Kliker.info

Da će Erdogan postati novi predsjednik Turske, mogao je svako očekivati, čak i njegova dva oponenta na izborima. Čim je objavio svoju kandidaturu, rekao sam da ga više ništa i niko ne može zaustaviti, osim Abdullaha Gula, aktuelnog predsjednika.

Piše : Hajrudin Somun (Oslobođenje)

I tu prepreku je Erdogan s izuzetnom vještinom otklonio. Nije pomogao ni pokušaj opozicije da mu se suprotstavi Ekmeleddin Ihsanoglu, jedan od najuglednijih živih Turaka, veliki intelektualac, uz to islamski naučnik, bez političkih mrlja i predrasuda. Izgleda da je prošlo vrijeme takvih ljudi na čelu naroda i država, kakve su nekad u svijetu Istoka imali Indija u Radakrišnanu, Pakistan u Muhamedu Džinahu ili Senegal u Leopoldu Sengoru.

Dvije su značajke ili posljedice ovih predsjedničkih izbora koje za Tursku mogu biti istorijske.

Prvo, ovo je konačan poraz sekularne kemalističke Turske, a nastupa jedna nova, i drukčija Turska. Možda druga Turska republika, a možda samo Nova Turska, “Jeni Turkije”, kako je naziva sam Erdogan. Ja bih još rekao – treća Turska, pošto je prva bila bukvalno kemalistička, dok je vodio neprikosnoveni lider Kemal-paša Ataturk (1923-1938), druga etnički nacionalistička, politički pluralistička, ali pod budnim okom generala (1938-2002), i treća političkog i etničkog pluralizma i populističke demokratije s osloncem na pobožnu konzervativnu sunitsku izbornu bazu i biznis (2002-…). S tim što ova treća od 2015. može poprimiti pojačani autoritarni karakter.

Drugo, Recep Tayyip Erdogan nastaviće s još više moći i samouvjerenja da utjelovljuje tu Novu Tursku, koju je, dobrim dijelom svojom sposobnošću modernog političkog lidera, iz privrednog haosa uveo među najuspješnije svjetske ekonomije. Lično se konačno oslobodio jednog tereta i kompleksa, koji sam, uza sve ostalo, osjećao da ga tišti kad bih vidio kako drži vatrene govore, a iza njega visi džinovski portret Ataturka, koji svojim plavim hladnim okom motri na svaki potez svih svojih nasljednika. Erdogan je već najduže vodio tursku vladu poslije Ataturka, a kad doda pet narednih predsjedničkih godina, prevazići će ga i u vođenju zemlje.

Ono što je dobro za demokratiju, ali ne previše sigurno za politiku koju vodi Erdogan i njegova stranka AKP, jeste da je Turska i dalje podijeljena na dva politička bloka, dva etnička i dva sektaška. Prema demokratiji većine, Erdoganova je pobjeda čista (52%), ali ne baš kao suza čista kako izgleda na mitinzima podrške masa, koji me podsjećaju na neka stara dobra vremena monolitnih vladavina i na našim balkanskim prostorima. Kad se procenti rezultata ovih izbora prebace na milione glasova, oni ovako izgledaju: za Erdogana je glasalo dvadesetak miliona Turaka, listom privrženika AKP; za Ihsanoglua oko 15, širok spektar od socijaldemokrata do desnih nacionalista; i desetak miliona za Demirtaša, većinom Kurda i ljevičara. A petnaestak miliona nije uopšte izišlo na izbore. I da jesu, Erdogan bi opet najvjerovatnije pobijedio, ali tek u drugom krugu.

Kad slavlje splasne, Erdogan se mora dati na ostvarenje svog drugog cilja – da mnoge ovlasti koje je imao kao premijer prenese i na Čankaju, kako bi svu vlast zadržao u svojim rukama, a položaj predsjednika, za sada ustavno ceremonijalan, učinio sličnim francuskom, na primjer. To je teško postići bez promjene ili bar amandmana na ustav za koji je potrebna dvotrećinska parlamentarna većina. Za Erdogana ni to nije nemoguće i vjerovatno već ima neku zamisao kako da to postigne do opštih izbora 2015. Ali, prije toga potrebno je osigurati većinu, i što je još važnije, lojalnost unutar AKP. Na čelo stranke, što znači i vlade, mora da dođe čovjek koji će biti odan predsjedniku, bar dok predsjedniku ne budu ustavom odvezane ruke. Predsjednik Gul se već godinu dana udaljava od Erdoganovog načina vladanja koji od izbora 2011, a posebno od nereda na Taksimu i korupcionaške afere, sve više poprima autoritarne odlike, ne bi za Erdogana bila takva poželjna ličnost da vodi partiju i vladu. Zato se ovih dana već priprema proceduralna smicalica da se spriječi njegova kandidatura na vanrednoj konvenciji AKP, zakazanoj za 27. avgust. A pošto Gul napušta Čankaju tek sutradan, on kao predsjednik ne može da se kandidira za šefa AKP, što je vjerovatno da bi učinio, jer je, kad je objavio da se neće kandidirati ponovo za šefa države, rekao “Vraćam se u stranku”. Ima još jedna nedoumica koja brine moguće pretendente za stranački vrh AKP: moguće je da Erdogan ostavi upražnjeno mjesto premijera do izbora 2015, da zaduži nekog od svojih zamjenika da vodi vladu, ali da on i dalje njome upravlja iz predsjedničkog ofisa.

U svakom slučaju, jedan od kandidata koji bi mogao biti po volji novog predsjednika Turske je šef njene diplomatije Ahmet Davutoglu, dobro poznati zaljubljenik u Sarajevo. Kad smo već u Sarajevu, mora da su Erdogana obradovale čestitke iz Bosne i Hercegovine, a sumnje u njegove dobre namjere iz jednog njenog dijela kao hladne obloge pale su na te užarene čestitke. I iz drugih balkanskih prijestolnica su se čule reakcije u kojima su se prizivali neoosmanizam, islam i turske imperijalne ambicije. Predsjednički izbori u Turskoj su imali veoma malo veze s religijom i islamom. U pitanju je bila borba za vlast, politički sistem. Erdogan je na slavljeničkom mitingu spominjao “Bosnu-Hersek” u okviru ozračja Nove Turske. Nazivali mi njegovu politiku neoosmanskom ili ne, ona je prije svega pragmatična, i sve drugo, uključujući i često naglašene “istorijske veze”, u službi je jačanja turske države i ekonomije. I takva će se nastaviti i prema Balkanu i BiH, ali je prirodno što bi mu, uz tople čestitke, trebalo poručiti da Bosni pruža malo manje ljubavi, a više investicija. Nije, međutim, do Erdogana – hoće li u BiH stići više turskih investicija. Turskom kapitalu, kao uostalom svakom gdje vladaju kapitalistički odnosi, BiH jednostavno nije sigurno tle. Ali, to već nije moj teren. Ostaje mi samo da zahvalim Behzadu Fatmiju, indijskom profesoru sa Mevlana Rumi univerziteta u Konji, od koga sam posudio naslov za ovu kolumnu.