Kliker.info

Mnogo je saučesnika u samoubistvu sarajevskog tinejdžera Mahira Rakovca, a glavni saučesnik je država. Saučesnici su vladajuće nacionalističke stranke, involvirane u zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, saučesnici su šefovi policije, tužioci i sudije koje su pristale da, živeći u strahu od suda svoje partije, budu njena produžena ruka. Takav sistem ne može i ne smije biti odgovor države na nasilje.

Piše :Gojko Berić (Oslobođenje)

Ništa nije vrijedno suze jednog djeteta! To nam je, kao što znamo, ostalo od Dostojevskog. Nikada nećemo saznati koliko je bolnih suza prolio naš mladi sugrađanin Mahir Rakovac prije nego što se tog kobnog 14. decembra, zapalivši svoj školski ruksak, strmoglavio kroz otvoren prozor sa osmog sprata zgrade u naselju Dobrinja. Učenik Osnovne škole “Aleksa Šantić”, dječak je imao 14 godina kad je između života i smrti izabrao smrt.

Da nije bilo upornosti i građanske hrabrosti Mahirovih roditelja, majke Alise Mahmutović i očuha Dubravka Lovrenovića, angažovanog i uglednog intelektualca, razlozi koji su njihovog sina naveli na ovaj očajnički čin možda nikada ne bi izašli na vidjelo. A kad se složio mozaik čitavog slučaja, ukazala se stravična slika tzv. vršnjačkog nasilja kojem je Mahir bio izložen kao đak Međunarodne osnovne škole na Ilidži, koju je pohađao sve do juna prošle godine. Dječak je, navodno, u više navrata brutalno silovan, uz cinične komentare njegovih vršnjakinja koje su to posmatrale?! Prema pisanju nekih medija, u morbidnim orgijama nad nemoćnom žrtvom učestvovala su i djeca nekih uglednih Sarajlija. Pominje se, takođe, da su nesretnog Mahira provocirali i vrijeđali i pojedini nastavnici pomenute škole. Njen javni demanti, u stilu “ništa vidjeli i ništa čuli”, zvuči ne samo neuvjerljivo, već i licemjerno. Ipak, treba sačekati i vidjeti. Policija tvrdi da ubrzano radi na rasvjetljavanju ovog potresnog slučaja, koji je uznemirio mnoge roditelje i uvećao strahove s kojima svakodnevno žive – od političkih i egzistencijalnih, do straha od uličnog nasilja.

Toliko je stvari u ovoj zemlji koje nas frustriraju i čine ogorčenim, ali ni najveći zlobnici ne mogu tvrditi da su navedene pojave specifičnost Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Međutim, ovdje je riječ o događajima u našem sokaku, o gradu i državi koji su u proteklom ratu izgubili svoj dotadašnji identitet, a novi još nisu pronašli. Zajedno s njihovim identitetom zatrt je i model općeprihvaćenih moralnih i drugih vrijednosti i zamijenjen novim modelom u čijoj je osnovi beskrupulozno sticanje kapitala. Sve je okrenuto naglavačke, nestala je srednja klasa koja je bila mjerilo stvari, a njeno mjesto su zauzele ratnoprofiterske brigade, čiji su pripadnici u znatnom broju ušli u rat u opancima, a iz njega izašli u lakovanim cipelama. Mnogi od njih su postali bogati i “ugledni”. Psiholozi i sociolozi tvrde da njihova djeca, dičeći se lažnim vrijednostima, znaju biti puna sebe i agresivna. Javnost očekuje da joj se saopšte imena mučitelja Mahira Rakovca, a u svakom slučaju imena njihovih roditelja, ali teško da će se to desiti. Da u tragičnoj smrti ovog tinejdžera ima mnogo saučesnika, to je van svake sumnje. Najkraće rečeno, glavni saučesnik je država. Ne mogu se sva zla s kojima živimo pravdati činjenicom da je ovdje skoro četiri godine buktio krvavi rat. Nećemo valjda još čitavih sto godina uzimati rat kao pokriće za nesposobnost naših političkih garnitura da vode državu? Zar dvadeset godina relativnog mira nije bilo dovoljno da građani dobiju državu koja će bez ostatka brinuti o njima, a ne da oni brinu hoće li se državna vlast raspasti ili će ostati na okupu? Međutim, nije čak bilo ni pokušaja da se stvori država u kojoj će život biti ekonomski podnošljiv, a ljudska prava i sigurnost građana neupitni.

Svi koji su u tom poslu zakazali, saučesnici su u samoubistvu Mahira Rakovca. Saučesnici su vodeće nacionalističke stranke, koje su punim kapacitetom involvirane u zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, saučesnici su šefovi policije, tužioci i sudije koje su pristale da, živeći u strahu od suda svoje partije, budu njena produžena ruka. Takav sistem ne može i ne smije biti odgovor države na nasilje. A to se ovdje u mnogo slučajeva dešava. Posve je, dakle, jasno zašto država Bosna i Hercegovina nije u stanju da razveže taj Gordijev čvor, spregu organizovanog kriminala, dijelova policije, pravosuđa i političkih oligarha. Počinioci teških kaznenih djela lako će povjerovati da u takvoj državi zločin može ostati nekažnjen. Saučesnici u Mahirovom samoubistvu su i neki roditelji i nastavnici, koji često nisu dorasli svojoj ulozi. Postavlja se pitanje idu li neki tinejdžeri u školu samo zato da bi u njoj na svojim vršnjacima vježbali nasilje, kako bi jednog dana postali ljudi van zakona, okorjele siledžije, pljačkaši banaka, čak i ubice? Kad, recimo, dvojica maloljetnika u Hrasnom ubiju i zapale 72-godišnju ženu, šta možete očekivati od njih u budućnosti? Mediji su “slučaju Rakovac” s pravom posvetili maksimalnu pažnju, ali će kampanja biti kratkog daha ako se izgubi iz vida činjenica da se nasilje u Bosni i Hercegovini manifestuje na mnogo načina i da uzima sve više maha.

Šta da se radi? Odgovor na ovo pitanje nije jedinstven, što pokazuje i reakcija na rasvjetljavanje samoubistva Mahira Rakovca. Psiholozi, sociolozi i pedagozi preferiraju prevenciju kao društvenu samozaštitu od takvih pojava, dok su policiji, po prirodi njenog posla, bliže brze i oštre sankcije. Vršnjačko nasilje je nova pojava na ovim prostorima, pa kaznena politika za njom kasni. Da bi se uspostavio sistem prevencije potrebno je nekoliko godina i dosta para. Za naše prilike, prilično komplikovana stvar. Najbolji rezultat bi dalo kombiniranje prevencije i strogih kazni. Niko ozbiljan ne zagovara policijsku državu, ali ako kuća gori, nećete sjediti i gledati u nebo čekajući da počne padati kiša.