Kliker.info

Sv. Stefan je, ni kriv ni dužan, postao predmet političke manipulacije i sredstvo diskriminacije. Što se tiče Ustavnog suda BiH, on je institucija bez ikakvog društvenog autoriteta. U njemu sjede poslušni stranački ljudi, anonimne figure iz provincije bez ikakvog ugleda u javnosti, dok su troje stranih sudija tek jedan od simbola višegodišnje blage okupacije BiH.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Nijedan sudija Ustavnog suda nije podnio ostavku u znak protesta protiv ignorisanja čak 89 njegovih odluka. Nije li to dokaz da ni sam Sud nema dovoljno samopoštovanja?

Milorada Dodika znamo kao političara prejake, često kavgadžijske riječi, nemilosrdnog prema svakom ko ne podilazi njegovim stavovima, karizmatičnog lidera koji divlja i psuje na konferencijama za novinare, a najviše ga znamo po njegovoj mesijanskoj opsjednutosti urušavanjem Bosne i Hercegovine i njenim nestankom sa političke karte Evrope. Bio je i ostao jedina prepreka ulaska zemlje u zapadne i evropske sigurnosne strukture. Spašavati takvog Dodika od njega samog nema nikakvog smisla. Takvima, naprosto, nema spasa. Međutim, Dodik ponekad zna biti u pravu.

U obimnom intervjuu objavljenom krajem septembra u Oslobođenju, Dodik je nastavio da gađa u svoju staru metu – visokog predstavnika Valentina Inzka. Na primjedbu glavne urednice ovog lista, Vildane Selimbegović, kako Inzko podsjeća Dodika na svoja bonska ovlaštenja, predsjednik Republike Srpske kaže: “Što se tiče Valentina Inzka, on je zaista prošlost. Ali, kad smo kod Inzka i njegovog podsjećanja, i ja njega podsjećam na njegovu platu od 24 hiljade eura i na jedan razgovor: rekao mi je, otprilike, da je on meni zahvalan što stalno pravim probleme, jer to znači da će on ostati ovdje kao visoki predstavnik. To mi je rekao. Ja sam njemu uzvratio da bi trebalo, ako je imalo pošten, da pola plate prebaci meni”.

Imajući u vidu da naš stari poznanik, ljubitelj opere i bosanskih teferiča, u kojeg smo polagali velike nade, već dvije godine praktično ništa ne radi, osim što nadređenima redovno podnosi izvještaje o stanju u Bosni, Dodik je zaslužio da mu Inzko svakog mjeseca prebaci i više od polovine svoje plate, jer mu njegov iskreni neprijatelj svojim štetočinskim ponašanjem zaista produžuje kraljevski život u Sarajevu. Zanimljivo je kako ovog koruškog Slovenca, “prerušenog u Austrijanca”, vidi poznati zagrebački kolumnista Denis Kuljiš: “On je parodija Omer-paše Latasa, velikog administratora i velikog vojnika jednog zamirućeg carstva, kojeg je opisivao Ivo Andrić.

Tog lika po imenu Valentin Inzko još nitko nije pretvorio u književnost, no jedva bi dostajao za kakvu priču. Iako je teoretski svemoćan zahvaljujući i svojim bonskim ovlastima, pa može smjenjivati bilo kojeg demokratski izabranog funkcionera, Inzko zapravo ima moć puno manju od američkog ambasadora ili lokalnog šefa CIA-e, koji su takođe vrlo ograničenih ingerencija, jer njihova vlada ne želi preuzeti rizik mjera koje bi oni mogli poduzeti – problem u Bosni, koliko god bio nerješiv i težak njenim stanovnicima, nije prevelik za strance. Da nije vehabijskog terorizma što prodire u neke najzaostalije bošnjačke zajednice, nitko se ne bi brinuo za Bosnu. Ovako, ona još blinka na radaru”.

Ugledni američki profesor Daniel Serwer upozorava ovih dana da će, ako dođe do referenduma u Republici Srpskoj, Vlada SAD-a poduzeti mjere protiv Dodika. Ovakvih i sličnih profesorskih prognoza, prema kojima je Amerika odlučna da stvari u BiH “konačno” postavi na svoje mjesto, bilo je bezbroj, iako je svakom jasno da se američka administracija neće radikalno penetrirati u postojeće političke razmirice u našoj zemlji. Za Dodika su mnogo opasniji drugi, domaći vjetrovi. On se posljednjih sedmica, nakon što je jedva pobijedio na proteklim izborima, našao na žestokom udaru opozicije, koja je objelodanila dokaze o nizu korupcionaških i drugih afera vladajućeg SNSD-a. I baš kad je bio satjeran na ivicu “živog pijeska”, od Bakira Izetbegovića mu je stiglo uže spasa. To se desilo nakon što je Ustavni sud BiH usvojio Izetbegovićevu apelaciju da se preispita zakonitost Dana Republike Srpske, koju je podnio još prije tri godine. Sud je, kao što je poznato, sa jednim glasom više donio odluku da se entitetski Zakon o praznicima mora uskladiti sa Ustavom BiH. Nije dakle sporan sam taj praznik, već činjenica da je u njega oficijelno uklopljen, ni kriv ni dužan, jedan svetac. Riječ je o Sv. Stefanu, koji pada 9. januara i proglašen je krsnom slavom Republike Srpske. Tako je Sv. Stefan postao predmet političke manipulacije i sredstvo diskriminacije, jer i Bošnjake i Hrvate obavezuje da ga “slave”. A oni na to, naravno, ne pristaju. Bakiru Izetbegoviću, razumije se, nije bilo ni na kraj pameti da spašava Milorada Dodika, ali upravo se to desilo. Čak i mnogo više od toga – ovim su totalno homogenizirani vlast i pozicija u RS-u, uz maksimalnu podršku medija iz njihovih najboljih nacionalističkih dana. Oko unisonog otpora odluci Ustavnog suda nisu se dvoumili ni tamošnji nezavisni intelektualci. Najdalje je u njenoj kritici otišao Igor Crnadak (PDP), ministar inostranih poslova BiH, koji je rekao da se ona u RS-u “doživljava kao neprijateljska”.

Spasivši tako svoju gotovo izgubljenu poziciju, kako bi se to reklo šahovskim rječnikom, Dodik se ponovo razgoropadio i najavio nove referendume, gafove koje je poznata banjalučka analitičarka Tanja Topić nazvala “ubijanjem građana bez ispaljenog metka”. Da je naše pravosuđe puno truleži, iste one truleži koja je napala cijelo društvo, zna i posljednji piljar na sarajevskoj pijaci. Ni Ustavni sud BiH nije u boljem stanju. Iako bi morao biti institucija od vrhovnog društvenog autoriteta, ovakav kakav je on je od marginalnog značaja. U njemu sjede poslušni stranački ljudi, sa minornim stručnim referencama, anonimne figure iz provincije, bez ikakvog ugleda u javnosti. Bivši član Suda Krstan Simić, nakon što je provaljen da je Dodiku poslao poruku: “Šefe, uradio sam što je trebalo, ali nisam mogao ništa učiniti”, bio je smijenjen od strane svog razjarenog partijskog vođe, jer je i ne htijući razotkrio “tajnu vezu” koja postoji između domaćih sudija i stranačkih lidera. Ustavni sud je svojevremeno potresala i jedna korupcionaška afera, sudija Mato Tadić čak je bio uhapšen, ali mu krivica nije dokazana i Tadić i dalje sjedi u svojoj fotelji. Što se tiče troje stranih sudija, oni su tek jedan od simbola višegodišnje blage okupacije Bosne i Hercegovine. Čak 89 odluka ovog suda nikada nije provedeno, niti je za to iko odgovarao. Očigledno je da ni državno Tužilaštvo ne haje za sudbinu pomenutih odluka. Nijedan sudija Ustavnog suda nije podnio ostavku u znak protesta protiv ignorisanja njegovih odluka. Nije li to dokaz da ni sam Sud nema dovoljno samopoštovanja?