Kliker.info

Već je mnogo puta rečeno da je Srebrenica samo 11. jula prisutna u našim životima. Da li je to njena sudbina? Ko će u Srebrenicu dolaziti nakon što i posljednja žrtva genocida nađe smiraj u polju bijelih nišana u Potočarima? O tome je u zanimljivom intervjuu Oslobođenju, objavljenom prošle subote u prilogu Pogledi, govorila Zehra Alispahić, viša asistentica za arapski jezik i književnost na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

U razgovoru sa Edinom Kamenicom, ova Rogatičanka sa titulom doktora islamskih nauka kaže: “Puno je mezarja po Bosni koja niko ne obilazi, niko ne održava. Jednostavno, nema poštovanja prema nasilno prekinutim ljudskim životima. Kod nas su na sceni samo incidentne, sporadične, prigodničarske situacije, a to je pogubno. Što će se desiti kada jednog dana u Srebrenici više ne bude dženaza? Koliko će nas otići da posjeti tu dolinu šehida? Kada svi odu 11. jula, Srebrenica utone u muk, i u njemu je preostala 334 dana. Imali smo priliku organizovati neke iftare s majkama Srebrenice, koje žive nadomak Potočara, u srebreničkoj okolini, putovati s tim ženama, i ostavljati ih na kraju u neposrednoj blizini njihovih kuća kada prođe iftar. Mi nastavljamo za Sarajevo, a one tako, na putu do svojih kuća, nestanu u tami.” U ovom potresnom opisu vidim fantastičnu, metaforičnu filmsku scenu – žene paćenice, koje je taj iftar možda još više ražalostio, nestaju u tami, tamo gdje ćemo svi mi, prije ili kasnije, nestati.

Međutim, ono što u tom intervjuu zaslužuje posebnu pažnju jeste imperativno zalaganje Zehre Alispahić da se uradi mapa genocida počinjenog na prostorima Bosne i Hercegovine. Prema njenim riječima, došlo je vrijeme da se pokaže kako je Bosna, osobiti manji entitet, istkana jamama i stratištima. Mapa genocida je minimum koji se već morao dogoditi, smatra Alispahićeva. O genocidu u Srebrenici ne može se, niti će se ikada moći prestati govoriti, jer je ta zabita bosanska varošica postala simbol stradanja bošnjačkog naroda, ali i crna stranica u istoriji srpskog naroda. To je, za sada, jedini ratni zločin u Bosni i Hercegovini koji je od strane oba međunarodna suda sa sjedištem u Haagu – Suda za ratne zločine i Suda pravde – pravomoćnim presudama proglašen kao genocid. Oni srpski političari i intelektualci s obje strane Drine, koji te presude ne priznaju, po drugi put pucaju u srebreničke žrtve i snose moralnu odgovornost za taj zločin.

Pravna definicija genocida je takva da zločin te vrste nije uvijek lako dokazati, ali u slučaju Srebrenice pomenuti sudovi očigledno nisu imali nikakvih dilema. Međutim, višegodišnje fokusiranje i domaće i svjetske javnosti na pokolj osam hiljada bošnjačkih muškaraca, kao i potjera za Radovanom Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem, prvooptuženima za ovaj masakr, doveli su do toga da neki drugi zločini stravičnih razmjera ostanu u sjenci Srebrenice. I dok je srebrenička komemoracija gubila svoj stvarni smisao, pretvorivši se u svojevrsnu tribinu za promociju ovdašnjih političkih prvaka, sve dok im nije poručeno da njihovi govori nisu više dobrodošli, između dva 11. jula otkrivane su nove masovne grobnice. Posljednja od njih u Tomašici kod Prijedora. U njoj su, među ostalima, pronađeni i posmrtni ostaci Muharema Tatarevića i njegovih šest sinova iz sela Zecovi. Svi su mučki ubijeni 23. jula 1992. Najmlađi od braće imao je 18 godina. Zijad Bačić, danas tridesetsedmogodišnjak, jedini je preživjeli iz tog sela. Priča o stradanju Bošnjaka u Prijedoru i okolnim selima jedna je od najstrašnijih koje su se dogodile u proteklom ratu. Zauzevši Prijedor, nelegitimne srpske vlasti su, u skladu sa čuvenim nacističkim zakonima, naredile Bošnjacima da nose bijele trake oko rukava, najpoznatije i najobrazovanije među njima odveli su u logore, kako bi istrijebili bošnjačku elitu, a potom proveli sistematsko etničko čišćenje, strijeljajući cijela sela.

Ta priča će se jednoga dana možda smiriti, ali neće i ne može biti zaboravljena. Još nema odgovora na neka važna pitanja, a jedno od najvažnijih, koje i danas zbunjuje prijedorske Bošnjake, glasi: Zašto su ih Srbi, njihove komšije, školski drugovi od djetinjstva, prijatelji i poznanici, u mnogo slučajeva radne kolege u školama, fabrikama ili bolnicama, odvodili u logore, tukli i ubijali, silovali i pljačkali? U nedjelju su iz Kozarca žrtve Tomašice, 283 Bošnjaka i jedan Hrvat, ispraćene na lokalna mezarja. Reisu-l-ulema IZBiH Husein ef. Kavazović rekao je tom prilikom da je u Prijedoru izdat ljudski rod i da ta izdaja još traje u Haagu i New Yorku. Osudio je “ružno lice bezdušnog svijeta, izdajnički, kukavički duh koji se boji da presudi genocidu koji je ovdje počinjen”. Kao što se vidi, reis Kavazović insistira da zločin u Prijedoru bude pravno okvalificiran kao genocid. Međutim, čak i da nije proglašen genocidom, zločin u Srebrenici ne bi bio ništa manje užasan. On je rezultat strateških ciljeva Republike Srpske, a ti ciljevi su bili fašističkog karaktera. Ako pobijete cijelo selo, zar to nije genocid? Kad se tako razmišlja, genocid je počinjen u cijeloj Bosni i Hercegovini, iako sa formalno-pravne tačke gledišta to ne stoji.

Vjerujem da ideja Zehre Alispahić o mapi genocida zapravo podrazumijeva mapu svih ratnih zločina koji su se početkom devedesetih desili u našoj zemlji. Neka se, dakle, sva ta stratišta oboje odgovarajućim bojama. Neka se oboje i svi konclogori, zatvori u kojima su ljudi mučeni, i svi epicentri etničkog čišćenja. Ako su na mapi Bosne i Hercegovine obojene etničke teritorije, neka bude obojena i sva ta krvava  prošlost. Ovdje nije riječ o viktimizaciji društva, koja je ionako uzela previše maha, već o tome da se mladim generacijama pruži prilika da na jednostavan način nauče tešku lekciju iz naše istorije.