Kliker.info

Ko god razumije suštinu društvenih reformi, duboke i bolne rezove bez kojih nema ulaska u Evropsku uniju, mogao je davno zaključiti da od tog posla, što se Bosne i Hercegovine tiče, nema ništa. Tom podvigu se intimno protive i vladajuće političke elite i njihove odane stranačke vojske, oličene u potkupljenim biračima. Posve je druga stvar to što su, od izbora do izbora, i političari i birači obmanjivali i lagali međunarodnu zajednicu.

Piše :  Gojko Berić (Oslobođenje)

O tome, o našoj kolektivnoj laži, pisao sam na ovom istom mjestu nekoliko puta, ostavljajući mogućnost da ovog oktobra građani konačno odluče šta će i kuda će – hoće li početi da žive u budućnosti ili će nastaviti da tumaraju po močvari sadašnjosti? Kao što smo vidjeli, većina ih je izabrala ovo drugo. Još jednom se pokazalo da u ovoj zemlji nema kvalitetnije političke monete od nacionalizma. I dok Peter Sorensen, specijalni predstavnik i šef misije Evropske unije u BiH, upitan kako komentariše rezultate proteklih izbora, dobija izraz lica čovjeka koji je upravo progutao živu žabu, dotle se u glavnom gradu ove zemlje niko naročito ne uzbuđuje. Tek rijetki pojedinci iz intelektualnog establišmenta usuđuju se reći da su na vlast ponovo  došli oni koji su BiH doveli u ovakvu situaciju, te da ne treba očekivati nikakve promjene. Vodeće stranke u Federaciji tražile su od birača još jedan mandat kako bi tobože završile započete poslove. I dobile su ga, a da nisu ponudile nikakve programe. Niti ko zna koji su to započeti a nezavršeni poslovi, niti od kakve su oni koristi.

Lagumdžija i njegov Politbiro su u posljednje četiri godine nanijeli državi toliko štete da se postavlja pitanje da li SDP, svjetlo na početku a mrak na kraju tunela, funkcioniše kao ozbiljna politička partija ili je samo član udruženog štetočinskog poduhvata. Sve vodeće stranke djeluju kao akcionarska društva koja  u prvom redu vode računa o svom profitu, o čemu najbolje govori jagma za kontrolom nad najprofitabilnijim javnim preduzećima. Zato ne postoji ni vlast ni opozicija, a kandidata za urgentno hapšenje ima i u jednim i u drugim klupama.

Haos rađa paradokse, a jedan od najbizarnijih sastoji se u činjenici da, na primjer, “odlučnu borbu protiv korupcije” uvrštavaju u svoje programe i najkorumpiranije među strankama i stranka “čistih ruku”, Demokratska fronta  Željka Komšića, kojem je Lagumdžija svojim debaklom izručio na hiljade svojih dojučerašnjih pristalica, ali sam nije imao snage i dostojanstva da istog časa podnese ostavku na funkciju partijskog šefa. Mnogi se pitaju da li je pravedno što su računi za izgubljene godine i izgubljenu nadu  ispostavljeni SDP-u, dok su ostali igrači nagrađeni. Stvar je, međutim, u tome da su Lagumdžiju kaznili članovi njegove vlastite partije, a nacionalisti nisu učinili ništa slično. Ali i hod pobjednika biće hod bosonogih po trnju. Govore li građani istinu kad se, puni gnjeva, okomljuju na vlasti koje im poput pijavice sisaju krv, o tu “bandu lopova, prevaranata i korupcionaša, kojima je lično bogaćenje iznad svega” ili im je u srcu nešto posve drugo, to ni najsavremeniji poligraf ne bi mogao da odgonetne.

Ali, tu zagonetku odgonetaju izbori. Oni otkrivaju da ljudi koje mediji svakodnevno opisuju kao paćenike, prevarene, osiromašene, ostavljene bez posla i gladne, mazohistički glasaju za iste one koje pred TV kamerama proklinju kao krivce za svoju zlu sudbinu. Taj naš svijet, duboko ukorijenjen u svoju plemensku tradiciju i običaje, vođen strahovima i krivim stereotipima, ni danas nije u stanju da se bar na dan izbora izbavi iz kovitlaca etničkih i vjerskih emocija i povjeri mandat najsposobnijim i najpametnijim ljudima s kojima živi. Dobro, neka svako glasa za koga hoće, ali ko tjera taj svijet da laže? Objašnjenje je u tome da je on oduvijek, živeći u carskim i drugim totalitarnim režimima, bio sklon mimikriji, govoreći jedno na javnim mjestima, a posve drugo unutar svoja četiri zida. Tako su nastali tzv. ketmani, kako ih je u “Zarobljenom umu” definisao poljski nobelovac Czeslav Milosz. Mnogi ljudi i danas žive sa sindromom ketmanizma, uplašeni od represije režima.

Izbori su pokazali da su mediji imali slab ili gotovo nikakav utjecaj na njihov ishod. A kad je utakmica završena, počeli su se baviti novim odnosom i mogućim rasporedom političkih snaga. Od drveća se ne vidi šuma. Nema uvjerljivih zaključaka o onom najvažnijem – šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom. Jer, ovi izbori su bili svojevrstan referendum o tome hoće li zemlja u narednom periodu postići politički konsenzus o evropskoj budućnosti, hoće li ozakoniti i početi primjenjivati standarde evropskog multietničkog društva ili će ostati gdje jeste i krenuti u sunovrat? Hoće li biti uspostavljena vladavina prava i možemo li računati na više posla i više socijalne pravde? Kao jedna od prvih posljedica ovakvog izbornog ishoda nameće se zaključak o slabljenju sekularne države. Zapadni mediji s neočekivanim pesimizmom gledaju na budućnost naše zemlje. U tome je, izgleda, najdalje otišao ljubljanski Dnevnik, koji natpolovični izlazak građana na izbore vidi kao “mirenje sa neprihvatljivom sudbinom. Bosansko proljeće, nezadovoljstvo koje je eksplodiralo u februaru ove godine, do izbora se očito raspalo… Činjenica je da se vještački sačuvana avnojevska republika za još jedan korak približila svojoj kliničkoj smrti”, ocjenjuje list.

Katastrofičan dan Dnevnikovog komentatora ili samo još jedan pesimističan pogled iz dežele na Balkan?