosne. Bojim se da gubimo tu još jednu trećinu naroda. Jer, već u prvoj generaciji naša djeca tamo uglavnom ne znaju čitati bosanski jezik, mnoga ga i govore slabo. Ne bih volio da su Bošnjaci narod koji nestaje. Neko bi morao nešto poduzeti da se ti problemi rješavaju. I smatram da ima nade, da je naša dijaspora željna Bosne. A znate li ko je još željan Bosne? Ovi Bošnjaci iz manjeg entiteta. Oni vole da im se dođe i više nego ovi iz dijaspore. Oni Bosnu vole više, i više drže do nje nego mi koji živimo u Federaciji.

STAV: „Roman o Srebrenici“ završili ste sredinom 1996. godine, a objavili 1998. godine. Zašto ste čekali dvije godine?

TALJIĆ: Sada je to sasvim drukčije. Posljednjih bi godina svi da pišu o Srebrenici i sve se to objavljuje. Tada sam probijao led. Ja sam iz tih krajeva, za Srebrenicu sam snažno vezan djetinjstvom i porodično. Tada sam bio jedini preživjeli pisac iz tog kraja. Iza sebe sam imao iskustvo devet objavljenih knjiga, šest prije rata, koje su objavili tada renomirani izdavači i recenzirali ih najeminentniji literarni autoriteti. Uz to, odmah poslije okončanja ratnih sukoba, Bošnjacima je snažno nametan zaborav. Zato je moje bilo, i pred Bogom i pred ljudima, da napišem roman o Srebrenici. Pisao sam ga kao privijanje ljute trave na ljutu ranu. Mnogima sam nudio da objave roman, čak se pri tome ponižavao, jer sam se obraćao i onima kojima inače ne bih, a za te dvije godine niko mi ga nije htio objaviti. Bila su evidentna tri razloga. Ta neka pakosna ljubomora kolega i(li) izdavača.

Zatim, nije se vjerovalo da su zaista bile tolike dimenzije te tragedije o kojoj sam napisao roman, a nijedna riječ iz njega svih ovih godina nije demantirana, nego se, naprotiv, jednako potvrđuju ili otkrivaju neke činjenice i podaci kojima sam tada raspolagao. I, treće (ili je to i prvo): nastojalo se, i to (i) s bošnjačke strane, osujetiti objavljivanje mog romana. Htjela se sakriti, prikriti, zataškati ili barem ublažiti istina koju sam iznio crno po bijelom. Jer, ovaj moj roman pripada, kako je to po svijetu pisano o njemu, fiction – non fiction literaturi. U romanu su, naime, uporedo izmišljeni likovi i situacije, ali i sasvim stvarni ljudi i potpuno stvarni događaji.

Hamza Ridžal (Stav)