Kliker.info

Zajedno sa ljetnim temperaturama raste i nogometna groznica u Evropi. U nedjelju je na legendarnom Wembleyju veliko finale, koje će odlučiti o prvaku našeg kontinenta. Da u onoj odlučujućoj utakmici protiv Danske u Zenici Džeko, Pjanić i društvo nisu šetali terenom, umjesto da su igrali, možda bismo se tu i mi nešto pitali. Ali, nije da nas nema nikako u toj priči.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ima nas, zahvaljujući nekim ljudima koji su uspješni u tom poslu, a naše su gore list. Jedan se zove Vladimir Petković, selektor reprezentacije Švicarske, a drugi Haris Seferović. Oni su obilježeni kao tvorci najveće senzacije ovogodišnjeg Evropskog prvenstva, poslavši kući aktuelne svjetske prvake Francuze.

NEKO MORA BITI NAJBOLJI

Seferović im je utrpao dva gola, a Mario Gavranović jedan. Petković je rođeni Sarajlija, Gavranović je porijeklom iz Gradačca, dok je Seferović ugledao svijet prije 29 godina u švicarskom gradiću Surzeu. Njegovi roditelji su iz Sanskog Mosta. Momak je odigrao impozantnih 78 utakmica za reprezentaciju Švicarske i postigao 24 gola. Uprkos tome, njegovo ime nije u ovdašnjim medijima mnogo pominjano. Pa dobro, šta je sad tu neobično? Neko mora biti najbolji. Tog 15. juna to je bio Haris Seferović, drugi put će to biti neko drugi. U svakom slučaju, u analima Evropskog prvenstva ostaće zapisano da su u toj dramatičnoj utakmici pobijedili Švicarci. A nisu pobijedili Bosanci – Vladimir, Haris i Mario.

Međutim, u Sarajevu su sportski novinari stvorili atmosferu kao da zasluge za trijumf Švicaraca pripadaju i nama. Petković i Seferović su preko noći postali medijski heroji, koji su u Bukureštu ratovali ne samo za Švicarsku, čiji su državljani, već i za Bosnu i Hercegovinu, koja im je, je li, majka domovina. Ko god nešto zna o samozatajnom Vladimiru Petkoviću, osrednjem igraču sarajevskog Igmana, a potom uspješnom treneru i selektoru jednog državnog tima, oglasio se u medijima i na društvenim mrežama. Petković ponizio Francuze, Haris potopio svjetske prvake…

Vatromet do vatrometa. A oni plaćaju porez tamo gdje žive, u Švicarskoj će dobiti zaslužene premije. To ni u kom slučaju nije naša stvar. Ali, kad je bal, nek’ je bal. U ovdašnjem dnevnom listu osvanuo je naslov: “Sanski Most ne spava”. U noći u kojoj je odigrana ta famozna utakmica, Sanski Most, eto, nije imao sna. Njegovi stanovnici nisu mogli spavati od uzbuđenja, jer je mladić porijeklom iz ovog živopisnog gradića bacio na koljena nogometnu velesilu. Pa kad je tako, valja biti dostojan svenarodnog slavlja. Seferović je poručio Bosancima i Hercegovcima: “Znam za koju državu igram, ali odgojen sam tako da ne zaboravim odakle sam i ko sam.” Njegov šef u reprezentaciji je bio manje dirljiv, ali ni on nije propustio da naglasi svoje porijeklo: “Najdraže čestitke dobio sam iz Sarajeva.”

E sad, šta je kome i gdje je kome njegova stvarna domovina, o tome postoje različita mišljenja. Mnogi talentovani ljudi koji su otišli sa ovih prostora i postali uspješni na nekom sretnijem mjestu smatraju da je domovina tamo gdje možeš mirno objesiti šešir, bez straha da će ti ga neko ukrasti. Što će reći, tamo gdje imaš najbolje uslove da se ostvariš. Emocije su nešto drugo i nemaju mnogo veze sa suštinom stvari. Uostalom, čovjek nije dužan da voli svog pijanog i propalog oca, pa ni svoju propalu domovinu.

Ne možeš obožavati siromaštvo i zaostalost, opustošena sela, zagađene rijeke i zapuštene gradove samo zato što si u takvoj zemlji rođen. A kod nas je oduvijek sve bilo stvar emocija, jednom ljubavi, drugi put mržnje. Jednom kad nekoga dižemo u nebesa, a drugi put kad ga rušimo. Postoji fraza prema kojoj su sportisti najbolji ambasadori svake zemlje. Pa se tako u srbijanskoj štampi moglo mnogo puta pročitati da svijet za Srbiju najviše zna po Novaku Đokoviću. Ali niti je Srbija Đoković, niti je Đoković Srbija. Kad bi Srbija bila Đoković, ne bi bila Srbija, nego bi bila Danska, Švicarska ili Holandija. Baš kao što ni današnja Bosna i Hercegovina nije isto što i njena čuvena Zimska olimpijada iz daleke 1984. godine.

NESLAVAN ZAVRŠETAK KARIJERE

Uzgred budi rečeno, pandemija smrtonosnog Covid-19 iz temelja je, i na nepredvidiv rok, promijenila naše živote, pa ni nogomet nije više najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ko god je proteklih dana zalazio u sarajevske bašte i kafiće, mogao se uvjeriti da se utakmice Evropskog nogometnog prvenstva komentarišu tek sporadično i da interesovanje za njih nije ni izbliza kakvo je bilo nekada. Za većinu nekadašnjih vatrenih navijača, danas već u pristojnim godinama, one su tek nostalgično sjećanje na nekadašnja uzbuđenja. Možda bi i u njima bilo više adrenalina da se i BiH našla u toj konkurenciji. Ali, mora li i može li državna reprezentacija biti bolja od same države? Nije bilo potrebno da nam Sergej Barbarez ovih dana kaže kako većina igrača koji su proteklih godina dobijali šansu da nastupe u reprezentativnom dresu nikada nije izgarala u njemu, nego im je bilo važno da se što bolje prodaju nekom inostranom klubu.

Svako se mogao uvjeriti da u reprezentaciji nema pobjedničke volje i odgovarajućeg žara. Hasan Salihamidžić je svojevremeno igrao u minhenskom Bayernu, velikom evropskom i svjetskom klubu. Nije bio zvijezda, već dobro plaćeni vodonoša, neumorni trkač koji je timu davao brzinu i energiju. Ali, njegov desetogodišnji učinak u reprezentaciji vlastite zemlje bio je prilično skroman. Po mišljenju jednih, zato što je u prosječnom timu želio biti zvijezda, a drugih zato što nije imao s kim da igra. Na prijateljskoj utakmici protiv Francuske, 2006. godine na Koševu, selektor Blaž Slišković ga je zamijenio, a Salihamidžić je na putu u svlačionicu skinuo dres i bacio ga, i time neslavno završio svoju reprezentativnu karijeru. Danas je sportski direktor Bayerna.

Nakon ponoćnog slavlja u Sanskom Mostu dani su bili isti kao i oni prije njih. Nema države, nema posla, nema vakcina, nema nade da će život uskoro biti bolji. Sve i kad bi Bosna i Hercegovina nekim neviđenim čudom postala prvak svijeta u nogometu, ovom narodu opet ne bi bilo ništa bolje. Da bi nam bilo bolje, potrebni su i mnogi drugi podvizi. Sve dok to ne shvatimo, bićemo to što jesmo i tu gdje jesmo.