Kliker.info

Svijet je permanentno bešćutan, licemjeran i pun gadosti. Nije to nikakvo posebno otkriće, ova deprimirajuća istina izrečena je mnogo puta i u mnogo verzija, a najnoviji događaj koji me je ponovo asocirao na takav pesimizam bilo je obilježavanje Međunarodnog dana nestalih. Ujedinjene nacije su 30. avgust proglasile danom sjećanja na one koji su nestali zbog ratnih sukoba, zločina protiv čovječnosti ili kršenja ljudskih prava, a njihove sudbine su nepoznate.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Uzgred rečeno, učinjeno je to tek 1981. godine, nakon što su milioni tih nesretnika već odavno ležali pod zemljom. A naše je da se barem tog dana prisjetimo onih koji su nestali a bili su naši savremenici. Prema podacima Međunarodne komisije za nestale tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, registrovano je oko 35 hiljada osoba kojima se izgubio svaki trag. U međuvremenu su pronađeni posmrtni ostaci njih više od dvadeset hiljada, dok se za ostalima još traga. Prema zvaničnoj verziji, njihova sudbina i dalje je “nepoznata”. Izgleda, međutim, da je u ovoj humanitarnoj akciji od prvorazrednog značaja birokratija od samog početka u nesporazumu sa sobom. Jasno je, naime, da ovim ljudima ne pristaje pojam “nestali”, jer niko od njih nije propao u zemlju. Oni su “nestali” samo utoliko što su ih posljednji vidjeli – njihove ubice. A ubice i nalogodavci ubistva o tome šute. Odgovarajuće međunarodne institucije su rezultate u traženju nestalih u Bosni i Hercegovini proglasili veoma uspješnim. I život i smrt su, izgleda, relativna stvar. Kad životi nevinih ljudi ne mogu biti spašeni, uspjeh je pronaći njihove posmrtne ostatke.

Ako ćemo insistirati na preciznosti, niko u ratu u Bosni i Hercegovini nije “nestao”, niti je iko ikoga “izgubio”. Fikretu Bačiću, mještaninu sela Zecovi kod Prijedora, 25. jula 1992. ubijeno je trideset članova uže i šire porodice, među njima supruga, sin od šest i kćerka od dvanaest godina. Fikret je u to vrijeme bio na radu u Njemačkoj. Njegovu priču zabilježili su autori filma “Nedostaješ mi”, koji je početkom jula prikazan u Sarajevu. Kad su ga novinari upitali koliko je članova porodice izgubio, Fikret je odgovorio: “Nisam ja nikoga izgubio, nego su moju porodicu ubili pripadnici Vojske Republike Srpske.” Među ubicama su bile i Bačićeve komšije. Tužilaštvo nije podiglo optužnicu, a Bačić gubi strpljenje i tvrdi da će uskoro objaviti imena ubica svoje supruge i djece.

Zapadni Balkan još živi u znaku nedovršenog rata. Neosuđeni ratni zločinci žive i kreću se slobodno, a haške robijaše, nakon odležane kazne, dočekuju stranački lideri, vjerski autoriteti i gomila obožavalaca. Granični sporovi između bivših republika nisu riješeni, akumulirana mržnja ne jenjava, ratnohuškački govori nikad nisu prestali, spašavanje Bosne i Hercegovine od nje same, bolje reći od njenih lidera, postalo je nerješiv problem, a traganje za nestalima, što bi po prirodi stvari moralo biti najaktuelnije humanitarno pitanje u regionu, zloupotrebljava se kao prvorazredno političko pitanje. To je krajnje bezdušna igra sa emocijama porodica onih koji su bili žrtve “lakoće ubijanja” u proteklom ratu a da im ni groba ni biljega nema. Za njihovu rodbinu svaki novi dan je stresan, jer godine prolaze a prorijeđene porodice ne mogu da ispune svoju posljednju dužnost prema mrtvima i sahrane ih kao što se sahranjuje svako ljudsko biće. Većina građana bivše Jugoslavije danas živi u državama u kojima su ratni zločini i etničko čišćenje ostavili trajan trag, bilo da je riječ o agresorskoj Srbiji, o Hrvatskoj koja se zauvijek oslobodila Srba kao relevantnog političkog faktora ili o Bosni i Hercegovini u kojoj je rat svih protiv svih proizveo probleme koji više nikada neće biti riješeni.

Danas niko ne priznaje svoje zločine, a osnivanje konc-logora i zatvora tumači se željom da se zaštiti manjinsko stanovništvo. Srpska policija je tako “zaštitila” nekoliko hiljada prijedorskih Bošnjaka i nešto Hrvata odvodeći ih u Omarsku, Keraterm i Trnopolje, kasnije u Manjaču, gdje su mučeni i ubijani; Hrvati su “zaštitili” Bošnjake i Srbe sprovodeći ih u Dretelj, Heliodrom i Gabelu, odakle se mnogi nikada nisu vratili. Bošnjaci su za takve potrebe imali Silos u Tarčinu i nekoliko zatvora. Prikrivanje i poricanje zločina ima uporište u samoj srpskoj kulturi. Najveći dio Srba ostao je potpuno ravnodušan prema monstruoznom ubistvu Ivana Stambolića. Kao da je Stambolić sam skočio u unaprijed iskopanu jamu sa krečom. Gotovo cijela Srbija je šutjela, valjda zato što su svi znali da je nalogodavac ubistva Familija sa Dedinja. Srbija je šutjela i kad su dvojica mladih vojnika ubijena u kasarni Topčider, jer su imali nesreću da u jednom trenutku ugledaju generala Ratka Mladića, koji se u toj kasarni skrivao pod pokroviteljstvom tajnih službi. Zvanična verzija tog događaja bila je mutna i kontroverzna, pa je ispalo da su se nesretni vojnici sami poubijali. Polovina Srbije nije imala ništa ni protiv ubistva premijera Zorana Đinđića, i nikad mu nije oprostila što je “izručio Slobu”. Srbija se nije zgražavala ni kad je otkriveno da su u Dunav potapane hladnjače pune leševa ubijenih kosovskih Albanaca, nije se zgražavala ni nad prikazanim videozapisom surovog ubistva šestorice mladića iz Srebrenice, koje su zloglasni Škorpioni strijeljali kod Trnova.

Srbija i danas rijetko i nevoljno pominje genocid u Srebrenici. Ona je godinama negirala postojanje bilo kakvih zatvora za zarobljene Bošnjake i Hrvate, a kad je dokazano da je takav zatvor postojao u Sremskoj Mitrovici, izostalo je bilo kakvo objašnjenje. I kako onda vjerovati Tomislavu Nikoliću, koji je prošlog četvrtka u Mostaru, zajedno s Ivom Josipovićem, Bakirom Izetbegovićem i Filipom Vujanovićem potpisao Deklaraciju o nestalima u ratovima devedesetih, izjavivši kako će Srbija “učiniti sve da nestale osobe na njenoj teritoriji budu nađene”. Zar devetnaest godina mira nije bilo dovoljno da se to pitanje skine s dnevnog reda?