Kliker.info

Nakon hapšenja na graničnom prelazu Uvac, Edin Vranj se nalazi u pritvoru u Beogradu, pod sumnjom da je kao policijski isljednik tokom opsade Goražda učestvovao u ratnim zločinima nad zarobljenim srpskim civilima. Zanimljivo je, a možda i indikativno, da je informaciju o njegovom hapšenju Politika od utorka objavila na naslovnoj strani, odmah do fotografije o dolasku Angele Merkel u oproštajnu posjetu Beogradu.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Kao da se radi o nekom izuzetno važnom Bošnjaku koji je počinio strašne ratne zločine, a ne o anonimnom isljedniku u ratu i načelniku entitetske kriminalističke policije u miru.

UTOČIŠTE ZA ZLIKOVCE

Uslijedile su oštre političke i medijske reakcije populističkog tipa i u Sarajevu i u Goraždu. Aida Smajić, ambasadorica BiH u Srbiji, hitno je pozvana u centralu na konsultacije, a Ministarstvo vanjskih poslova je izdalo upozorenje državljanima BiH koji su na bilo koji način bili uključeni u odbranu zemlje, da do daljnjeg ne putuju u Srbiju. Prethodno su Željko Komšić i Šefik Džaferović otkazali učešće na samitu nesvrstanih u Beogradu. Međutim, Edinu Vranju neće od ove emotivne buke biti ništa bolje. Jedino što u ovom trenutku ima smisla je da se država BiH, ili ono što je od nje još ostalo, maksimalno posveti ovom čovjeku i pomogne mu da olakša svoj položaj, imajući u vidu da ga je Sud BiH svojevremeno oslobodio optužnice za isti tobožnji zločin.

Na istoku ništa novo. Ima tome skoro deset godina kako je američki pjesnik Charles Simic, do svoje šeste godine dijete Beograda, pisao u eseju “Otpadnik” o “srpskoj istini iz ljubavi prema naciji”: “Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati ukoštac s teškim problemima sadašnjosti… Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikada ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerovatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete, nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili.” Godine su prošle, čitava decenija, a da se, što se toga tiče, ništa nije promijenilo – Srbija je ostala utočište za mnoge zlikovce koje su nacionalisti dočekali kao rođenu braću, štaviše kao junake koji su klali muslimane po Bosni.

Nedavno im se, bježeći od pravde, pridružio i Milomir Savčić, general iz Mladićevih ešalona smrti i predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske. Pobjegao je u svojstvu optuženog za pomaganje genocida u Srebrenici, neposredno nakon održanog ročišta pred Sudom BiH. Određen mu je pritvor, što je radikalizovani “rodoljubac” Milorad Dodik nazvao “političkom” odlukom Suda i javno uzeo u zaštitu generala Savčića, rekavši da on “neće ležati u pritvoru”. Do koje je mjere taj nacionalistički duh ovladao masama, govori izjava jednog stanovnika Banjaluke, koji je pred TV kamerama ovako prokomentarisao “nestanak” pomenutog generala: “Svako čuva svoje junake, pa tako i mi svoje.”

Srbija je raširenih ruku primila svoje ratne zločince koji su osuđeni u Haagu i odležali kaznu. Proglašeni su herojima, dobili zaštitu i privilegije i nastavili da žive i rade kao da se ništa nije desilo. Kao, uostalom, i predominantan dio nacije. Nekadašnji tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević smatra da će osumnjičeni za ratne zločine slobodno šetati Srbijom dok je na vlasti aktuelni režim i dodaje: “Oni su faktički abolirani. Na vlasti je antihaški lobi.” Beogradski advokat Aleksandar Olenik zaštićenost ratnih zločinaca od zakona u Srbiji dovodi u neposrednu vezu sa činjenicom “da su sve ratne zločine počinili po naređenju sadašnje vlasti. Konkretno, sve ratne zločine su naredili Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Aleksandar Vulin. Tada su sprovodili politiku ‘Velike Srbije’, a sada tu istu politiku nazivaju ‘Srpskim svetom’. Ko će bolje sprovoditi njihovu politiku od onih koji su to već radili i koji su već počinili ratne zločine?” Treba li se onda čuditi Vučiću kad javno poručuje žrtvama da Srbija “neće nikoga izručivati”.

Kad stvari stoje tako, onda svako moralisanje na adresu Vučića i Srbije upućeno iz Sarajeva postaje uzaludno, naprosto zato što nema nikakvog efekta. Ni Angela Merkel nije tu mogla ništa da učini, ni Serge Brammertz, ni mnogi drugi međunarodni autoriteti. I zato je tako kako jeste. Uzaludno je, dakle, iskušavati moć države BiH na prljavom nacionalističkom terenu. Mnogo je pogubnija nemoć države BiH da vrši svoje nadležnosti unutar vlastite zemlje. Prebjezi ratnih zločinaca jedan su od najočiglednijih primjera te nemoći. Idemo redom. Ko je u ime BiH potpisao sa Srbijom sporazum o međusobnom neizručivanju lica optuženih za ratne zločine kad se zna da je to pitanje jedno od najvažnijih za mir i pomirenje u regionu? Ko je omogućio Milomiru Savčiću da mirno prošeta preko granice sa Srbijom?

Podnoseći Sudu zahtjev da se Savčiću odredi pritvor, Tužilaštvo je navelo nekoliko razloga. Izostavljen je samo jedan, i to najvažniji – opasnost od bjekstva?! Onda je i Sud zanemario takvu opasnost. Savčić je napustio prostorije Suda prije nego što je Sud donio i objavio svoju odluku o određivanju pritvora za optuženog. Nakon toga, Savčića više nije bilo na kućnoj adresi. Nema šta, vraški dobro smišljeno, organizirano i provedeno! Kako je, nadalje, bilo moguće da pravdi izmakne general Novak Đukić, optužen za jedan od najvećih zločina u proteklom ratu, onaj na tuzlanskoj Kapiji, 25. maja 1995, kada je od ispaljene srpske granate život izgubilo 71 lice, mahom mladih, a njih oko 140 ranjeno? Sud proglašava Đukića krivim i osuđuje ga na 20 godina robije. I pušta ga na slobodu?! “U ranijem pravosuđu takve stvari se ni u snu nisu mogle dogoditi”, kaže poznati mostarski odvjetnik Josip Muselimović, ocjenjujući da je crvena linija u našem društvu davno pređena.

Jasno je, dakle, da BiH ne može računati na civilizacijski gest nacionalističke Srbije da izruči odbjegle ratne zločince. Ali zašto se oni koji su brutalno ponizili vlastitu državu i omogućili zlikovcima da pobjegnu ne nalaze iza rešetaka?