Kliker.info

Nisam siguran da se u ovih trideset godina situacija bitnije promijenila. Katkad mislim da je zastrašujuće lošija i opasnija. Ipak, ratovala je moja generacija rođena u nenacionalističkom socijalističkom društvu, a sve današnje vuku korijene iz najgrubljeg nacionalizma u našoj istoriji”, kazivao je Vukotić u jednom intervjuu.

Njegovo svjedočenje je odgovor onima koji tvrde da se Jugoslavija raspala pod teretom svoje propale ekonomije, kao i zbog oklijevanja Zapada da Markovićevoj vladi uruči šest ili sedam obećanih milijardi dolara pomoći. Da je neki zapadni diplomata donio u Beograd kofer sa sto milijardi dolara, to opet ne bi poljuljalo Miloševićeve i Tuđmanove ciljeve. Umjesto ulaska u voz za Evropu, uslijedio je međusobni obračun dva razbuktala nacionalizma, velikosrpskog i velikohrvatskog, čija je najveća žrtva bila Bosna i Hercegovina i bošnjački narod. 

Ova uvodna priča bila je potrebna kako bi se obratila pažnja na pouku sa samog početka ove kolumne – da ekonomski interesi, iako logičan prvenstveni cilj nove vlasti, neće sami po sebi ohladiti usijane nacionalističke glave. Bosna i Hercegovina, danas kao nezavisna i međunarodno priznata država, ponovo je i spolja i iznutra izložena nasrtajima etnonacionalizma, s tim što je ovog puta u igri i osnaženi bošnjački nacionalizam. Na djelu je razgradnja zemlje, koja zabrinjava i samog visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji piromane nacionalizma među vodećim političarima pokušava privesti pameti beskorisnim upozorenjima da prekinu sa nacionalističkom retorikom. U obimnom intervjuu beogradskom Danasu, objavljenom prošle subote, Dževad Karahasan je govorio i o toj temi. “Za Srbiju i Hrvatsku ne znam, kaže Karahasan, ali za Bosnu pouzdano znam da u elitama nema nacionalista, to su šverceri koji prodaju nacionalističku retoriku da bi prikrili ono što stvarno rade. Prekjučer su švercali duhan i farmerice, jučer automobile i cigarete, a danas švercuju nacionalnu stvar. Sutra će s isto ovoliko oduševljenja švercati bratstvo i jedinstvo ili kulturnu otvorenost.”

Nacionalizam izjeda svako od tri etnički odvojena društva u Bosni i Hercegovini – srpsko, hrvatsko i bošnjačko, kao što crv izjeda jabuku iznutra, on je postao mjera jednog, drugog i trećeg patriotizma. Za srpske nacionaliste svaki Hrvat je ustaša, a svaki Bošnjak mudžahedin; za bošnjačke nacionaliste svaki Srbin je četnik, a Hrvat ustaša i tako sve do začaranog kruga u kojem se obožava svoje, a mrzi tuđe. I što više mrziš one druge, time si bolji Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Prošlo je dosta dana od nacionalističkih ispada na Ilidži, gdje su splitska djeca mladim igračima beogradske Zvezdare skandirala “Ubij, ubij Srbina”, a sarajevski huligani oca jednog od njih ranili nožem, a događaj je i dalje predmet političkih i medijskih komentara u regionu. Čim je objavljena vijest o ovom incidentu, društvene mreže su “planule”. Nacionalizam je najzapaljivija medijska tema, neuporedivo privlačnija od, recimo, nekog projekta koji ima za cilj pomirenje naroda ili ekonomsko povezivanje zemalja zapadnog Balkana.

NEKADAŠNJI SUGRAĐANI, A SADA…

Nacionalistički narativ među mladima prisutan je na cijelom zapadnom Balkanu, u Srbiji pogotovo. Krajem prošle godine, učenici jedne osnovne škole u Novom Sadu su u svlačionici nakon tjelesnog na sav glas pjevali “Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji…” Hrvatska je članica EU, ali je nacionalizam jedan od njenih “brandova”. Nacionalistički ispad u Sarajevu nije nikakav poseban slučaj, on samo potvrđuje ono što prosvjetni radnici dobro znaju – da je i treća generacija rođena nakon proteklog rata zaražena mržnjom. Njihov nacionalizam je, kako se tvrdi, žešći od nacionalizma njihovih očeva koji su ratovali devedesetih! Sjeme zla je davno posijano, žetva je u toku. Političke elite u pomenutim zemljama nisu zainteresovane za iskorjenjivanje ove pogubne društvene bolesti, jer ih ona održava na vlasti. Niko ne želi da se suoči sa vlastitim nacionalizmom, smatrajući da je mnogo unosnije prikazivati sebe kao žrtvu.

Kako to čine Srbi, pokazuje Politika u broju od 22. januara koja je posvetila čitave dvije strane temi naslovljenoj “Zašto nas (skoro) niko ne voli”. U uvodnom tekstu se, između ostalog, kaže kako se “umesto Hitlerovih Nemaca, na optuženičkoj klupi i stubu srama odjednom pojavljuju Srbi, kao jedino krivi za sve što se loše i zlo dešavalo prilikom komadanja i uništenja velike Jugoslavije. Bestidno se zaboravilo na ogromna stradanja srpskog naroda u Prvom i Drugom ratu, kad smo bili na braniku svetske pravde i istine. Pa smo postali živa meta za odstrel od strane zapadne (najmoćnije) strane sveta. Time su se, po treći put u skorijoj istoriji okoristili naši nekadašnji sugrađani, a sada neprijateljski nastrojene komšije.”