Kliker.info

Uoči oktobarskih izbora 2010. godine, dok su u stranačkim vrhovima još popunjavane kadrovske križaljke, jedan od Lagumdžiji bliskih partijskih ljudi, moj poznanik, izrazio je želju da se nađemo “na kafi”. Sreli smo se u jednom kafiću u centru Sarajeva i brzo prešli na stvar.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Mog poznanika je interesovalo šta ja mislim o ponovnoj kandidaturi Željka Komšića za hrvatskog člana državnog Predsjedništva? Rekao sam da to nikako ne smatram dobrom idejom i da je jedan Komšićev mandat bio dovoljan da SDP od tog eksperimenta odustane. Da budem konkretan, dodao sam da su Bošnjaci glasali za Komšića iz dva razloga – jedni iz naivnog uvjerenja da će on pokrenuti probosanske snage, a drugi motivisani nekom vrstom osvete ratnoj i postratnoj politici HDZ-a. Mom sagovorniku takva argumentacija nije prijala. Rastali smo se prilično hladno, a Komšić je ponovo izabran za hrvatskog člana Predsjedništva, ovog puta sa rekordnim brojem glasova. Međutim, kao politička figura postao je “crvena krpa” u očima hrvatskih nacionalista. Svoj drugi mandat potrošio je rutinski, propustivši da disidentski razlaz s Lagumdžijom poentira ostavkom na položaj u Predsjedništvu BiH. Umjesto toga, nastavio je, zajedno s Izetbegovićem i Radmanovićem, da obavlja beznačajne protokolarne poslove i završio u opštem političkom sivilu, bolje reći crnilu.

Bošnjačkoj politici, koja je u praksi nacionalistička kao i srpska i hrvatska, političari Komšićevih pogleda nisu potrebni, kao što joj nije potreban ni bilo ko drugi ko i dalje jaše u sedlu propale multietničnosti. S druge strane, na Komšića je, što iz Mostara što iz Zagreba, odapeto toliko medijskih i političkih strijela da bi neko nedovoljno upućen u tu priču mogao pomisliti kako je riječ o hrvatskom neprijatelju broj jedan. U kolumni Nina Raspudića “Željko Komšić po treći put među Hrvatima”, objavljenoj ovog utorka u banjalučkim Nezavisnim novinama, Komšić je prikazan kao politička štetočina par exellence, “čije se djelovanje ne može okarakterizirati nikako drugačije nego kao monstruozno”. “Tip je, dakle, ili neviđeno pokvaren i bezobziran ili nesvakidašnje intelektualno ograničen”, smatra Raspudić.

Sve bi, dakle, bilo drugačije da posljednjih osam godina u Predsjedništvu BiH nije sjedio Željko Komšić, skrivajući se “pod krinkom naivne građanske opcije”. Da Komšić nije dospio u sam državni vrh, hrvatsko pitanje bilo bi riješeno, a Bosna i Hercegovina bi bila demokratska zemlja, koja bi živjela u slozi i ljubavi svoja tri etnonacionalizma, tlačitelja svega što je manjinsko, individualističko i građansko. Oktobarski izbori su prilika da Hrvati sami izaberu svog predstavnika u Predsjedništvu. Međutim, niti će time hrvatsko pitanje biti riješeno, niti će zemlja živjeti u skladu sa demokratskim standardima. Sa hrvatskim entitetom ili bez njega, dejtonska Bosna i Hercegovina nikada neće biti građanska i demokratska država. Ona jeste i biće država tri etnonacionalističke tvorevine – srpske, bošnjačke i hrvatske, u kojima pripadnici etničkih manjina jesu i biće diskriminirani u svakom pogledu. Svojevremeno sam na ovom istom mjestu postavio pitanje kako je moguće da tri vodeće nacionalne stranke, iako su to obećavale, ni petnaest godina nakon što su preuzele vlast nisu uspjele riješiti nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini, zaboravljajući da su taj “teški grijeh” pripisivale bivšem režimu. Odgovora na to pitanje nije bilo niotkuda, a nema ga ni danas.

A stvar je u tome da je cilj svake nacionalne ideje stvaranje nacionalne države. Ideolozi nacionalnih stranaka ne žele to javno reći, ali umjesto njih govori stvarnost. Srbi imaju zaokruženu teritoriju koja je neka vrsta države u državi, a Hrvati neprikosnoveno vladaju područjima u kojima su u većini. Bivši reis, ef. Mustafa Cerić, jadikovao je po Evropi zbog činjenice da su Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nema svoju državu. Bilo bi zanimljivo čuti šta o tome misli danas, nakon što je skinuo ahmediju i najavio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Postoji, dakle, i bošnjačko nacionalno pitanje, kao što postoji i hrvatsko. Rekavši kako je on za sebe riješio hrvatsko pitanje izjašnjavajući se kao Bosanac prilikom zadnjeg popisa stanovništva, Dubravko Lovrenović, dopisni član Akademije nauka BiH, iritirao je hrvatske nacionaliste. “Zamislimo da je 300 hiljada ljudi u ovoj zemlji sutra spremno reći da nisu ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati. U tom slučaju, ode Dayton kao da ga ni Bog nije dao”, glasila je Lovrenovićeva političko-intelektualna provokacija, izrečena na nedavnoj sjednici SDP-ovog Savjeta za razvoj. Dovoljno da među hrvatskim desničarima bude proglašen “bivšim Hrvatom”, koji ni manje ni više zagovara “nestanak Hrvata”.

Jedan drugi učesnik pomenutog skupa, istaknuti bošnjački intelektualac Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, kazao je, međutim, da hrvatsko pitanje postoji i da se njegovo rješavanje ne može zaobići. U čemu je razlika između Lovrenovićevog i Filandrinog stava? Očigledno u tome što Lovrenović “ima rješenje”, a Filandra ga nema. Ili ga ne nudi široj javnosti. U krajnjem ishodu, to mu dođe isto. Uzgred rečeno, što je neki problem u ovoj zemlji manje složen, njegovo rješenje je tim komplikovanije. Lovrenovićeva formula je jednostavna. Trista hiljada građana koji bi glasali kao politički Bosanci zaista bi mogli poderati dejtonsku “luđačku košulju”. Oni bi činili manje od deset procenata ukupnog biračkog tijela u zemlji. Ali, gdje ih naći? Ako, prema tome, građanska opcija nije u stanju da okupi ni deset posto birača, to je znak da je ona poražena. U ovoj zemlji vladaju duboke etničke podjele. Uplitanjem velikih sila, država je “uređena” tako da unutar nje koegzistiraju tri etnička kolektiviteta, makar po cijenu mržnje i stalnih političkih trvenja. Koegzistencija pojedinaca različitog kulturnog identiteta prepuštena je njima samima. Pa šta im bude i kako im bude.