Kliker.info

Jesu li Srbi loš narod? Jesu li zaista “ružni, prljavi i zli”, po uzoru na likove iz čuvenog istoimenog filma Sergia Leonea, snimljenog davne 1966. godine. Odgovoriti na to pitanje sa da ili sa ne bilo bi jednako netačno, naprosto zato što je samo pitanje netačno, jer ne postoje dobri i loši narodi. Tačan odgovor nas vraća na stari, široko uvriježeni empirijski aksiom, prema kojem samo postoje dobri i loši ljudi.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Velika se ovih dana frka digla i velike su se osude i snebivanja nadigla nad izjavom Bakira Izetbegovića, koja je doslovce glasila: “Kažu, nema loših naroda, ima samo loših rukovodstava”. Svako je u tom intrigantnom Izetbegovićevom istupu mogao prepoznati aluziju na pristalice Milorada Dodika, pa reći da je riječ o “rasističkom ispadu” prvog u Bošnjaka, ne može držati vodu. Stvar je u tome da se tu nigdje ne pominju Srbi. Uprkos tome, Dodikov politbiro je Izetbegovićevu izjavu pročitao kao “uvredu za cijeli srpski narod”.

Zatraženo je izvinjenje zbog “teških riječi” Bakira Izetbegovića. Slučaj je, za trenutak ujedinio i Dodikovu i Izetbegovićevu opoziciju – i jedna i druga su se oglasile tezom da je taj skandal samo još jedna potvrda “neraskidivog političkog bratstva” dvojice lidera, koje ih održava na vlasti tako što će biti barjaktari dvaju nepomirljivih etnonacionalizama. Dodik se tu pokazao kao maštovitiji, drskiji i po stabilnost Bosne i Hercegovine opasniji štetočina. Sklonost nekih analitičara da ga nazovu ludakom, pošto su sva druga objašnjenja za njegove postupke iscrpljena, nije najbolji način da se on ukloni sa političke scene. Ako Dodik, po vlastitom priznanju, danas ne zna šta je juče rekao, onda je to medicinski problem. A ovdje je riječ o politici i jedino ga njen đavo može odnijeti.

TAOCI VLASTITE ISTORIJE

Često prebrz na jeziku, nestrpljiv u profesiji kojom se bavi i koja zahtijeva strpljenje i prisebnost, Izetbegović se upustio u karakterizaciju Dodikovih pristalica, ocijenivši ih kao loše momke, kao loš reprezentant jednog naroda, pri čemu nije pomenuo ni Srbe, ni srpski narod u cjelini. Dodik, međutim, stereotip karakterizacije primjenjuje na cijele narode. Srbi su, kako je rekao, dobar narod, pa neka se Izetbegović izvini, možda će mu Srbi i oprostiti. Ovo jako liči na misao Dobrice Ćosića: “Srbin je čovek koji ako nije Srbin, nije ni čovek”.

Uzgred budi rečeno, Dodik je u nekoliko prilika javno rekao da je “muslimanski narod dobar narod, ali da ima loše rukovodstvo”. Pada mi na um i vladika Grigorije, jedan od kandidata za novog srpskog patrijarha. Navodno je bez šansi, osim ako bi se biralo po ljepoti. Ovdje ga pominjem u drugom kontekstu. Gostujući prije nekoliko godina na televiziji, Grigorije je pričao o svom djetinjstvu u Varešu, ističući dirljivo prijateljstvo svog oca sa jednim lokalnim muslimanom. Tada je rekao: “Muslimani su bolji narod od nas Srba, oni su tu dobrotu donijeli sa Istoka. Mi nemamo tu dobrotu”.

Ovo je nekako blisko i mom ličnom iskustvu i da nije bilo proteklog rata, vjerovatno bih i sam bio pristalica podjele naroda na dobre i manje dobre. Ali, ta nas je kataklizma promijenila. Svi smo se otrijeznili i nismo više isti, čitavi narodi nisu više isti, oni koji su decenijama živjeli zajedno, od Vardara pa do Triglava, i to nakon milion žrtava što u oslobodilačkom, što u građanskom ratu. Devedesete godine su nas, međutim, uvjerile da su svi ti narodi bili taoci vlastite istorije. Devedesete su takođe pokazale da ljudi, ako im se nametnu za to pogodne okolnosti, preko noći postaju zvijeri.

Da je Izetbegović rekao kako postoje pametni i manje pametni narodi, zatucani i manje zatucani, oni koji su politički zreli i oni koji su još u pretpolitičkom dobu, o tome bi se danas i ovdje još itekako dalo razgovarati. U svakom slučaju, Izetbegović ima puno pravo da javno postavi pitanje: Kako je bilo moguće da srpski narod izrodi toliko ratnih zločinaca, ubica nedužnih civila, silovatelja i palikuća?

Kako je bilo moguće da vojska, policija i paravojne bande tog naroda izvrše etničko čišćenje tolikih razmjera i da na samom kraju rata stignu izvršiti i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici? Naravno, ta i slična pitanja i danas muče svakog empatičnog čovjeka, pa i desetak ili ne znam koliko već posto Srba koji te zločine osuđuju i stide ih se, po cijenu da od većine budu žigosani kao “izdajnici”. Ovdje govorim o Srbima, iako bih mnogo toga imao reći i o Hrvatima, a ponešto i o Bošnjacima. Umjesto zahtijevanog izvinjenja, Izetbegović je “političkoj” Banjaluci uputio sljedeću poruku: “Nisam neprijatelj Srba”.

Treba mu vjerovati, jer ako ništa drugo, biti politički lider najbrojnijeg naroda i istovremeno neprijatelj čitavom jednom drugom narodu s kojim valja živjeti u istoj zemlji, bilo bi naprosto nepodnošljivo. Sarajevski Srbi koji su tokom rata ostali da žive sa svojim komšijama Bošnjacima i Hrvatima, i zajedno s njima dijelili srpske granate po glavi stanovnika, bili su jako važni Aliji Izetbegoviću u njegovoj teškoj diplomatskoj utakmici sa međunarodnim faktorima. To ne znači da ih je Alija volio ili čak obožavao. Kad se rat završio, njihova “upotrebna vrijednost” na političkoj berzi SDA počela je opadati, sve do njihove tihe marginalizacije kao političkog faktora. U intervjuu Vildani Selimbegović (Oslobođenje, 5. decembar 2020.), Bakir Izetbegović je rekao: “Mi smo predominantno bošnjačka stranka…

PUNA USTA NARODA, ALI…

Zauvijek ćemo štititi interese Bošnjaka, njihov identitet, vjeru, državu u kojoj žive sa druga dva naroda. Uz to nam je cilj pridobiti dio Hrvata i Srba kako bismo otključali ‘bosansku bravu’. Ona traži ključ sa tri zupca, a mi za sada imamo ključ sa samo jednim zupcem – bošnjačkim”. Nije li za ovaj cilj kasno? Na njegovom ostvarenju trebalo je svojski raditi još prije deset ili petnaest godina. Zašto se od toga odustalo, to valjda najbolje zna sam Izetbegović.
Političarima su usta puna naroda. Ali, koliko je u tome empatije, koliko iskrenosti? Kako je samo bio podrugljiv kralj Ubu obraćajući se masi svojih podanika sa “Narode moj!” i obasipajući ih zlatnicima!