Kliker.info

Bosansko je srednjovjekovlje čudesan predio u povijesti tisuću godina stare države Bosne i Hercegovine.

Najosebujnija osoba toga perioda je svakako kraljica Katarina Kosača u čije vrijeme stolovanja se bosanska država prostirala na Jadranu (morska granica) sve od Boke do Zadra!

Piše : Gradimir Gojer (Autograf.hr)

Uspomenu na posljednju bosansku kraljicu ustrajno godinama gaje žene članice udruge Kraljica Katarina iz Kraljeve Sutjeske i Katolička Crkva, ponajviše bosanski franjevci u njoj.

Jedna posjeta franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci odredili su golemi kompleks moga interesiranja, pa i spisateljstva o kraljici od Bosne, uistinu veličajnoj Katarini Kosači.

Rijetko ljubazni domaćini, sutješki ”ujaci”, kako narod u Bosni naziva svoje svećenike franjevačke provincije Bosne Srebrene omogućili su mi nevjerojatnu logistiku za spisateljsko snoviđenje i strastvovanje bosanskim srednjovjekovljem i unutar njega blistavostima perioda vladavine posljednje bosanske kraljice…

Ljubazni su sutješki fratri bogatim sadržajima svoje knjižnice i jednako bogatom muzejskom zbirkom logisticirali moje tvoračke žudnje, pa sam nadahnut bogatom ali i tragičnom životnom sudbom kraljičinom napisao libreto za balet ”Katarina, jedna bosanska fantazmagorija”. Predstava koju je koreografirala Edina Papo doživjela je lijep prijem kod recentne kritike i publike i u Bosni i Hercegovini i u inozemstvu.

I mostarski književnik sa zagrebačkom adresom Ibrahim Kajan, inspiriran ovom povijesnom osobom napisao je dramski tekst ”Katarina, posljednja večera”. Redateljski oblikujući taj tekst na pozornici i sa ansamblom Sarajevskog ratnog teatra, SARTR-a, sa Selmom Alispahić, Zoranom Bečićem i Miodragom Trifunovim, na čelu nadahnutog ansambla doživio sam prijatne trenutke… No ipak, temeljna stvaralačka intencija bila mi je podstaći publiku da se nadahne izvornim kraljičinim bosanstvom!

Nekoliko esejističkih tekstova, kasnije pisanih, kao i angažman u ove dvije teatarske predstave bile su minimalni, ali iskreni doprinos da se razvija bosanskohercegovačko domoljublje na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, da se angažiranim teatrom progovara o povijesnim i političkim neuralgijama i našega doba.

Režirajući tekst Ibrahima Kajana zajedno sa glumcima ansambla, povremeno sam analizirao kakve su suvremene implikacije teksta, uočavajući koliko je bosanstvo logika koja evidentno manjka u svim segmentima života, a domoljubna komponenta baleta ”Katarina, bosanska kraljica” evidentno je redovito okupljala brojne gledatelje i potvrđivala istinu da se organizirano upravo preko sudbe Katarinine može itekako animirati i podstaći državotvorni probosanski senzibilitet.

Na uzvisini bobovačkoj nastojao sam u okviru godišnjih okupljanja dovesti jednu od ovih predstava i tako kroz ambijentalnu vizuru pokušavati probuditi uspavano domoljublje ugrožavano trima dominantnim nacionalizmima.

Katarina kao najčestitiji primjer bosanstva nije nažalost imala svojim scenskim porukama snagu da mijenja narative nacionalizma, a u međuvremenu pojavili su se u javnosti konsocijacijski motivi, dakle življenja ”jednih pored drugih”, kako se u Bosni i Hercegovini nikada nije ”živjelo.

Ubijeđen sam da je kraljica od Bosne bila za obrazac življenja zajedno, a ne za bilo kakav oblik življenja ”jednih pored drugih”. Integralno bosanstvo življeno je na bh prostorima stoljećima, a bilo bi logično da i danas tako promišljamo bosanskohercegovačke future…

Opsjednut bobovačkim gorjem, koje je zapravo gorje bosanskih kraljeva, razmišljam kako, nažalost, u različitim terminima i pojedini dijelovi Katoličke Crkve u bh organiziraju bobovačka okupljanja…

I vidim sliku fra Mirka Majdandžića kako uz gitaru pjeva o Bosni i Hercegovini. Taj fratar, koji je za vrijeme agresije na BiH i opsade Sarajeva bio tajnikom legendarnog provincijala, pokojnog fra Petra Anđelovića, primjerom je sljednišva Katarine Kosače i integralnog bosanstva…

Sad se u moj kaleidoskop bosnianum utkivaju slike sa opkoljene i stalno pod granatnom i snajperskom vatrom gađane Dobrinje. Fra Petar i fra Mirko dijele građanima humanitarnu pomoć franjevačke udruge ”Kruh svetog Ante” u redu koji se poprilično otegao, kao uostalom i glad u ratnom Sarajevu, dok su sve oči uprte u svećenike u fratarskim habitima. A fra Petar izgovara nezaboravne rečenice: ”Svi smo mi djeca božija, a zapamtite i svi smo mi Bosanci!”

Nisu fratri na polurazrušenu Dobrinju donijeli pomoć samo katolicima. Donijeli su pomoć svima kojima je neophodna…

A onda novi kadar u kojem fra Mirko pjeva ”S onu stranu Plive gajtan trava raste…”.

Vraćam se u surovu današnjicu.

Nema više dobrog bosanskog ujaka fra Petra Anđelovića… Fra Mirko sa poslanjima kraljice Katarine u olujnim naletima nacionalizama i hrvatskih i bošnjačkih i srpskih širi dosljedno logiku posljednje bosanske kraljice!

Dok sumrak prekriva Bobovac vidim bosanskog franjevca i čujem zvuk gitare u koji ulazi huj prohujalih stoljeća. Slavi on istrajno djelo Katarine Kosače i širi istinu o bosanskom zajedništvu.

To integralno bosanstvo, koje sam osjetio i u riječima veličanstvenog Marina Držića Vidre koji veli: ”Nema moje i tvoje, ma je sve općeno svijeh”, progoni me kada god pomislim na kraljicu od Bosne, najemancipiraniju Bosanku i Hercegovku.

A onda se prisjetim kako su na premijeru baleta o svojoj najdražoj i jedinoj kraljici žene iz Kraljeve Sutjeske došle u svojim narodnim nošnjama i zapjevale i kolo zaigrale na Trgu Susan Zontag ispred Narodnog pozorišta sarajevskog.

Progovarala je tu Bosna i bosanstvo gromoglasnije od svih političkih pledoajea i zaklinjanja u Bosnu i Hercegovinu. Jer one, te sutješke žene, što na rukama imaju istetovirane križeve, dio su tog integralnog bosanstva za kojim žudim.

Jer je to bosanstvo kozmopolitizam, koji ćutim kroz sjećanja kada Augustin Tin Ujević u sarajevskoj kavani Aeroplan recitira svoje ”Pobratimstvo lica u svemiru”.

Huj stoljeća tutnji bh prostorima, Katarina počiva u Rimu, a ja se još nadam da će integralno bosanstvo trijumfirati!