Kliker.info

Nakon dvanaestogodišnjeg službovanja u Bosni i Hercegovini, austrijskog diplomatu Valentina Inzka zamijenio je novi čovjek, njemački političar Christian Schmidt. Primopredaja dužnosti u zgradi OHR-a protekla je u znaku dobrih želja, u čemu je novi visoki predstavnik bio direktan i nije se štedio.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

POVJERLJIVI ČOVJEK ANGELE MERKEL

Schmidt je rekao da ne želi obećati ništa nemoguće, ali da će učiniti sve da mu se ispuni nada o boljem životu svih ljudi u BiH, te da se zemlja mora vratiti na političku agendu međunarodne zajednice. Sve to zvuči jako privlačno, ali i prilično komplikovano. Zato mislim da je suština stvari ostala u jednom od Schmidtovih intervjua koji je dao neposredno uoči preuzimanja dužnosti. To mjesto glasi: “Ukoliko želimo teritorijalni integritet BiH kakav je zacrtan u Dejtonskom sporazumu, ako želimo BiH transformirati u zemlju sposobnu da pristupi EU, u jednu demokratsku zemlju, onda ne smijemo imati jednu čisto etničku orijentaciju birača i njihovih glasova. Jer to je poput kvadrature kruga”.

Ovo je front na kojem povjerljivi čovjek Angele Merkel dobija ili gubi svoju bitku i na kojem će se suočiti sa otporima dominirajuće nacionalističke politike. Od zemlje koja mu je, kako je istakao mnogo puta, prirasla za srce, Inzko se oprostio sa nekoliko izreka naučenih tokom svog dugog boravka među nama, poput “Mnogo šta će proći, ali BiH će opstati”, “Nije se rodio ko je svima ugodio” ili “Kuća nije tijesna kad čeljad nije bijesna”. Nije propustio da kaže da “Bosna sve ima, samo nema svijest o svojoj posebnosti”. Ovdje je živio kraljevski, ali je priznao da ne odlazi potpuno sretan i da je svjestan svojih i tuđih manjkavosti i ograničenja.

Postoji i druga strana ove optimistično-nostalgične epizode u ispraćanju jednog i dolasku drugog međunarodnog vezira u Sarajevo. Jer, ako se ima u vidu ukupna politička situacija u zemlji, jasno je da je smjena “međunarodne straže”, oličene u OHR-u, obavljena u atmosferi koja graniči sa političkim haosom. Niko ne zna u kojem će pravcu to ići, niti koliko će potrajati. Glavni akter i ovog rašomonskog zapleta je Milorad Dodik. Sve političke partije u RS-u stale su na njegovu stranu i glasale za zakon koji predviđa drakonske kazne za svakog ko srpski narod i Republiku Srpsku nazove genocidnim, a protekli rat agresijom na BiH.

I sve su stale na stanovište da je novi visoki predstavnik nelegitiman i nepoželjan gost. Šarović, Borenović i društvo vidjeli su u tome priliku da se kao “mali” nacionalisti promoviraju u nacionaliste veće nego što je i sam Dodik, čime su zapravo konsolidovali jednu kriminalnu i despotsku vlast koja je zarobila taj entitet, djelujući drsko i razbijački prema samom postojanju Bosne i Hercegovine. Sve u svemu, demonstrirana je sva moralna bijeda jedne etnonacionalističke politike. Čitav demokratski svijet, njegov politički, diplomatski, intelektualni i medijski establišment prihvatio je haške presude kao istorijsku činjenicu. A one kažu da je u Srebrenici počinjen genocid i da je Karadžićeva tvorevina stvorena na kostima Bošnjaka i Hrvata. A onda jedan balkanski plemenski vođa donosi zakon kojim se zabranjuje iznošenje ove planetarno prihvaćene istine. Nije mogao smisliti morbidniju uvredu srebreničkih žrtava. Neron je zapalio Rim. Dodik, istina, nije car, ali nam u svakoj prilici stavlja do znanja da je opasan politički piroman. Šta drugo reći za čovjeka koji sjedi u najvišem državnom vrhu i povodom dolaska Christiana Schmidta izjavljuje: “Odnosi u BiH su nepovratno na putu razlaza i pozivam srpski narod da se okupi oko Srpske”.

(NE)UGODNI SCHMIDT

Gospodin Schmidt će imati s njim mnogo problema. Mada ga nije imenovao, poručio je da bi se “neki uskoro mogli umoriti od mene”, te da zna biti ugodan u traženju rješenja, ali isto tako i neugodan u insistiranju da se obaveze ispune. Inzkov zakon pravno je jasan i precizan. Ima samo jednu, ali ozbiljnu manu – etnonacionalistička politika čini ga mrtvim slovom na papiru. Ako će taj zakon biti dosljedno primjenjivan, onda niko ne može biti procesuiran prije Milorada Dodika, koji je ionako izrazio želju da se sam prijavi Tužilaštvu.

Niko ne može biti izvan zakona. To bi trebalo da bude temeljno načelo sudske prakse. I zato, onog trenutka kad ugledamo Dodika iza rešetaka, sa pravosnažnom presudom o vratu, moći ćemo reći da je sve to imalo svoj smisao. Dodik iza rešetaka zbog poricanja genocida u Srebrenici i veličanja srpskih ratnih zločinaca – mislite li da je to moguće? Ako je to nezamislivo, onda će se kažnjavanje onih koji krše Inzkov zakon pretvoriti u pravno-političku lakrdiju. Schmidt je svom prethodniku odao priznanje što je smogao snage da donese takvu odluku i time ga, između ostalog, liši velikog iskušenja.

Ne može se reći da je priznanje nezasluženo. Međutim, gospodin Inzko je dvanaest godina čekao da u ovoj zemlji “pobijede razum i ljudskost”, da bi onda u cajtnotu povukao posljednji i najvažniji potez u svojoj maratonskoj i dosadnoj partiji političkog šaha sa ovdašnjim nacionalističkim liderima. Fraza prema kojoj je korisnu stvar bolje učiniti ikad nego nikad, nije u ovom slučaju bogzna kakva utjeha.

Da je nekadašnji visoki predstavnik Carlos Westendorp čekao da ovdje pobijede razum i ljudskost, BiH možda ni danas ne bi imala svoju zastavu, jedinstven pasoš i jedinstvene automobilske tablice. Upravljati ovom državom đavolski je komplikovan posao. A kad to pokušavaju da čine stranci, koji nedovoljno razumiju ovu zemlju, stvar postaje još komplikovanija. Ozbiljan i ambiciozan političar njemačkog kova, Christian Schmidt je došao u BiH s ciljem da ovu posrnulu zemlju učini boljom. Iskreno govoreći, nekako mi ga bude žao kad pomislim šta ga sve čeka.