Kliker.info

Historija evropskog 20 stoljeća je složena i komplikovana, kaže Geert Mak pokušavajući objasniti s koliko je napora pisao knjigu U Evropi. Nije to bio intelektualni ili fizički izazov već prije potreba da se obujmi u jednom štivu tako raznorodna, a opet smisleno poveza materija, jer Evropa 20 stoljeća je istovremeno priča o najstrašnije moguće zamislivim stvarima i pripovijest o kolektivnom odrastanju jednog duhovnog kontinenta.

Ovaj vremešni, ali izuzetno vispreni holandski publicist i pisac čest je gost Sarajeva i Bosne i Hercegovine, a dva događaja koja su se desila na njenom tlu smatra početnom i krajnjom tačkom tog turbulentnog stoljeća. Principov atentat i genocid u Srebrenici metaforički odražavaju historiju stoljeća u kojem su evropske nacije tragale za mirom neprekidno srljajući u krvave ratove. Za Sarajevo Geert Mak kaže da je više od običnog grada a njegova historija nešto je što ga uvijek iznova oduševi, razveseli i rastuži. Jer, u Sarajevu su danas, više nego bilo gdje drugdje, jasno vidljive dileme s kojim se savremena Evropa pokušava nositi.

Geert Mak posebni je gost ovogodišnjeg internacionalnog književnog festivala Bookstan.

• Stoljeće ima granice u dva događaja koja su se desila u BiH, pisali ste u svojim knjigama. Prvi je atentat Gavrila Principa, a drugi je genocid u Srebrnici. Kako ova dva događaja opisuju cijelo evropsko stoljeće?

Mislim da su oba događaja tačke snažnog ponekad nevidljivog nacionalizma. 1914. to je još uvijek bio izraz devetnaestovjekovnog nacionalizma, odnosno to je bio nacionalizam koji je bio reakcija na austrijski imperijalizam i bio je izraz otpora. Srebrenica je ispoljavanje nacionalizma koji je sramotan, jer nakon komunizma nije bilo druge ideologije da se živi u njoj za veliki broj ljudi. S druge strane, ovaj vid nacionalizam na kraju 20. stoljeća bio je u svakom slučaju nedatiran, jer je podrazumijevao etničko čišćenje. Sada u Evropi vidite rađanje i bujanje nacionalizama ali mislim da još uvijek nisu spojivi sa planskim etničkim čišćenjem. To je nacionalizam koji želi zaštittiti državu blagostanja i zaštiti prosperitet bogatih država.

Ovdje sam nakon nekoliko godina, putovao sam mnogo Bosnom 1998. godine i sada nakon 20 godina mnogo mi se pitanja roji po glavi. Onda je bilo važno da se zaustavi rat i uspostavi mir. Danas se pitamo da li je Jugoslavija, u poređenju sa sada, možda bila veoma uspješna država. Da nije bilo rata bivša Jugoslavija bi već dugo bila član EU-a. U osamdesetim smo vjerovali da će Jugoslavija biti prva zemlja u EU. Pitao bih se da živim ovdje i da sam mlad šta se desilo i to bih pitanje postavljao starijim generacijama. Pa mogli ste lako razdjeliti državu na način kao što je to uradila Čehoslovačka?

• Historija evropskog 20. stoljeća je obilježena ratovima, krvoprolićima, genocidom, holokaustom. Zašto je evropsko 20. stoljeća obojeno s toliko negativnih događaja?

To je samo jedan dio evropske historije i važi do 1945., a onda je na istoku počeo period komunističke vladavine, sovjetske represije –  u Jugoslaviji je bilo drugačije, moram odmah napomenuti. Na zapadu je bio nevjerovatni period mira i prosperiteta ne samo za bogate ljudi nego skoro za sve. Dvadeseti vijek bio je oaza u vremenu nakon tih strašnih ratova. Početak stoljeća je bio veoma krvav i može se reći, kada gledate u prošlost, da je postojao taj vječni problem Njemačke.

Njemačka je bila veoma moćna i ponašala se kao bogati momak u klasi, pokušala je vladati svime i to nije bilo prihvaćeno. Prvi dio stoljeća je bio period u kojem je dominirao tzv. njemački problem. Ne zato što su Nijemci nešto posebno loši nego je zemlja bila premoćna da bi bila prihvaćena od ostatka Evrope. U isto vrijeme bilo je dosta ideologija, posebice rasističkih ideologija i nacionalizama, a efekte tih rasističkih teorija ste mogli vidjeti u Srebrenici i sprovođenju etničke čistote.

• Dvadeseto stoljeće ste opisali kao stoljeće koncentracionih logora, genocida, holokausta i pišete da su ti fenomeni odredili sudbinu i historiju Evrope?

Da, to je bila stvarnost prve polovine 20 stoljeća. Kada govorite s starijim generacijama koje su preživjele rat ili koje su stasavale u poslijeratnim godinama mnogi od njih su odrasli u polomljenim porodicama, koje su patili od mnogo trauma. U takvim porodicama su se ozbiljno postavljala pitanja ko je Jevrej, ko je Nijemac i slično, Rus, prijatelj i neprijetalj. Evropa je bila puno tih ranjenih i razbijenih porodica. Ovdje ste u Sarajevu imali devedesetih ponovo rat koji je stvorio iznova nove ranjene i pokidane porodice.

Ali, Drugi svjetski rat je porodio u Evropi mnogo pacifizma. Znali smo šta rat znači, upoznali smo ga u najgorem obliku. Jedan austrijski pisac napisao je fantastičnu knjigu o Evropi u kojoj piše da je cijela evropska historija obojena ratovima. Ako evropsku historiju prikažete na karti i crnom bojom označite promjene granica cijela karta će biti crna. Ako crvenom bojom, s druge strane, označite sva ratišta u Evropi, karta će se crveniti. To je sve prestalo 1945. i to je važna stvar. Period dva svjetska rata je bio kraj možda stoljeća ratovanja, to je bio klimaks. I to je bio jer je moderna tehnologija stvorila toliko žrtava da smo shvatili da se tako više ne može. Evropsku uniju vidim isprva kao mirovni projekat.

• Pisali ste o Auschwitzu, Varšavskom getu i Lenjingradu i sada ste rekli da je sa 1945. tome došao kraj, ali kako tumačite ponavljanje historije u Bosni, koja je dio Evrope i gdje imati iznova gotovo identične stvari – logore u zapadnoj Bosni, opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici?

Mogu to objasniti samo iz dva razloga. Mislim, za mene kao stranca je to izazov i ja pokušavan naći načina da to objasnim. Prvi zadatak je na građanima a posebice historičarima da to objasne u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj, da shvate šta se desilo. Imam impresiju, posebice za Hrvatsku da je proces razmišljanja o tome šta se desilo blokiran nacionalizmom. Postoji samo jedna historija i to je veoma važno shvatiti jer je historija veoma složena baš kao što je život složen.

Mislim na jedno naslijeđ,e jer je Jugoslavija bila jedna vrsta korelacija različitih stvari. I baš kao u svim istočnoevropskim državama prošlost nikada nije bila probavljena. Velika razlika između istoka i zapada jeste da je 1945. u većini istočnoevropskih država značila trenutnu promjenu drugim sistemom. Na zapadu, sa mnogo grešaka i gluposti koje su se desile, posebno u šezdesetim godinama počeo je period promišljanja i samotraganja. Nijemci su bili dobri u tome. Ali ovdje nakon ‘45. nije bilo istraživanja i vjerovalo se samo u herojsku historiju. Ljudi koji se suočavaju sa prošlošću lako mogu biti ubijeđni novom mržnjom i novim nacionalističkim pričama. To je prvo naslijeđe.

Čuo sam od ljudi ovdje da je to bio način da se riješe mnogi ekonomski razlozi, rat na prostoru bivše Jugoslavije. Raspad Jugoslavije bio je time motivisan. Freud je napisao mali članak o ljudskoj prirodi, u kojem je napisao da smo civilizirani ljudi – 1914. godine, malo prije Prvog svjetskog rata. Sada vidimo kako je tanka granica između civiliziranosti i barbarizma. Isto pitanje možete postaviti u slučaju raspada Jugoslavije.

• Upravo ste govorili o zapadu i istoku kao historijskoj evropskoj dihotomiji. Koliko je iskustvo staljinizma, boljševizma i komunizma ugrađeno u iskustvo evropske historije 20 stoljeća?

Mislim da ljudi lako zaboravljaju. Mislim da živimo 21. stoljeću i da se mnogo ljudi ozbiljno i zabrinuto pita da li ćemo se vratiti u tridesete godine prošlog stoljeća. Hoćemo li se vratiti periodu ratova. Ja ne vjerujem da će se to desiti, jer sada živimo samo u ovom vremenu sa novim problemima i novim načinom razmišljanja. Budućnost nikada nije nalik na prošlost. Ali iz prošlosti možete naučiti neke lekcije. Npr. Staljin se neće vratiti, ali morate voditi računa o tome što se dešava u nekim državama jer represija može postati toliko velika i jaka da bi život bio neizdrživ. Staljinizam je bio učinkovit do kraja sovjetskog doba jer je kreativnost bila potpuno izbačena iz života i države.

Nacionalizam koji imate ovdje, ali i u zapadnoj Evropi uvijek vodi do konflikta a na kraju i do kolapsa države. To je lekcija koju mi moramo u zapadnoj Evropi ponovo naučiti i to na iskustvima proteklih ratova. Nacionalizam uništava mnogo ljudi i porodica i mnogo onog što dobro funkcioniše. To nije način da se rješavaju problemi, ali moramo priznati da je veoma zavodljiv i da je zarazan i da je poput droge primamljiv. Vjerujem da u ovom našem vremenu izbijaju stari duhovi, ali na jedan drugačiji način. Pominjao sam Freuda koji je govorio da u ovom plemenskom načinu razmišljanja postoje tendencije da se razmišlja kako smo mi dobri a drugi loši. Takve stvari se javljaju kada su ljudi u strahu, kada se osjećaju kao stranci u vlastitoj državi, a sve te osjećaje porodila je globalizacija. Historija se nikada ne ponavlja ali stari vragovi su uvijek tu.

• Pisali ste o korijenima antisemitizma u zapadnoj Evropi. Može li se reći da je današnja evropska islamofobija moderni vid antisemitizma. Ima li sličnosti između ta dva koncepta?

Djelimično da, djelimično ne. U jevrejskom svijetu nije bilo nasilja, posebice između dva svjetska rata. Ali u islamu danas postoje veoma nasilne tendecije i pokušaji da se bori protiv zapadne države. Ne smijemo negirati džihadiste i mnoge terorističke napade koji su se desili u Evropi. Postoji razlika, ali generalno da ima dosta sličnosti. Ali, odnos prema Jevrejima naročito nakon ekonomskog kolapsa 1929. i sada nakon ekonomske krize iz 2008. prema muslimanima je veoma sličan. Ljudi su postali nesigurni i počeli su vjerovati da su imigranti posebno muslimani krivci za to. To je isti način razmišljanja.

S druge strane dio tog skrivenog primitivnog kolektivnog razmišljanja pokazuje da su granice civilizacije veoma tanke. Da to možete uspoređivati. Pisao sam o tom problemu i bio sam napadan. Kada kažete da su svi muslimani kriminalci, svi su muslimani loši i ne pripadaju našoj kulturi onda postupate na isti način kako se odnosilo prema Jevrejima tokom tridesetih godina. Interesantno da je među nekim muslimanima raširen antisemitizam zbog ponašanja Izraela. Ali, neki moji jevrejski prijatelji koje sam sreo u Memorijalnom centru u Amsteredamu i mnogi stari Jevreji su mi rekli da miriše kao nekada. Osjetili su taj miris antisemitizma i antimuslimanstva.

Jasmin Agić (Aljazeera)