Kliker.info

Najsažetiji, a vjerovatno i najtačniji odgovor na pitanje kakva je budućnost Afganistana, dao je Zlatko Dizdarević: “Svijet će plakati, a Afganistan će propadati.” Svijet je “plakao” i devedesetih godina prošlog stoljeća, a Bosna i Hercegovina je propadala u krvavom ratu koji je protiv nje bio pokrenut i spolja i iznutra.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Nama su u ovom trenutku zanimljive paralele koje neki analitičari povlače između novonastale situacije u Afganistanu i pozicije naše zemlje na međunarodnoj sceni. Kolumnista Jutarnjeg lista Gojko Drljača piše u prilogu Magazin od prošle subote: “Nakon groznih scena iz Afganistana i Bidenovih opravdanja postalo je jasno da ‘Mi tu ništa ne možemo’ predstavlja novi smjer američke vanjske politike.”

Autor u tom zaokretu vidi “krah poruke koju je Amerika prodavala svijetu” i zaključuje da je Biden zapravo naslijedio Trumpovu politiku. Jedna Drljačina opservacija adresirana je na Sarajevo i glasi: “Punih dvadeset godina Zapad je ulagao ogroman ljudski i finansijski kapital u pokušaju da ustroji novu afganistansku državu. Rapidno urušavanje praktički svih institucija stvorenih u tom procesu jasno pokazuje da je ideja od starta bila osuđena na propast. Znači li to da je doktrina nametnute izgradnje nacije trajno poražena i što to znači za sve ostale slične projekte, pa i onaj koji se odvija u Bosni i Hercegovini?”

AFGANISTANSKA PLEMENA 

Ne znam da je Zapad ikada radio na uspostavljanju nove političke nacije u dejtonskoj BiH, jer je to bilo nerealno, pošto se čitav sistem od početka zasnivao na konsenzusu tri etničke zajednice. Ono što je Zapad pokušavao da uradi bila je izgradnja pravne države, temelja njenog opstanka. To što u tome nije uspio, nije bila posljedica loše zamisli, već stalne opstrukcije etnonacionalističkih vrhuški. Stvari su u međuvremenu eskalirale do te mjere da danas imamo tragikomičnu sliku zemlje čije su institucije paralisane ili se, poput posljednje sjednice Predsjedništva BiH, pretvaraju u politički cirkus. U svakom slučaju, poređenje beznadežno propalog Afganistana, gdje mira neće biti ni za sto godina, i neuspješne misije Zapada u Bosni i Hercegovini, potpuno je besmisleno. Bošnjaci, Srbi i Hrvati ipak nisu isto što i afganistanska plemena.

Ko sve nacionalističke centre političkog odlučivanja u BiH čini tako moćnim da nekažnjeno vode zemlju u propast? Čak je i površnom analizom lako zaključiti da su njihovi stubovi civilizacijski neemancipovani birači u sprezi sa vjerskim zajednicama, potom velike sile sukobljenih interesa na Balkanu i, na kraju, Međunarodni monetarni fond (MMF). Svima njima pripadaju veće ili manje zasluge što je zemlja davno dospjela u stanje kontinuiranog propadanja, sa velikim izgledima da u tom pravcu nastavi i narednih godina. I ovdje su visoka politika i svjetski kapital u strastvenom zagrljaju.

MMF je upravo ovih dana doturio vladajućim oligarhijama uže spasa, novih 300 miliona eura, koji će biti podijeljeni entitetima u omjeru dva prema jedan. Ova vitaminska injekcija će relaksirati malaksale organizme vlasti tako što će novac biti potrošen na konsolidovanje njenih potreba i obaveza. Teško da će išta od toga biti utrošeno u izgradnju makar neke male fabrike. MMF strpljivo čeka dan kad će država doživjeti bankrot kako bi na ime neotplaćenih dugova mogao konfiskovati njenu imovinu. Generacije koje će doći iza nas živjeće u carstvu međunarodnog finansijskog ropstva. Crna prognoza, ali nije do mene – samo ponavljam ono što tvrde kompetentni ljudi.

Naše političke vrhuške su evidentno nezainteresovane za ulazak u EU i samo fingiraju da su na tom putu. Takav komoditet, iza kojeg stoje korupcija, beskrupulozni nepotizam i bezakonje svake vrste, priuštili su im njihovi birači, od kojih su se mnogi uhljebili u carstvu stranačkog klijentelizma i nemaju namjeru da iz njega izađu.

Baš ih briga za moralnu stranu takvog izbora. Da li ste ikada čuli da ih ti isti birači javno pozivaju na provođenje reformi sa liste EU? Oni najneobrazovaniji nemaju pojma o kakvim je reformama riječ, a njihove vođe se i ne usuđuju da im objasne kakve bi sve posljedice po njihov život imale sve te teške i bolne promjene. Umjesto toga, stranački prvaci, sve sa završenom visokom školom populizma, dodvoravaju se “svom” narodu, tvrdeći kako je taj narod pametan, kako zna šta radi i za koga glasa, iako stvari stoje potpuno obrnuto. Jer, da je narod pametan i politički obrazovan, nikada ih ne bi birao za svoje vođe. “Više od svega mi je stalo da ne razočaram svoj narod”, patetično se zaklinje već pomenuti Dodik, najavljujući Srbima dan kad će u BiH “doći do mirnog razlaza tri naroda”.

DIVNI I PODIVLJALI LJUDI

I Bakir Izetbegović ima “svoj” narod. Ima ga i Dragan Čović. Ispisujući ove redove, prisjećam se svog posljednjeg susreta sa Jonathanom Mooreom, šefom misije OSCE-a u BiH. Sreli smo se početkom septembra 2017. u Titovoj ulici, nekoliko dana prije njegovog odlaska iz Sarajeva. Kratak susret sa američkim diplomatom iskoristio sam da ga podsjetim na njegovu izjavu da u BiH žive divni, dobri ljudi i da, odlazeći, nije zabrinut za njenu budućnost. Upitao sam ga da li stvarno misli tako? Jer ako je Bosna baš po tome prepoznatljiva, po divnim ljudima, zašto je onda ova zemlja, po skoro svim najvažnijim parametrima, najgora u Evropi? Nakon što se nakratko zamislio, Moore je rekao: “Ne znam da li u Bosni ima više divnih ili više podivljalih ljudi. Želio bih da su ovi prvi brojniji.”

Od tada su prošle četiri godine. Imajući u vidu da je ukupna situacija u zemlji gora nego tada, čak najgora od završetka rata, jasno je da je armija “podivljalih” i dalje dominantna. Predvode je “podivljali” političari, koji BiH izjedaju poput crva što jabuku izjeda iznutra.