Kliker.info

Zamislite na čas najgori mogući scenarij, najveću noćnu moru, armagedon i smak svijeta kakvog poznaju dežurni nacionalisti. Zamislite da jedan od njihovih heroja, perjanica, jednog od onih koji je malenu Hrvatsku ucrtao na kartu svijeta, obuzme kakav šejtan i on mrtav hladan izađe na binu na Kalemegdanu u Beogradu zagrljen s, recimo, Borom Čorbom?

Teško je zbilja zamisliti novovjeke heroje u Hrvata, Luku Modrića ili Zlatka Dalića, kako pred „vascelim srpstvom“, u „zmajevu gnezdu“, zagrljeni pjevaju „Pogledaj dom svoj anđele.“ Zamislite samo kakva bi se tuga nadvila nad „pravovjernu“ Hrvatsku, kakve bi sve udruge i kako reagirale, kada bi Modrić s tim Borisavom Đorđevićem zapjevao koliko ga grlo nosi „Ostani đubre do kraja?“. Teško je i zamisliti zar ne?

Ne sumnjam da bi diljem Lijepe naše gorjele fotografije spomenutog sportaša u masi koja bi se „spontano“ okupila na svim našim većim trgovima. Prljavo kazalište možda bi uveličalo doček, pardon, ovaj put odček, najmilijeg nam sportaša, heroja generacije, osvjedočenog domoljuba, hrvatskog najboljeg muža, branitelja i čovjeka. Neki svećenici bi na svetim misama zazivali Duha svetog da siđe s nebesa i đavolje naume mačem i ognjem uništi. Ispisivale bi se kartice i kartice gorčine i otvorila bi se najnovija sezona hajki i lova na vještice, ovaj put vještice obučene u kockasti dres, miljenika nacije dojučerašnjeg koji nas je sve preveo žedne preko vode, bolje rečeno – Dunava.

No, taj dan kada je miljenik nacije, heroj i sportska ikona, osvjedočeni Hrvat i domoljub zbilja „preplivao Dunav“ uistinu se i dogodio, na užas, naravno, svih onih navedenih u pasusima gore, koji su gromoglasno, kako smo i očekivali – zašutjeli! Istina, to se nije odvilo u mojoj verziji. Nije bio Bora Čorba, nego Nele Karajlić, ali nije to neka velika razlika. Očekivali smo sa zebnjom jutro poslije, tone i tone bijesa i pravedne pljuvačke, naoštrena sva prohrvatska pera, britke umove kako slažu novinske kartice, službene izjave i pritom oštre glogove kolce da se pokaže tom izdajniku što ga čeka. Međutim, ništa. Nula. Zero. Prazan krug. Tišina.

I sam dok pišem ovaj tekst bojažljivo pregledavam portale i okrećem novine, pratim internetska zbivanja, sve one tvrde utvrde hrvatstva, elektroničke bojne i udarne brigade koje su još do jučer razapinjali Momčila Bajagića Bajagu i Milu Kekina u pauzama kada bi i sami sebi postajali dosadni. A sve je kristalno jasno i sve je jedan kroz jedan.

Dino Rađa, da vas ne zajebavam više, sportaš je čija je karijera jedna od najvećih, najsjajnijih i možda više nikada dostižnih u cjelokupnoj Hrvatskoj povijesti. Dina Rađu obožavale su generacije Hrvata i obožavaju ga i dan danas. Dino Rađa stup je mile nam domovine, jedan od njenih dugogodišnjih ambasadora u svijetu. Dok je pola današnje zabraniteljske populacije još kalkuliralo, Dino Rađa jasno se deklarirao. Dok su neki sa sumnjivim statusom branitelja još dvojili da li da ipak obuku uniformu, Dino Rađa je bio u oslobođenom Kninu. Imate sve crno na bijelo. U zagrljaju pokojnog Franje Tuđmana. I što je sad, pitat ćete se dragi i uvaženi čitatelju, problem? U čemu je kvaka?

Za razliku od nekih zabranitelja Dino Rađa jasno se deklarirao (FOTO: Wikimedia/croatia.og)

Kvake zapravo i nema i u tom je cijela poanta ove pomalo tužne priče. Tužne, ponavljam, jer tužno jest da godine 2018. kada se konačno definira misija na Mars, neko nekome zabranjuje da pjeva ili svira, smišljajući laži kojima bi opravdali ono što se ne može opravdati, ili da se snebiva što netko ide bilo gdje, sluša što ga je volja, pentra se po binama i od sebe radi što ga je volja i zagrljen pjeva s bilo kim. To je, naravno, privilegija ljudi koji žive u slobodnom svijetu, ali izgleda ne i Hrvata.

Da se odmah razumijemo oko ove priče. Dina Rađu poznajem jako dobro. Ljudina je to od dva metra i kusur kojoj sam se divio u mladosti, a bogami divim joj se i dan danas. Ljudina je to od dva metra i kusur, čije srce ima barem još jedno metar i kusur. Ako vas je put nanio u kakvu bolnicu i ako ste vidjeli neko teško bolesno dijete koje hitno treba pomoć, kladim se da ste krajem oka zapazili tog dobroćudnog grmalja kako se tiho i neprimjetno izvlači iz bolnice. Dino Rađa takav je grmalj, onaj najmekšeg srca na svijetu, onaj kojem ne trebaju lovorike, naslovi u novinama i u Gloriji, onaj koji će vam pomoći i onda vas zamoliti da nikome živom to ne kažete.

Iskreno, nije me začudio njegov „nastup“ u Beogradu, pa makar to bilo i s nekim kao što je Nele Karajlić. Dino Rađa takav je čovjek. Čovjek koji voli dobru muziku, ali i čovjek kojeg iskreno boli kurac što će netko misliti o njemu, pa bio taj i neka sveta hrvatska krava koja misli da može i treba svima propisivati kako treba “disati nacionalno”. Dino Rađa je svjetski. I prvak i šampion i svjetski brand. Dino Rađa je tako naučio. Da radi ono što ga je volja. Jer se za života upisao u besmrtnost. U legendu. Dođite na Superbowl u Boston, pa će vam sve biti jasno. Dino Rađa je u tom gradu božanstvo. A znate koliki je Boston? Veći je nećete vjerovati i od Zagreba i od Beograda skupa. Još samo ovo, Dina Rađu za dva će tjedna u Kuću slavnih u američkom Springfieldu uvesti slavni Larry Bird.

I da se zbilja više ne zajebavamo, krenimo konačno u poantu ovoga teksta i odgovorimo na pitanje zašto se, pobogu, nitko nije oglasio, okupio, dignuo glas ili barem priprijetio plinskim bocama? Zbog toga, dragi moji sugrađani, što bi tim činom, kako mi Dalmatinci volimo kazati, samom sebi skočio u usta. I zbog toga što bi tim činom, ono što znamo svi mi pametni ljudi, a bogami zna i Dino Rađa, jednoj istini konačno svi pogledali jasno u lice.

Zašto je Dino Rađa „preplivao Dunav?“ Zato što je nekada bilo drugačije. I muzika, i ljudi i zemlja. Zato Dino Rađa organizira Balaševića u Zadru i Splitu, zato Dino Rađa u VIP loži dočekuje Bregu i Bijelo Dugme i zato Dino Rađa, na koncu, na bini pjeva sa Zabranjenim Pušenjem i Neletom Karajlićem. A nostalgiju ni zabranitelji ne mogu zabraniti.

Kada bi se oglasili svi zabranitelji, ostatku zemlje bi tada došlo iz guzice u glavu. A to naravno nije potrebno. I zbog toga ova gromoglasna šutnja.

Ivo Anić (Lupiga)