Kliker.info

Kad prođu patnje i razaranja, granate i snajperi, i kad krene oporavak, onda se brojni gradovi koji su prošli užase rata suoče s dilemom kako se nositi s ljudima koji ne dijele kolektivnu bol zbog svega što se desilo. Jedan od poznatijih primjera u tom pogledu je slučaj francuske kreatorice Coco Chanel, vjerovatno najuticajnije i najinovativnije žene u povijesti mode.

Poslije ulaska Nijemaca u Pariz 1940. godine, Coco je zatvorila sve butike. Ali… Ali je tokom rata bila u ljubavnoj vezi s nacističkim oficirom Hansom Güntherom von Dincklageom. Povukla se s modne scene i ratne godine provela u Švajcarskoj. Kada se vratila u Pariz, po uvjerljivijoj verziji to je bilo 1954. godine, a po manje vjerovatnijoj tek 1970., bila je tretirana kao klasični neprijatelj. Esnaf se pravio da ne postoji, a diljem Francuske smatrali su je za izdajnicu. Stizale su uvrede i prijetnje smrću, što je stoički podnijela, i mic po mic, korak po korak, vratila se u svijet mode.

Pređimo s riječi na Balkan 

I mi na Balkanu imamo bogatu ratnu povijest i samim tim priče o gradovima i ljudima koji tamo nisu dobro došli. U Jugoslaviji je decenijama kružio mit o Kragujevcu u kojem su nepoželjne njemačke registracije, zbog jednog od najokrutnijih zločina ikada počinjenih. Registracije će i nakon našeg rata također biti predmet nepisanih zabrana. Dva razorena grada, Dubrovnik i Sarajevo, prošla su, svaki na svoj tragični način, golgotu koju su izazvale iste snage, prezime im znate. Opsada i razaranje Dubrovnika trajali su stotinjak dana, a Sarajeva više od 1400. Međutim, nezadovoljstvo jednog dijela Sarajlija dugo je izazivala činjenica da je “beogradska registracija” mogla ući u glavni grad Bosne i Hercegovine godinama prije nego što će se usuditi da se ušunja u Dubrovnik. Kolektivna bol njeguje se tako što je određenoj populaciji “zabranjen” dolazak tamo gdje je – kako se tumači –“uradila loše stvari”.

Uvažavajući duboku bol svakog ko je prošao golgotu, imajući na umu da rat nije igra, nego najkrvaviji fenomen koji je čovjek izmislio u svojoj inače dugoj historiji krvi i patnje, činjenica je da ove nepisane zabrane imaju kontraefekat, iz najmanje dva razloga. Prvi: zar ne bi bilo dobro i ljekovito za obje strane da ljudi vide šta se dešavalo? Drugi: kolektivno optuživati određene prostore ili regije za nešto što ima individualne izvršitelje uvijek je kontraproduktivna mjera. Oni koji se usude doći sigurno nisu ništa radili.

Tako stižemo i do ključne priče posljednjih dana, leta Emira Kusturice iznad Sarajeva, povodom skromnog, ali važnog jubileja za sve nas, četrdesete godišnjice od premijere filma “Sjećaš li se Dolly Bell?”. Činjenica je da u Bosni i Hercegovini demokratski procesi nisu izgrađeni do onog nivoa na kojem bi pravo na mišljenje, kakvo god da bilo, podrazumijevalo potpunu slobodu da bude ispoljeno, pod uslovom da poštuje slobodu i prava drugog. Sjetit ćete se da su dva ovdašnja grada, koja ubrzano grade sopstvenu samosvijest i koji su u sklopu tog procesa već bili kandidati za Evropsku prijestolnicu kulture, Mostar i Banja Luka, svojevremeno imala maloumne ispade, pokušavajući proglasiti personom non grata Stipu Mesića (Mostar) i Milu Đukanovića (Banja Luka). Sarajevo, srećom, nema takvih pokušaja, ali ima sasvim dovoljno nabrijanih patriota koji bi na osnovu nečijeg mišljenja određivali ko smije, a ko ne smije “prošetati gradom”. Postoji i druga strana, činjenica da nekoliko istaknutih javnih ličnosti, danas mahom nastanjenih u Beogradu, ima veće probleme sa sobom nego sa Sarajevom, jer nakon decenija aktivnog harangiranja protiv izmrcvarenog grada, savjest ipak radi. Ali to ništa ne znači. Niko od njih nije počinio krivično djelo, samim tim, nikakvi pravni razlozi za nedolazak ne postoje. A ako bi bilo ko od junaka s društvenih mreža pokušao da ostvari svoje prijetnje, sam bi se našao na terenu krivičnog djela.

Bregović, svemirski inteligentan

Kusturica je tek jedan od sarajevskih umjetnika i intelektualaca koji su rat proveli “na onoj strani”. Uz njega se najčešće pominju još i Nele Karajlić te Nenad Kecmanović, koji, po sopstvenom priznanju, često noću ulazi u grad i, skriven iza zimske oprave, intenzivno šeta ulicama. Nostalgija, ali vjerovatno i izvjesni osjećaj krivice, jer proći kraj svih onih razorenih građevina a ne osjetiti tako nešto, praktično je nemoguće. Ili možda i nije, ali tu smo već na terenu koji prevazilazi okvire ovog teksta.

Međutim, u priči o Sarajlijama koji žive u Beogradu redovno se izostavlja jedno važno ime, možda i najvažnije. Goran Bregović bio je duhovni i intelektualni sensei pomenute grupacije. I nije se proslavio. Nasuprot grupi U2, koja je početkom devedesetih na Wembleyu i drugim koncertnim nastupima upozoravala svijet na kasapljenje Sarajeva, Bregović je isti povod dostojanstveno prešutio, ali je zato pri kraju pomenute decenije u Solunu svirao u korist bombardiranog Beograda. Bilo je tu još slavnih izjava, što je sad nevažno. “Svemirski inteligentan”, kako neko reče, genijalni um sopstvenog probitka, Bregović se prvi vraća u rodni grad uz neodoljivu izjavu (“Htjeli vi to ili ne, ja sam vaš i vi nemate boljeg od mene”), realizira novi projekt o toleranciji i javno ga poklanja ni manje ni više nego reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću. Zašto ne i predstavnicima ostalih konfesija, to samo Goran zna. I ni to mu nije bilo dovoljno, nego oficijelno proglašava da on ubuduće plaća porez u Sarajevu.

Kusturica je teža priča od Bregovića. Autor globalno priznatog opusa, šarolikog po kvalitetu, od filmova koji zauvijek ostaju istaknuti dio svjetske baštine do  neshvatljivih promašaja, u vječitoj je svađi prvo sa sobom pa onda s dobrim dijelom planete. Sa Sarajevom najviše. Njegov let iznad rodnog grada, snimljen očito ranije, jer dole sve puca od zelenila, može se tumačiti dvojako – ili kao provokacija, ili kao izraz iskrenog žala za nečim što je nedostupno.

Ali zašto bi bilo nedostupno? Niko ne treba da za Sarajevom čezne iz helikoptera. Ako je Nikola Koljević mogao tokom opsade da nas pohodi u UN transporteru, ako je Momčilo Krajišnik provozao u istom takvom transporteru počasni krug još 1996., čim su njegove granate utihnule, zašto to ne bi mogao Emir Kusturica, koji nijednog metka nije ispalio? Ne sviđa nam se njegovo mišljenje, ali šta je norma u mišljenju? I otkad je mišljenje ausvajs za slobodu kretanja? Ozbiljan grad ne smije sebi dozvoliti da neko ne smije ući u njega. Jedini prostor na kojem je dozvoljen sukob s bilo kime od bivših Sarajlija je prostor teksta, intervjua, polemike. Sve drugo bila bi čista agresija.

Rat je bio tako surov, a zločini tako teški da ni danas, 25 godina nakon što je sve prošlo, oprost i pomirenje kao etički stav i blagost kao metod ne mogu doći na red. Mi uvijek biramo žestinu. Naravno, tu i politika već decenijama odrađuje svoje. Ipak, od svega što imamo na tržištu ideja, tolerancija je najsuperiornijiji koncept baš zato što počiva na praštanju i blagosti i što jedina omogućava normalan život. Nije neki realan cilj, što ne znači da treba odustati od njega.

Ozren Kebo (Analiziraj.ba)