Kliker.info

Naši mediji, počev od rane zore do ponoći, uredno obavještavaju građane Bosne i Hercegovine o stanju na njenoj političkoj berzi. Informacije koje na taj način dopiru do naših sluđenih mozgova više, međutim, liče na izvještaje o svakodnevnom parničenju u nekoj balkanskoj provincijskoj sudnici, nego o događajima koji bi trebali biti od prvorazrednog značaja za državu i njeno društvo.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ljudi kojima smo na oktobarskim izborima 2014. povjerili mandat da četiri godine vode zemlju i kojima su usta bila puna nebuloznih obećanja, poput onog o sto hiljada novih radnih mjesta, osudili su nas da svakodnevno gledamo njihovu partiju političkog pokera koja nema ni kraja ni konca, sa kartama na kojima su, umjesto brojki, ucrtani likovi naših vajnih političkih lidera, onih iz vladajuće koalicije i onih iz opozicije. Njihove stranke, velike i male, ponašaju se na toj berzi kao političke brokerske kuće, čije se dionice čas smanjuju, čas rastu. Najveći među brokerima, Bakir Izetbegović, nikako da nađe udavaču s kojom bi suvereno vladao bošnjačkim korpusom i, zajedno s Čovićevim HDZ-om, ostvario stabilnu većinu u Parlamentu Federacije BiH. Avantura sa Demokratskom frontom pokazala se kao propala stvar.

Brak sa dugogodišnjim političkim neprijateljem Fahrudinom Radončićem, koji bi mu u miraz donio čak 16 poslaničkih mjesta, za Izetbegovića bi bio brak iz golog interesa, ali koristan. Radončić bi odgovarao i Draganu Čoviću, kako u federalnoj Vladi, tako i u Vijeću ministara. Pa ako se ta kombinacija posreći, šef parade bi mogao da kaže: Neka mimohod krene!

Radončić ne žuri sa odlukom, jer tobože ne zna šta žele SDA i HDZ. Možda je zaista nejasno šta Izetbegović i Čović žele pojedinačno i zajedno. Još nijednom nisu rekli da ih reforme ne interesuju, ali im njihovi politički protivnici ne vjeruju. Neki stranci, plaćeni da nas poučavaju redu i zakonu, tvrde da su ovdašnji lideri, generalno uzevši, protiv provođenja reformi, jer znaju da ih reformisane institucije vlasti vode pravo u zatvorske ćelije!? Bilo kako bilo, stanje na političkoj berzi pretvorilo se u retoričku tuču stranačkih brokera. Mediji su upali u taj ring i motre na svaku promjenu među njegovim konopcima. Situacija je posebno inspirativna za bulumentu tzv. analitičara, od čijih analiza nema ama baš nikakve koristi. Kao kad na radiju čujete da u Sarajevu pada kiša, a vi to vidite i sami gledajući kroz prozor.

Poput poštara koji raznose poštu, novinari obavještavaju građane da je Bosanska patriotska stranka izašla iz kola federalnih partnera, da je SDP optužio Izetbegovića da je “kapitulirao pred antibosanskohercegovačkom politikom Milorada Dodika i Dragana Čovića, jer je pristao na skandalozno urušavanje državnog pravosuđa”, da je SDA demantovala optužbu upozoravajući socijaldemokrate da “bez ikakvih provjera napamet optužuju druge”, da je Željko Komšić, kao jedini kandidat, ponovo izabran za predsjednika DF-a, da je “iznervirani Komšić” podnio ostavku na funkciju predsjedavajućeg Ustavnopravne komisije, da disidentska četvorka traži “bolju SDA”, da Izetbegović i Čović, pozivajući Radončićev Savez za bolju budućnost da uđe u vlast i “preuzme dio odgovornosti”, žele istisnuti Komšića i njegov DF, da je na pomolu smjena direktora u više od 20 državnih firmi, itd, itd. Sve u svemu, potpuna besmislica! Jer to što ste upravo pročitali, prosječnog građanina nimalo ne zanima, to nisu stvari o kojima on s gorčinom govori na pijaci, u tramvaju, na ulici ili u kafani. Imena koja se povlače po političkim hronikama naših dnevnih listova, osim dvadesetak njih, njemu ne znače ništa.

Pa ipak, život se nekako kotrlja, koliko god bilo sigurno da će sutra biti gore nego što je danas. Plate iz entitetske kase se isplaćuju, penzije se isplaćuju, cijene na pijacama su visoke, ali ljudi kupuju sve, ljetne bašte, buregdžinice i ćevabdžinice – sve je to puno, na more su išli i oni za koje bi čovjek rekao da jedva sastavljaju kraj s krajem… Narod još nije srušio Bastilju, a kad će – ne zna se! Naši životi prolaze u znaku strogo kontrolisanog propadanja, dekadencije svega i svačega. Iako su tokom ovih dvadeset mirnodopskih godina zemlju doveli u jadno stanje, nacionalističke stranke, uključujući i Lagumdžijine socijaldemokrate, znale su kako da se održe na vlasti. Ključ se sastojao od kombinacije etničkog nacionalizma, koji po prirodi stvari proizvodi strah i mržnju, i općeg bezakonja, koje odgovara polovini stanovništva.

Sarajevski trotoari su preplavljeni nedozvoljeno parkiranim automobilima, struju i vodu ne morate plaćati sve dok vas ne uhvate, milionski porezi od prihoda u kafićima i restoranima ostaju nenaplaćeni, jer su inspektori korumpirani, drogirani vozači-ubice ulijevaju strah građanima… Vlasti nisu tako glupe da sve to ne znaju i ne vide, ali znaju da bi svako ozbiljnije zavođenje reda išlo na njihovu štetu. Koliko bi glasača SDA izgubila u Sarajevu kada bi saobraćajna policija, tržna i druge inspekcije počele raditi svoj posao kako treba?

Naravno, to se još zadugo neće desiti. Dragan Čović s lakoćom prodaje hrvatskim biračima rog za svijeću, obećavajući im, aluzivno ili direktno, da će dobiti ono što neće dobiti – famozni treći entitet. Čović se deklarira kao veliki demokrata, a tamo gdje vlast ima HDZ, Bošnjaci i Srbi su građani drugog reda. On je za moderno uređenu Bosnu i Hercegovinu, državu evropskih standarda, a dobro zna da u Širokom Brijegu postoje hoteli koji već sedam ili osam godina nisu prijavili nijednog jedinog gosta?! Uostalom, u koga da upre prstom kad su mu i samom džepovi puni oraha.

Oni koji ne razumiju da Dayton nije glavni i isključivi krivac što Bosna i Hercegovina nije normalna država, nego su to nacionalističke elite, još će dugo gledati u krivom pravcu. “Nacionalizam je bolest porobljavanja države od strane nacije”, zapisala je Hannah Arendt.

Bliži se dvadeseta godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a niti su naše nacionalističke stranke postale moderne evropske desnice, niti je SDP postao partija moderne ljevice. Život nastavlja da teče kao strogo kontrolisano propadanje!