Kliker.info

Polovinom prošlog mjeseca sam, nakon duže vremena, nekoliko dana boravio u Mostaru. Povod je bila promocija mog romana “Dodir časne sestre”, koja je održana u tamošnjem Kulturnom centru. Bile su velike vrućine i trebalo mi je vremena da se po povratku u Sarajevo oporavim od omamljujućeg mostarskog sunca, ali ne i da se oslobodim utisaka koje sam ponio iz grada koji ima posebno mjesto u mom životu.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Nije mi to uspjelo ni nakon što sam u novinama, četrdesetak dana kasnije, pročitao obiman tekst o međunarodnoj konferenciji na kojoj je usvojena “Mostarska zajednička izjava”, svojevrstan pogled u budućnost, koju su potpisali predstavnici BiH, Hrvatske, Slovenije, Turske, Sjeverne Makedonije i Albanije.

Simboličan pokrovitelj ovog skupa bio je Stari most koji je prije 20 godina, nakon što je obnovljen “izronio” iz Neretve, otpočeo svoj drugi život. Bio je to događaj vrijedan pažnje, jer Mostar bez Starog mosta ne bi bio Mostar, ali ne treba tom kamenom starcu, remek-djelu slavnog otomanskog graditelja Mimara, pripisivati svojstva koja nema i nametati mu obaveze koje nije dužan da ispunjava.

Most je sagrađen iz proste potrebe da trgovački karavani mogu prelaziti s jedne na drugu obalu rijeke i nastaviti put, a ne zato da, kako se to u ime njegovog obožavanja voli reći, povezuje ljude i narode ili da bude simbol mira i slobode. Treba prestati s tom pričom i vratiti se njegovoj graditeljskoj slavi i unovčiti je koliko je moguće, a umjetničko nadahnuće njegovom izuzetnošću prepustiti pjesnicima i slikarima.

Olako su tom prilikom potrošene i neke druge krupne riječi, poput onih kako je Mostar, osim što je jedini multietnički grad u BiH, dokaz da ljudi različitih vjera i nacija mogu živjeti zajedno. Tako zbori, vidi ti sad vraga, visoka predstavnica stranke čija je politika organizovala protjerivanje, odvođenje u logore i ubijanje mostarskih Bošnjaka!? Moj problem u ovom slučaju je u tome što više vjerujem svojim očima, onome što sam u tih nekoliko dana vidio i čuo, nego prigodničarskim interpretatorima mostarske stvarnosti. A vidio sam dva potpuno različita “grada” u jednom, u kojima žive dva ustavno ravnopravna naroda, nešto brojniji Hrvati na desnoj i Bošnjaci na lijevoj obali Neretve.

Hrvatima je pripao najurbaniji dio nekadašnjeg Mostara, sa hiljadama društvenih stanova i drugih građevina izgrađenih u eri socijalizma, sa Aluminijskim kombinatom kao privrednim gigantom i neprežaljenim Veležovim stadionom pod Bijelim brijegom. Nove stambene i poslovne zgrade skladno su uklopljene među stara zdanja. Dolazeći u posjetu jednoj hrvatskoj obitelji, koja živi u jednoj od zgrada u blizini stadiona, iznenadio sam se koliko je taj dio grada sređen, ulice su čiste, ima dosta zelenila.

Zadržao sam nekoliko trenutaka nostalgičan pogled na balkon stana u kojem je sa suprugom živio moj otac, penzionisani oficir JNA. Sa tog balkona Veležovo igralište vidjelo se kao na dlanu. Veliki broj Hrvata iz zapadne Hercegovine uselio je u srpske i bošnjačke stanove. Mostar je mnogim Hercegovcima, vitalnom i poduzetnom svijetu, postao njihovo radno mjesto, pa svakog jutra kolone automobila dolaze u grad iz pravca Širokog Brijega, a oko pet sati poslije podne vraćaju se natrag. Sve u svemu, više od polovine grada postalo je ekskluzivno hrvatsko.

Na drugoj strani, na uskom prostoru sa dvije paralelne ulice, žive Bošnjaci, među kojima je jako malo predratnih stanovnika Mostara. Jedna od tih ulica je i dalje glavna i nosi Titovo ime, ali je u groznom stanju, sa propalim zgradama i neobjašnjivo zapuštena. Kao da se neko sveti njenoj prošlosti. Novi stanovnici su većinom izbjeglice iz gatačkog, bilećkog i nevesinjskog kraja. Oni su na padinskim dijelovima Mostara, između Željezničke stanice na sjeveru i nekadašnjeg malog naselja Opina sa nekoliko kuća na jugu, podigli čitav grad od desetak hiljada stanovnika. SDA im je besplatno dijelila placeve, a oni njoj glasove na izborima.

Tako je niklo najveće urbano ruglo Mostara, koje nikada neće nestati. U njemu živi ruralni svijet koji ne drži mnogo ni do Mostara, ni do Starog mosta, iščupan iz svojih korijena frustriran je i ne može da se snađe u potpuno novoj sredini. Gotovo čitav društveni život u bošnjačkom dijelu grada odvija se u kafićima u uskoj Fejića ulici u kojoj se po čitav dan smjenjuju pješaci i biciklisti, žene s dječijim kolicima, prosjaci i turisti. I ja sam tih nekoliko dana bio stanovnik te ulice, pošto sam odsjeo kod mog najmlađeg brata Slobe, i mogao sam da uočim primjetne razlike između istočnog i zapadnog dijela Mostara. A to je proizvelo i neka pitanja.

Zašto je, recimo, život u svakom pogledu kvalitetniji u jednoj polovini grada nego u onoj drugoj? Zašto je jedan narod, u ovom slučaju bošnjački, znatno siromašniji od onog drugog? I nije li današnji Mostar, za razliku od onog nekadašnjeg, tek mjesto dodira, ali ne i prožimanja dviju različitih kultura? “Ima i toga”, kaže moj prijatelj i dugogodišnji novinar Alija Behram, “ali ne zaboravi da je iz Mostara protjerano ili otišlo oko 30 hiljada Bošnjaka i dvadesetak hiljada Srba. A s njima su otišli i najkvalitetniji ljudi.”

Razgovarao sam sa nekoliko Mostaraca o odnosu Bošnjaka i Hrvata, pošto su malobrojni Srbi postali zanemarljiv faktor. Mržnja bi, kažu jedni, bila prejaka riječ. Mržnja, kažu drugi, nije iščezla, čak je izraženija među mladima, nego među onima koji su ratovali. Malo njih ide iz “svog” u drugi dio grada. Bošnjacima je i dalje trn u oku ogroman betonski križ podignut odmah poslije rata na vrhu brda Hum, kao ciljani simbol vjerskog raskola i podjele stanovnika Mostara na katolike i muslimane.

Frustrira ih i izostanak bilo kakve empatije aktuelne hadezeovske vrhuške prema zločinima počinjenim nad mostarskim Bošnjacima. A zašto hrvatski nacionalisti, sljedbenici u Haagu upokojene Herceg-Bosne, gaje toliki animozitet prema Bošnjacima? Zato, rekli bi psiholozi, što oni svojim postojanjem uzemiravaju njihovu savjest. Mostar je i dalje umoran od trauma hrvatsko-bošnjačkog sukoba s jedne strane i stidljivih pokušaja da se život učini normalnim s druge. “Mi” i “oni”, to su u svakodnevnom žargonu postale odrednice njihovog identiteta. Grad na Neretvi je temeljito podijeljen po svim etničkim šavovima, to je postalo njegovo “prirodno” stanje. Iz toga teško da ima povratka.