Kliker.info

“Humor je, po nekoj definiciji, jedna od najlekovitijih priča i besplatan lek. Čovek koji se smeje je vrlo lep čovek. No, sada je uneta gorčina, unet je cinizam, mržnja, prezir između ljudi…”, kaže Dušan Kovačević, autor brojnih uspješnih scenarija, poput onih za filmove Balkanski špijun, Ko to tamo peva, Profesionalac, Maratonci trče počasni krug.

Piše Ibrahim Sofić (Aljazeera)

Mujo, Suljo, Fata, Haso, Paja, Čkalja, Jare, Žika, Šurda… Ovo su imena koja dugo nasmijavaju regiju Zapadnog Balkana i pripadaju likovima koji na području bivše Jugoslavije i dans izazivaju salve smijeha iako su davno nastali.

No, u vrijeme kada je život skuplji, ono što je pojeftinilo je – humor. Provokacije, uvrede, ironija i instant-gegovi česti su gosti pozorišta, teatra, kazališta, televizijskih stanica i, što je veoma moderno, stand-up komičara.

Kovačević kaže da je, ukoliko se porede sadašnji i humor od prije nekoliko decenija, loš rezultat za današnji, jer je – lošiji.

“Poprimio je jednu dozu gorčine, cinizma, postao je oporiji. Nove generacije se sporazumevaju uz pomoć humora, ali to nije onaj humor koji je bio mnogo bezazleniji, već je sada zasnovan na silnim tabloidnim dosetkama, na vrlo često užasavajućim huliganstvima”, ističe.Dodaje kako je to velika degradacija humora, koji je kroz historiju bio nešto “najređe i najplemenitije”.

Ne prekidati reklame filmom

Jedan od problema, smatra Kovačević, činjenica je da se malo investira u rad na televizijskim stanicama kada je riječ o humorističkim serijama te da to radi nekompetentan kadar. Ukoliko se ne radi kako treba, ne dobija se kvalitetan sadržaj, već, kako kaže, samo skeč.

“Sada je sve jako neozbiljno. Nekada su se serije radile mnogo ozbiljnije i više se investiralo u serijski humoristički program. Svaka televizija je imala posebnu redakciju, sa jako stručnim ljudima, to nisu radili ljudi koji prodaju vulgarnosti da bi dobili marketinšku seriju. Zapravo, danas serije i postoje zbog toga da privuku sponzore i da privuku reklame. Ja sam nekoliko puta rekao da je šteta velika što se reklame prekidaju filmovima, bilo bi pošteno da se samo puštaju reklame i onda bi to bilo čisto.”

On dodaje kako je “žalosno što je uništena jedna jako dobra linija”.

“To se najbolje vidi po tome što se ti neki stari dobri filmovi sve popularniji, oni ne izumiru, zbog kvaliteta koji je uložen. Svi naši veliki filmovi su nosili mahom liniju velikog humora.”

Pored vrhunskih filmova, prije nekoliko decenija širom bivše države aktuelne su bile predstave mladih sarajevskih glumaca.

Rođendan ‘Audicije’

Prije 30 godina na jugoslovenskim prostorima se pojavila Audicija, predstava nastala na osnovu semestralnog ispita Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, a idejni tvorac bio je profesor Boro Stjepanović.

Jedan od učesnika bio je Jasmin Geljo, bosanskohercegovačkih glumac s trenutnom adresom u Torontu, koji je tumačio dvije uloge – Mirka Domančića Rokija i Mime Šiš.

“Sama Audicija se na početku zvala Imitacije i u njoj su učestvovali tada jedini studenti na Akademiji, studenti prve generacije ASU-a. Prije nego smo promijenili ime u Audicija, odigrali smo veliki broj predstava na Akademiji. Predstava je kasnije mijenjala karaktere i uzimani su studenti sa mlađih studentskih klasa”, govori Geljo za Al Jazeeru.

“Zbog ogromnog interesa u bivšoj Jugoslaviji, dobili smo ponudu u beogradskom Zvezdara teatru. Audiciju smo igrali u Zvezdari tri puta na dan i odigrali smo 90 predstava. Kao i u svakoj holivudskoj priči, bukvalno na zadnju predstavu došao je veliki menadžer iz Beograda, pokojni Raka Đokić, zajedno s Lepom Brenom, i ponudio nam je saradnju.”

Uz Đokićevu pomoć, Audicija je postala “čudo” u bivšoj državi: beogradski Dom Sindikata – 30 predstava za 10 dana (2.200 gledalaca po predstavi), zagrebački “Vatroslav Lisinski” – 30 predstava za 10 dana (2.200 gledalaca po predstavi), sarajevski Dom mladih (Skenderija) – 20 predstava za šest dana (po 2.000 gledalaca po predstavi), Sportski centar Morača u Podgorici (tada Titograd) – 7.000 gledalaca po jednoj predstavi, tri odigrane…

“Audicija je postala najveći hit predstava ikad odigrana na prostorima bivše Jugoslavije, a po nekim podacima, i šire. Mislim da niko od nas nije vjerovao u početku na toliki uspjeh, koji je, po mom mišljenju, došao zbog toga sto smo svi bili željni igre, bez kalkulacija, bezazleni i iskreni do bola. To publika osjeti i saživljava se s glumcima na sceni, s njima uživa i s njima se poistovjećuje”, ističe Geljo.

Primitivizam i huligani

Slaže se s konstatacijom da je sadašnji humor u priličnoj mjeri zasnovan na vulgarnostima i provokacijama te da je, kao takav, kopija svakodnevnog života.

“To vlastima odgovara. Što bude više primitivizma u medijima, huliganstva po stadionima, nacionalnih trvenja, vjerskih poglavara u politici, odvajanja djece po školama po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, skrnavljenja spomenika, ‘buđenja nacionalne svijesti’, lažnih vjernika… bit će tako, a i gore. Oni samo u haosu mogu vladati, naravno, sve to ‘za narod i njihov boljitak’. Nažalost, kod mnogih su iz rječnika izbrisane riječi vaspitanje, disciplina, moral, poštovanje, respekt, znanje, pa Boga mi i ljubav… E, onda, kad svega ovoga nema, dobijete i takav humor kakav jeste.”

Na pitanje o usporedbi nekadašnjeg i sadašnjeg humora, Geljo odgovara kako je tada bila “normalna i funkcionalna zemlja, gdje nikome nije bilo važno ko šta slavi, kako se ko zove i kojoj naciji pripada” te kako se u kulturne sfere života uvukao primitivizam.

“Postojala je cenzura, nije svako mogao snimiti pjesmu ili izdati ploču. Obrazovani muzičari i kompozitori su pazili ko će dobiti mogućnost da pjeva i da ga narod čuje. Pazilo se da se ne uvuče primitivizam, neobrazovanost i nepristojnost u muziku, naročito narodnu. Nažalost, neko je to svjesno uradio i tako je krenulo srozavanje kulture. Korak po korak, primitivizam i nekultura su počeli vladati muzičkim prostorima, a kada se muzika sroza na taj nivo, sve ostalo za sobom povuče.”

Primjer srozavanja muzike, a samim tim i kulture, ponudio je i Kovačević.

“Ja sam baš danas spominjao Zdravka Čolića. On će biti najbolji pevač i kada bude imao 90 godina, ne zato što će on napredovati, nego zato što je muzika sve gora i pevači su sve gori. Kada njega čujete da peva, vi kažete: ‘Ovaj čovek zna da peva.’ Znači, govorimo o jednom izvanrednom glasu i njegovom radu na tim pesmama, a to se preslikava na sve.”

Krenuti od sebe

Goran Navojec, hrvatski glumac koji je pobrao simpatije i po, između ostalog, u humorističkim serijama Naša mala klinika i Lud, zbunjen, normalan, također misli kako je, nažalost, provokacija i vulgarnost osnova današnjeg smijeha na TV ekranima i pozorišnim daskama.

“To je apsolutno tako. Sve dobre stvari nastaju kada se krene od sebe ili kada čovjek nekog iz svoje okoline voli, pa o njemu gradi neki štos u kojem postoji i neka ljubav, makar i ona bila samokritična. Ono čega danas ima puno više u humoru nego prije jeste neki cinizam, ironija neka, toga je prije bilo manje. Mislim da su u pravu ljudi koji kažu da je humor postao okrutniji, divljiji i sigurno da se puno bazira na nečijoj mani. To nije bio moj tip humora, pravi humor treba krenuti od samog sebe”, ističe on.

Navojec dodaje kako je efikasnije provocirati nekoga, praviti šegu od njega, a sebe držati daleko od te priče.

“To je dno humora, to je ono za čime se zadnje poseže. To je na nivou toga kad padneš na ulici, pa je drugima smiješno. To može, ali kad neko drugi padne, pa mi to pokušavamo namjerno izvesti, onda to nije baš toliko smiješno. Danas takve stvari ‘piju vode’, nažalost, puno jednostavnije je izvesti nešto smiješno u obliku neke uvrede.”

Povratak isprobanom

On smatra da se humor u posljednjih 20-30 godina promijenio zajedno s jezikom, a i samim okolnostima.

“Nije to više isto. Naprimjer, vicevi su sve kraći, na neku su foru i nekako se pokušavaju ispričati u što kraće vrijeme. Manje ima onih ‘old school’ viceva, koji su prije 30 godina trajali puno dulje nego danas. Mislim da je tako i dramaturgijom svega uopće i toga što je danas ljudima uopće smiješno. Mislim da je to pitanje ukusa svakoga ponaosob, pa i nekakvih generacija, ali na kraju – dobar humor je nešto što funkcionira svuda i uvijek”, kaže Navojec.

“Dragi naši gledaoci, izvinjavamo vam se na svemu što ste noćas doživeli. Pokušali smo sve što smo mogli, ali…”, kaže se u Kovačevićevom Lariju Tompsonu.S obiljem televizijskih serija novije produkcije, filmovima i drugim komedijama, gledatelji sa područja Balkana ipak se sve više vraćaju starim, provjerenim sadržajima poput Maratonaca, Balkanskog špijuna…

Stand-up, sirotinjska zabava

Jedna od trenutno prisutnih formi humora je nastup stand-up komičara po brojim dvoranama i klubovima. Kovačević podsjeća kako to nije novost, ali su se „predstave“ odvijale na drugačijim lokacijama.„Mi velike i ozbiljnije priče zamenjujemo malim pričama i sve jeftinijim proizvodima. Stand-up je sirotinjska zabava koju smo imali u naše doba u kafanama. Česta slika je bila da za za stolom sedi 4-5 ljudi, od kojih je jedan uvek bio komičar, onaj koji uvek priča viceve i nasmejava ostale.“

On je prije više od 20 godina napisao komad „Lari Tompson – Tragedija jedne mladosti“, što je jedan oblik ozbiljnijeg stand-upa.„Priča je o tome kako jedan mali glumac, koji je ceo život igrao neke male uloge, izlazi na scenu i počinje da laže da će glavni glumac, koji neće da igra iz nekih svojih razloga, doći i on tako odigra celu predstavu. To je stand-up od prije 20 i nešto godina, ta predstava je odigrana u Zvezdari preko 300 puta sa Milenom Dravić i Batom Stojkovićem“, govori Kovačević.

Mali ‘Čaplini’ nestali iz glumaca

Geljo kaže kako mu je bilo lako tumačiti dva različita lika jer je u glavi imao još dosta drugih.„Mislim da, ako je čovjek glumac, onda bi trebao da ima mogućnosti za neograničenu maštu, volju i želju za igrom, kao i nesebično davanje samoga sebe publici. Ja sam se uvijek dobro zabavljao igrajući ‘Audiciju’ i bio sretan zbog toga“, objašnjava.

Prisjetio se jednog detalja sa Akademije.

„Sjećam se rečenice profesora sa Harvardskog univerziteta Vlade Petrića, koji nam je predavao jedan semestar kao gostujući profesor. Nakon gledanja jedne od Audicija, samo nam je rekao jednu stvar: ‘Da li ste vi svjesni da svi imate u sebi male Čapline. Ne dajte im da nestanu.’ Tu rečenicu nikada neću zaboraviti. Neki su, na žalost, zaboravili i postali ‘prepametni’, zaboravili su se igrati. Ja, na sreću još nisam.“

Pravi glumci mogu glumiti sve, bez kreveljenja

Navojec ističe kako svi dobri glumci mogli raditi sve, tumačiti razne žanrove i nisu bili samo komičari.

„Primjer je Mustafa Nadarević. Cijeli život je igrao dramske uloge, a sada igra jednu humorističku seriju koja je najpopularnija na svim prostorima bivše Jugoslavije. Čovjek koji je igrao u Glembayevim, koji je cijeli život bio u Hrvatskom narodnom kazalištu kao dramski prvak, koji je nosio čitav dramski repertoar, ne samo u kazalištu već i u filmovima, sada postiže fantastične rezultate u jednoj humorističkoj seriji.

Svi dobri glumci mogu svašta, poput Zvonka Lepetića, Borisa Dvornika, Danila Bate Stojkovića, Zorana Radmilovića, Ljubiše Samardžića, Seke Sablić, Nadarevića i drugih“, kaže.„Veliki glumci su mogli u bilo kojem kontekstu biti ili duboko dramski tragični likovi ili komični likovi, a do te komike su dolazili vrlo ozbiljnim dramskim sredstvima, bez kreveljenja ‘na prvu loptu’. Puno ima starijih kolega i kolegica koji nikada nisu dopustili da humor bude jeftin i da dolazi na jeftinu foru.“