Kliker.info

Publicista, pisac i preživjeli svjedok srebreničkog genocida Hasan Nuhanović rođen je u Vlasenici, koju je početkom 1992. godine zajedno sa ocem, majkom i bratom napustio, bježeći od ratnih strahota.

Nakon nekoliko mjeseci lutanja istočnobosanskim planinama sa porodicom dospijeva u Srebrenicu, gdje će ostati do njenog kobnog pada u julu ‘95. godine. U srebreničkom genocidu izgubio je sve članove najuže porodice, a iskustva življenja u Srebrenici i prizore iz posljednjih sati prije konačnog pada enklave opisao je u knjigama Pod zastavom UN – a, Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici i Zbijeg.

U ratu je radio kao prevodilac UNPROFOR – a, a nakon rata posvetio se otkrivanju istine o zločinima, koji su počinjeni nad narodom demilitarizirane i od UN -a zaštićene enklave Srebrenica.

U svojim ste knjigama „Pod zastavom UN – a. Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ i „Zbijeg“ podrobno opisali golgotu naroda srebreničke enklave. U javnosti vlada mišljenje kako je srebrenička tragedija samo događaj, koji se desio 11. jula 1995. godine, ali danas se slabije zna da su ‘92. i ‘93. godina bile veoma strašne i krvave. Kako je izgledao rat u srebreničkoj regiji u prve dvije godine rata?

Kako je izgledao? Kada poredim ono što je bilo u Srebrenici, odnosno u cijeloj regiji ‘92. i ‘93. teško da mogu uporediti s bilo čim drugim. S druge strane, postoji mnogo zajedničkih stvari koje su se dešavale u Sarajevu i u nekim drugim dijelovima BiH s onim što se dešavalo nama, ali postoje, isto tako, stvari koje se nigdje drugdje nisu događale osim nama. Npr. da ni jedan konvoj nije prošao do Srebrenice tokom 92. godine osim jednog koji je došao u decembru. Kada su konvoji počeli dolaziti nakon proglašenja demilitarizirane zone UNHCR je izračunao da tom stanovništvu treba tri konvoja hrane sedmično kako bi preživio, i stizala su tri konvoja sedmično.

Dvije godine dolazila su tri konvoja sedmično, a u proljeće 95. vojska Republike Srpske je to ponovo sasjekla pa nam je to bio znak da se nešto sprema. Situacija u Srebrenici nije se pogoršala preko noći, kako neki tvrde. Uporedite sada situacije. U ‘92. godini stigao nam je jedan konvoj pomoći i dobili smo tri kilograma hrane pomoći po glavi stanovnika. Znači, svijet je nama poslao ništa. Zar to nije genocid? Svijet posmatra kako srpske snage okruže jedno područje i ne puštaju ništa da uđe unutra. A da ne pričam sada o bezbjednosnoj situaciji, odnosno o pogibijama, granatiranju itd. Mi nismo imali ni jednu stabilnu liniju osim jedne.

Retrospektivno gledano, svi će reći da je Srebrenica trebala pasti u proljeće 93. godine pa je međunarodna zajednica cijelu teritoriju proglasila zaštićenom zonom. To je tačno. Ali, tačno je i da je trebala pasti svakog dana rata. Znači, živiš na području koje treba da padne svaki dan. Nemaš pojma hoće li to područje izdržati tri, pet, deset dana, ili još samo jedan dan. O tome sam pričao sa Amorom Mašovićem. Njega ću sada citirati. On kaže meni znaš li koja je razlika između Sarajeva i Srebrenice? U Sarajevu si mogao poginuti od granate i snajpera svaki dan, bilo kojeg momenta. Tačno. Ali, nije mogao sići četnik s brda u grad da te zakolje. Kod nas, u Srebrenici, mogao si poginuti i od granate i od snajpera i mogao je sići četnik da te zakolje u bilo kojem trenutku, jer su linije mogle biti provaljene u bilo kojem trenutku.

Kako ste vi i članovi vaše najuže porodice dospjeli do Srebrenice s obzirom da je vaša porodica, prije rata, živjela u Vlasenici?

Znači, pobjegli smo iz Vlasenice, gdje je bilo očigledno da ćemo biti ubijeni, ili maltretirani. Mi smo se plašili da ćemo biti ubijeni, a taj je strah, ispostavit će se kasnije, bio sasvim opravdan. Dođemo prvo u Stoborane, selo u kojem je rođen moj rahmetli otac. Selo bude napadnuto pa mi pobjegnemo u šumu, živimo par sedmica u šumi. Onda dođemo u jedno selo na području opštine Srebrenica. To je najudaljenije selo od Srebrenice na području opštine i zove se Luka. To je selo u koje su nedavno upali specijalci MUP – a Republike Srpske. To se selo, bukvalno, nalazi na kraju Bosne. Ima Bosne i sa druge strane Drine, ali mi to nismo smatrali Bosnom iako je to tamo administrativno pripadalo našoj zemlji. Valjda pripada i sada. Tamo je, s druge strane Drine, sve bilo uništeno i popaljeno. Okruženi smo bili sa svih strana mi i Žepa, koja se nalazi nedaleko od tog sela. Luka je, kao dio slobodnog teritorija, više bila vezana za Žepu nego za Srebrenicu.

Sjećam se, čuo sam da u Srebrenici ima radio stanica, i ja, htijući da se čujem sa djevojkom, odlučim da se pješke probijem do grada. I ne krenem, jer mi otac nije dopustio, ali krene jedna oveća grupa ljudi i poslije saznam da nikada nisu stigli do Srebrenice. Bilo je to ovako. Krenuli su bili muškarci, žene i djeca s konjima i tovarima i nikada nisu došli do Srebrenice. Svi su pobijeni u šumama. Znam ljude koji su izgubili cijele porodice u tom konvoju. Znam čovjeka, neću da mu pominjem ime, koji je izgubio sestru i dvoje djece u tom karavanu. Princip je bio da kreneš kroz šumu pa ako stigneš – stigneš. Međutim, taj put svi su pobijeni.

Tada shvatamo da je jedini način da se dođe do Srebrenice put Drinom. Nevjerovatno. Dođeš do samog kraja Bosne i onda putuješ njenom granicom. Cijelu noć se veslalo do jednog sela, a tu kada dođeš oni nas primijete i zaspu artiljerijskim projektilima. Nakon toga smo pješke išli do Srebrenice. Kada smo došli u grad prvo sam vidio asfalt što me odmah asociralo na civilizaciju, a ona me, opet, asocirala na bezbjednost, jer gore u planinama smo bili sami i zaboravljeni. Tada sam shvatio da je možda pametnije u ratu  biti u gradu, ili blizu urbanog područja nego biti u divljini, gdje nikome više nisi interesantan i gdje si prepušten sudbini na milost i nemilost.

CNN i BBC su cijeli rat bili u Sarajevu. Kod nas nikoga nije bilo, cijeli rat. Sarajevo je, cijeli rat, bilo snimano, jer je to veliki urbani centar, jer je to središte Bosne. Tu je predsjedništvo i mi sada, manje više, znamo kako je bilo u Sarajevu. Šta mi znamo kako je bilo u Srebrenici? Znamo, jer ja sada tebi ovo pričam i jer sam pisao o tome u svojim knjigama. To je to. Imamo narativ, ali nemamo video zapis. To je tako, jer u Srebrenici nije bilo nikoga da snimi i dokumentuje šta se događa. Potpuno smo bili odsječeni od svijeta.

Šta ste zatekli po dolasku u Srebrenicu i gdje ste se smjestili?

Smjestili smo se tamo gdje je bilo slobodno, a bila je slobodna jedna kuća. Kuća je bila u dosta dobrom stanju i to je bila jedina dobra stvar koja nam se dogodila u ratu. Tada još nije bilo puno izbjeglica u gradu. Tek će doći ogroman sljedeći val izbjeglica, pa sljedeći, pa sljedeći,… I onda će nas na kraju u toj kući biti dvadeset i petoro, a kuća je građena za četiri osobe. Mi smo ostali u prizemlju sami, a na spratu je bilo smješteno preko dvadeset ljudi.

Vladala je glad, a izvori hrane su bili krajnje limitirani. Mislim, da li je bilo solidarnosti među ljudima, to me interesira, jer ste u knjizi „Zbijeg“ na nekoliko mjesta pisali o nedostatku empatije među ljudima. Da li takve prilike čovjeka učine nehumanim i sebičnim?

Prvo, nema čovjek šta dati. I ono što ima mora čuvati za sebe, jer nema dostave hrane. Mora razmišljati o sebi, jer koliko god imao nedovoljno je s obzirom da niko ne zna koliko će rat trajati. Grad je bio prenapučen, nema dostave hrane, a napadi su vršeni svaki dan i jednostavno smo se morali snalaziti kako smo znali i umjeli.

Bila su dva načina kako se dolazilo do hrane. Prvi je bio da se ide u bošnjačka sela, spaljena, da se nađu ostaci hrane koji nisu uništeni. Npr. zasađeni kukuruz koji je sazrio pa se može brati. Znalo se pješačiti po dvadeset i trideset kilometara do takvih sela, kroz neprijateljske linije i onda bi se kukuruz brao noću, na Drini. Dosta svijeta je ginulo u tim poduhvatima, alil ko ne bi poginuo taj bi se vratio s hranom. To je bio jedan način koji je ubrzo postao nemoguć.

Drugi način je bio napad na okupirana sela iz kojih su svi Bošnjaci protjerani. To je značilo, ti napadi, da se neprijateljske linije pomjere dalje od sebe, naneseš neprijatelju gubitak i onda uzmeš hranu i municiju. Ja u tome nisam učestvovao, ali svi koje znam su učestvovali i svi koji su bili u mojoj okolini su učestvovali. Ti pothvati su se zvali akcije.

Svi su bili u situaciji da umru od gladi, ali moja porodica je bila u najgoroj situaciji zato što nismo išli u te akcije. Bilo je vjerovatno još onih koji nisu išli, ali je većina išla, koliko ja znam. Išao je bar neko iz porodice, a nerijetko su išle cijele porodice. Jedan čovjek iz Stoborana, koji je kao i ja dospio u Srebrenicu, cijelu je porodicu vodio u akcije, u napad na Kravicu.

Pazite, oni su bili nenaoružani, ali nakon što je Kravica vojnički pala on, supruga i kćerka od dvanaest godina išli su tamo tragajući za hranom. Uspjeli su, sjećam se, da donesu nešto hrane. Tako se živjelo.

Da li ste, u to vrijeme, vjerovali da će Srebrenicu deblokirati snage međunarodne zajednice i da će rat biti završen u relativno kratkom vremenu?

Da bih odgovorio na to pitanje moram se vratiti dvadeset i jednu godinu unazad. Ne bih rekao da smo vjerovali. Mi smo se nadali, a da li smo vjerovali ne znam ni sam. Znate kako se kaže, nada zadnja umire. Imaš nadu. Kada ispale 5 000 granata za jedan dan ti se nadaš da ni jedna neće tebe pogoditi. Tu istinu zna svako ko je preživio rat. Čovjek se ne predaje. Niko neće reći ja ću danas poginuti. Nadali smo se…nadali smo se.

Šta ste vi u Srebrenici, u to vrijeme, znali o ratu, koji se vodio u ostatku Bosne i Hercegovine. Da li ste imali informacije o opsadi Sarajeva i borbama koje su se vodile širom zemlje, ili ste živjeli u svojevrsnoj medijskoj blokadi?

Bili smo u medijskoj blokadi u smislu da tamo nije bilo tv signala osim srpskih programa. I to su imali ljudi koji su znali napraviti improvizirane baterije. Ja TV  nisam vidio do 93. godine dok nije došao UNPROFOR u Srebrenicu. U to vrijeme ništa nismo imali osim Radija Bosne i Hercegovine, a i taj signal su mogli uhvatiti samo neki ljudi. Još je veći problem bila energija, jer ako je neko i imao tranzistor nije ga imao u šta uključiti. Snalazilo se na razne načine. Onaj ko čuje neku informaciju to prepriča. Na taj smo način saznavali šta se dešava u ostatku BiH. Drugog načina nije bilo.

O padu Srebrenice je dosta toga napisano, ali, čini mi se, da još uvijek postoji mnogo nedoumica oko onoga šta se desilo. Vi ste čovjek koji je, uz stračne lične gubitke, preživio pad Srebrenice. Šta se dešavalo tih posljednjih dana prije nego su Mladićeve trupe zauzele grad?

Već je proljeće 95. bilo problematično, problemi su počeli još u decembru prethodne godine, jer je srpska strana koristila svaku priliku da linije pomjeri unutar zaštićene zone. Na puno mjesta su pomjerili liniju bliže gradu. Nekada je to pomjeranje iznosilo stotinu metara, nekada tri stotine metara, nekada pet stotina metara, ali pošto je enklava bila tako mala onda su ta pomjeranja velika i to je znak da nešto nije u redu. Ne poštuju zaštićenu zonu, pripremaju se za nešto.

U jednom momentu još 94. godine, kada je počela u jesen priča o padu Srebrenice, dolazi vijest o tome da će Armija BiH pokrenuti ofanzivu da se iz Tuzle spoji sa Srebrenicom i da je naš zadatak (to zadatak shvatite uslovno, jer ta riječ podrazumijeva organizovanost, a sve je bila čista improvizacija) da trebamo kopati rovove da bi se, dok traje ta fiktivna ofanziva, mi sačuvali, jer kao dok Armija dođe do nas cijela enklava može pasti. To je bila najobičnija glasina.

Priča je bila da će Armija kao krenuti, ali neće uspjeti stići na vrijeme, cilj je da se sve deblokira i poruka je bila kao vi se branite dok mi ne stignemo. To je bila poruka. Ja ti ne mogu reći ko je donio tu poruku i je li ona bila zvanična, ali među svima je vladalo uvjerenje da će se Armija pokrenuti da deblokira Srebrenicu.

Ljudi su počeli da kopaju rovove i stotine metara rovova je iskopano.

Na jednom dijelu, sjećam se dobro, dođe UNPROFOR sa buldožerima i te rovove zatrpa. Oni tada tvrde da se „Srbi“ bune uz tvrdnju da smo mi demilitarizirana zona i postavljaju pitanje šta će vama rovovi. I taj oprez UNPROFOR – a je saučesništvo u genocidu, taj potez da ne dozvoljavaju da se kopaju rovovi. Bio sam na sastanku kada srpski pukovnik traži od UNPROFOR – a da zaustavi kopanje „muslimanskih“ rovova. Ja poslije sastanka kažem Holanđanima hoće li neko ponijeti sad rov u napad, pa s rovovima se ne napada s rovovima se brani. Kako to može biti akt agresije, pitam ih. Sasvim nelogično opravdanje za zabranu kopanja i jedan krajnje licemjeran odnos prema ljudima u enklavi. Tad je to počelo, tokom zime se još više komplikuje, smanjuje se dotok konvoja i počinje dolaziti samo jedan sedmično, a onda ni jedan. Obustavljaju se konvoji i holandskom bataljonu i dešavaju se mnoge druge stvari.

Maja 25. je prvi put grad Srebrenica granatirana, govorim grad jer su rubna područja sve vrijeme tučena granatama, snajperima, pamovima, sa nekih petnaest do dvadeset projektila. Takvih granatiranja grada nije bilo do tog datuma. Znači, istog onog dana kada je bio masakr na tuzlanskoj Kapiji.

O ovome se ne priča  zato što nije bilo puno žrtava, a ja sad razmišljam da je bilo puno žrtava, da je poginulo recimo stotinu ljudi možda Srebrenica ne bi pala. To granatiranje je ostalo potpuno neprimijećeno od medija. U tom granatiranju niko nije poginuo, bilo je nekoliko lakše ranjenih, ali niko nije poginuo.

Ja sam radeći sa vojnim posmatračima obišao sve te kratere i oni su imali instrumente s kojima su mogli odrediti kalibar i ugao, a zatim i odakle je granata ispaljena. Utvrdili su tačno odakle su granate doletjele – sa srpskih položaja. Srebrenica je krajem juna napadnuta kroz tunel od rudnika. Napali su bolnicu, koja se nalazi u središtu grada. To je izvela neka srpska diverzanstska grupa.

Kasnije ćemo saznati ko je bio komadant te grupe koja je upala u centar grada. To je bio ovaj neki Pelemiš (Milorad Pelemiš op. aut). Tada to nismo znali, ali on se danas javno hvali time. To je isti onaj Pelemiš iz 10. diverzantskog odreda kod kojega je u jedinici bio Erdemović (Dražen Erdemović op. aut) koji je u Pilici učestvovao u streljanju hiljadu i tristo ljudi za jedan jedini dan.

Opšti napad na Srebrenicu počinje 6. jula. Ljudi brane grad, naši ljudi. Holanđani nisu ispalili niti jedan metak. Grad se brani pet dana. Međutim, dolazi do prevare kada Karemans (Thomas Karremans, komandant holandskog bataljona stacioniranog u demilitariziranoj i UN – ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica, op. aut) , na sastanku 10. jula navečer na kojem sam ja lično prevodio, kaže da će sutra u šest sati ujutro NATO avijacija bombardovati srpske položaje.

U tom trenutku „srpske snage“ su već bile ušle pet kilometara u zaštićenu zonu i falio im je samo kilometar da dođu do grada. Njegovo obećanje zbunilo je branioce Srebrenice. Znači, komadant UNPROFOR – a je na zvaničnom sastanku rekao da će biti avionskih udara i tada je Karemans rekao da mu je tu informaciju javio lično Rupert Smith (komadant UNPROFOR – a za BiH) a i rekao je kako će udare izvesti četrdeset do sedamdeset borbenih aviona.

Ako je neko i panirao da pokuša, na neki način, da održi te linije, što bi bilo teško jer je, objektivno, to bilo nemoguće, bio je onemogućen i spriječen lažnim obećanjem. Srebrenica pada i zbog lažnog obećanja UN – a.

Pazi, da su rekli branite se nema ništa od NATO udara, pa bar bi sada mogli kazati rekli smo vam da nema NATO udara. Opet bi oni bili odgovorni, jer je to zaštićena zona, ali tu je to licemjerje. Dvadeset i jednu godinu niko od njih neće da kaže da su digli ruke od Srebrenice. Da su odmah rekli da nema NATO udara i mi vam ne možemo pomoći ko zna šta bi bilo. Barem bi svijet odmah saznao da je prepušten sam sebi pa bi se branio. A ovako niko ni u Srebrenici, ni u Sarajevu i Tuzli nije bio načisto šta se tamo dešava. Ali, bez obzira na sve – vjerovatno bi Srebrenica pala.

Kada ste, vi preživjeli, shvatili koliki su razmjeri srebreničkog genocida i koliko vam je dugo trebalo da shvatite da je pobijena tolika muška populacija?

Slušaj, mi smo se nekoliko godina nadali da ima bar neko živ. Meni je bilo jasno kada su mi Holanđali istjerivali oca, majku i brata iz baze, pred mojim očima, da će biti ubijeni.  Međutim, evo da uporedim događaj iz holokausta sa ovim se nama dogodilo. Gledaš filmove, gledaš dokumentarne emisije, vidiš onaj kostur koji hoda on se nada da će ostati živ.

Čak iako je svjestan da se u tim tamo pećima spaljuju ljudi i da je od njih ostao samo pepeo, ali se i dalje nada da on možda neće biti sljedeći. Ljudi su se poslije Drugog svjetskog rata nadali da će im se neko živ pojaviti na vratima, pogotovo su majke iščekivale svoju djecu. Uvijek postoji nada poslije tih događaja. U ljudskoj prirodi je da se nada.

Da sam ja, svojim očima, vidio kako mi oca, majku i brata ubijaju moja bi trauma bila drugačija. Bila bi trauma, bila bi možda manja, manjeg intenziteta, ali bih ja znao i ne bih se ničemu nadao. To je perfidan način ubijanja, gdje ti odvedeš ljude iza nekog brda pa ih tamo streljaš, a istovremeno Mladić (Ratko Mladić, komadant VRS – a, op. aut) daje one bombone djeci. Poslije rata, kažu doći će oni, doći će, biće razmijenjeni, pa se dugo govorilo o tim nekakvim razmjenama.

Pa onda o rudniku u Aleksincu se govorilo nekoliko godina. Pa AS novine objavljuju broj od 3 500 ljudi koji rade u rudniku u Aleksincu, u Srbiji. Ja tada živim u Tuzli pa idem u Sarajevo autobusom neprekidno, jer nisam tada imao auto. Hodam onda po Sarajevu tražim te novinske članke, odem u AS, pitam u redakciji, donesem im novine, jeste vi ovo napisali? Kažu, jesmo. Pa ko ima najviše prava da zna ove informacije osim nas koji smo preživjeli. Mi imamo najveće pravo. De mi sad recite od kuda vam ova informacija da ima, da živi u Aleksincu 3 500 ljudi.

Navodim samo jedan primjer kako su se ljudi ponašali neodgovorno poslije rata, uključujući i medije. Pa onda ja jednu noć legnem, zažmirim i razmišljam. Ako mi je brat živ i u rudniku je u Aleksincu, Boga mi pomislim, a već je prošlo pet, šest možda i sedam godina od rata, bolje da je mrtav. Bolje da je strijeljan ako nikada nije vidio sunce iz tog rudnika negdje dole pet stotina metara ispod zemlje. Razumiješ. Razne scenarije praviš u glavi. Na kraju, kada su počeli da otvaraju masovne grobnice ta nada je nestala, a kada dobiješ DNK onda ti je sve jasno. Mislim, jasno ti je i prije toga. To je taj moment nakon kojeg se više ničemu ne nadaš.

Za kraj još jedno pitanje. Radovan Karadžić nije osuđen na doživotnu kaznu zatvora, Vojislav Šešelj je oslobođen i pušten, Ratku Mladiću se još uvijek sudi, a Slobodan Milošević je preminuo u zatvoru prije nego mu je izrečena presuda. Za srebrenički genocid osuđena je tek nekolicina ljudi, a hiljade anonimnih počinioca i saučesnika u izvršenju genocida zauvijek su amnestirani. Po vašem mišljenju, hoće li za Srebrenicu ikada biti pravde?

Po tome što si ti sada rekao naravno da neće, ne samo za Srebrenicu nego za cijelu BiH. Pazi, pravda ima puno svojih strana, puno dimenzija. Pravda je slojevit pojam. A samo da pomenem dvije strane koje su bitne, a ima ih puno. Imaš to da svaki čovjek na ovom svijetu ima pravo na pravdu, da traži pravdu na sudu za nanesenu štetu i bol. I to je ta jedna strana.

Međutim, ti Jasmine lično nemaš ništa od toga ako onaj ko je ubio moga oca završi u zatvoru. Imam ja lično neku satisfakciju. Ali, ti kao građanin BiH, to je ta druga strana, imaš direktnu korist od toga, jer je ova država sigurnija i normalnija kada je taj čovjek u zatvoru nego kada je na slobodi. Pa onda taj čovjek neće djelovati tamo protiv povratka, protiv normalizacije ove države, jer ako je takve stvari radio tada vjerovatno je nastavio raditi slične stvari i nastavio je djelovati protiv ovog društva.

Mada sada imaš novi fenomen, koliko ja vidim. Recimo, u Vlasenici oni koji prave incidente su djeca tih ljudi, ili su u vrijeme počinjenja genocida imali pet godina. Zločinci koji su tada imali trideset ili četrdeset godina danas imaju šezdeset ili više. Već su oni starci. Naravno, ne svi.

Sada je došla sljedeća generacija, koju je ova zločinačka zatrovala i ta sljedeća generacija se tako ponaša zato što imamo najmanje tri istine. Pravda treba u sebi da sadrži i istinu, a najvažnija je sudska istina. Ništa drugo nije relevantno osim sudske istine. Knjiga, izvještaj, ili komisija sve je to upitno, ali sudska, pravosnažna, presuda je nešto sasvim drugo.

Mi sada pričamo i ko zna koliko će još godina proći u ovoj neodređenoj situaciji, neriješenoj situaciji. Traženje pravde, to ti je borba protiv vjetrenjača. Pazi, ako ti imaš pet hiljada zločinaca, a imaš sigurno, i ako pet stotina ljudi bude procesuirano to je 10 posto. Cilj je da se procesuira što više, ali ne radi broja, jer nije to matematika, nego jednostavno što čovjek ima potrebu za pravdom.

Ali, u društvu mora postojati pritisak i inicijativa, jer država je statična. Institucije su statične. Šta unosi dinamiku u institucije? Unosi inicijativa pojedinaca i grupa, a to smo mi koji smo preživjeli i kada mi nestanemo, kada umremo, ili prije toga kada se potroši naša energija i kada to više ne bude u fokusu – ta će se potraga za pravdom još više smanjiti.

Jasmin Agić(Aljazeera)