Kliker.info

Kome pripada naučno nasljeđe Nikole Tesle? Ovo pitanje je izazvalo novi plemenski sukob Srba i Hrvata, koji se odvija po kafanama i na društvenim mrežama, gdje caruju glupost i primitivizam, ali i na poligonu ozbiljnih medija i akademskih tribina. To traje odavno, ali se razbuktalo nakon što je premijer Plenković objavio da podržava prijedlog Narodne banke Hrvatske da se na nacionalnoj strani budućih hrvatskih kovanica eura nađe lik Nikole Tesle.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Usput rečeno, Tesla se nikad nije izričito izjasnio ni kao Srbin ni kao Hrvat, osim što se navodi njegova čuvena rečenica iz kratke prepiske sa dr. Vladkom Mačekom: “Ponosim se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom”. U vrijeme kad se na Balkanu, ali i mnogo šire, događa eksplozija identiteta, ona je poslužila kao okidač za politikantsko svojatanje Teslinog genija. Tesla je u dva navrata slao molbu Matici srpskoj u Novom Sadu da mu dodijeli stipendiju za studij elektrotehnike, ali je oba puta odbijen. Po odlasku iz zavičaja, u Hrvatsku je došao samo jednom, kad je u Parizu primio vijest da mu je majka na umoru. I Srbiju je posjetio samo jednom, prvoga juna 1892. godine, zadržavši se u Beogradu svega tridesetak sati.

ČETIRI CENTA U DŽEPU

Tesla je rođen 10. jula 1856. u Smiljanu kod Gospića kao jedno od petoro djece pravoslavnog sveštenika Milutina i majke Georgine, koju su svi zvali Đuka. Po završetku gimnazije u Gospiću, put ga vodi na studije u Graz, Prag i Budimpeštu, a potom odlazi u Pariz, gdje se zapošljava u Edisonovoj podružnici za telefoniju u Evropi. U Ameriku odlazi 1884. godine, sa četiri centa u džepu i preporukom voditelja Edisonovog predstavništva: “Gospodine Edison, poznajem dva velika čovjeka. Jedan ste vi, a drugi je mladić koji stoji pred vama”.

Tesla je u Americi stekao svjetsku slavu, kao jedan od najplodnijih genija u oblasti elektrotehnike. Godine 1912. dobio je Nobelovu nagradu za fiziku, zajedno sa Thomasom Edisonom, ali je odbio da je primi, izjavivši da Edison nije istinski naučnik. Tesla se 2005. godine našao na popisu 100 najeminentnijih Amerikanaca, a Enciklopedija Britannica svrstala ga je među deset najvažnijih ljudi u povijesti. Za sebe je tvrdio da nije izumitelj već “otkrivač stvari koje postoje u prirodi oko nas”. Umro je 7. januara 1943. u New Yorku. Od 87 godina, koliko je živio, u Americi je proveo skoro četiri decenije. Da nije bilo njegovih otkrića – naizmjenične struje i bežičnog prenosa električne energije, svijet Teslinog vremena bio bi u mraku. Tesla je zadužio čitav svijet i kao takav pripada tom svijetu.

Crkvu u Smiljanu u kojoj je kršten, kao i njegovu porodičnu kuću, ustaše su zapalile početkom Drugog svjetskog rata. Nakon oslobođenja, kuća je obnovljena, a u Gospiću je podignut spomenik Nikole Tesle. Bojovnici Domovinskog rata su devedesetih zapalili obnovljenu Teslinu kuću i srušili njegov spomenik, koji je kasnije ponovo podignut. Tih istih devedesetih Srbi su pod Miloševićevom velikosrpskom zastavom počinili stravične ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kad bi sve to mogao znati, Tesla bi se okrenuo u grobu i odrekao se i svog “srpskog roda” i svoje “hrvatske domovine”.

Biti građanin svijeta je valjda nešto najviše što čovjek može učiniti za svoj identitet, ali mnogi primjeri govore da nije jednostavno i lagodno živjeti u takvom statusu, pogotovo tamo gdje se etničko porijeklo preferira kao isključivi i jedini identifikacioni marker. U to se još za života uvjerio i Albert Einstein, “najveći fizičar uopće” i jedan od najvećih umova našeg doba. Einstein je rođen 14. marta 1879. godine u jevrejskoj porodici koja je živjela u Ulmu. Po završetku studija u Zürichu zaposlio se u patentnom uredu u Bernu, a potom bio profesor teorijske fizike u Zürichu i Pragu i direktor Berlinskog instituta za fiziku. Svjetsku slavu je stekao 1921. godine, kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku. Nakon Hitlerovog dolaska na vlast Einstein je prisiljen da kao Jevrej napusti posao sveučilišnog profesora, konfiskovana mu je imovina, a njegova naučna otkrića proglašena su “židovskom fizikom”, nasuprot njemačkoj “arijevskoj fizici”. Nacistička kampanja, koju su predvodili nobelovci Philipp Lenard i Johannes Stark, zatekla ga je u SAD-u. Genije fizike odriče se njemačkog državljanstva i do kraja života ostaje u Americi. Umro je 18. aprila 1955. godine u Princetonu.

Godine 1916. Einstein objavljuje svoje najčuvenije naučno otkriće – teoriju relativnosti. Tim povodom je, u obraćanju Francuskom filozofskom društvu na Sorboni, sada već kao nobelovac rekao: “Ako se moja teorija relativnosti pokaže kao tačna, Nijemci će tvrditi da sam Nijemac, a Francuzi će me proglasiti građaninom svijeta. Ako teorija padne, Francuzi će reći da sam Nijemac, a Nijemci da sam švicarski Jevrej”. Kad mu je 1952. izraelska vlada predložila da preuzme dužnost predsjednika države, Einstein je ponudu odbio, pošto je otvoreno kritikovao Oslobodilačku stranku Menachema Begina zbog njenih “naci-fašističkih metoda i filozofije”. Na ponudu je odgovorio porukom: “Jako sam pogođen ponudom naše Države Izrael, no u isto vrijeme sam žalostan što je ne mogu prihvatiti”.

“ŠTA JE ANDRIĆ TU KRIV?”

Prokletstvo porijekla malo koga je tako dugo, uporno i surovo pratilo kao Ivu Andrića. (Travnik 9. oktobar 1892. – Beograd 13. mart 1975.) Pitanje porijekla u turbulentnom prostoru Balkana, gdje se dodiruju i sudaraju kulture, religije i politički interesi, za Andrića je bilo traumatično. Ovdašnjoj javnosti je dobro poznato o čemu se u slučaju ovog nobelovca radi. Rođen kao Hrvat, Andrić se izjasnio kao srpski pisac. Nakon smrti autora romana “Na Drini ćuprija” počelo je polemičko tumačenje njegovog književnog djela, a kasnije i nacionalističko kopanje po piščevom identitetu.

U Tuđmanovoj Hrvatskoj gotovo da je prestao postojati kao pisac, dok je u percepciji većeg dijela bošnjačke književne kritike predstavljen kao islamofob koji Bosnu opisuje kao zemlju mržnje. U majstorski napisanoj Andrićevoj biografiji “U požaru svjetova”, njemački novinar i publicista Michael Martens postavlja pitanje: “Šta je Andrić tu kriv?” i dodaje: “Ništa, naravno. On za instrumentalizaciju svoje književnosti isto tako ne može biti odgovoran kao što ni Wagner nije odgovoran za to da je Hitler volio njegove opere”. Pominjući Andrićevo “Pismo iz 1920.”, koje je Karadžić euforično dijelio zapadnim diplomatama i emisarima, Martens kaže da Andrić nije mogao slutiti da će zločinci reklamirati njegovo djelo za svoju politiku. Martens zna da argumenti ne znače ništa onima koji iz neznanja ili pakosti krivo tumače Andrićevo djelo, pa citira sljedeći vic koji kruži na Balkanu: “Srbi mrze Andrića jer je umro kao Srbin, ali se rodio kao Hrvat. Hrvati mrze Andrića jer se rodio kao Hrvat, ali umro kao Srbin. A Bošnjaci mrze Andrića jer se rodio”.

Sarkazam ovog vica najbolji je i najsažetiji opis prokletstva koje prati porijeklo velikih ljudi koji su imali “nesreću” da se rode na prostorima gdje je etnička pripadnost najvažnija činjenica.