Kliker.info

Milorad Dodik je aktivirao još jedno zvono za potrebe svoje predizborne kampanje. Vijest koja o tome govori na posredan način stigla je iz Trebinja, gdje je prošle subote Predsjedništvo Saveza logoraša RS-a donijelo odluku da uskoro počne izgradnja spomen-kompleksa na Zlatištu iznad Sarajeva, u znak sjećanja na 6.600 “ubijenih sarajevskih Srba”.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

U prvoj fazi bi bio postavljen veliki krst sa imenima pomenutih “stradalnika u odbrambeno-otadžbinskom ratu”, a u drugoj je predviđena izgradnja spomen-crkve. Vlada RS-a je podržala ovaj projekt. Uslijedila je reakcija sarajevskih medija, koji su obezvrijedili trebinjsku odluku srpskih logoraša, navodeći da je visoki predstavnik Valentin Inzko svojevremeno osporio izgradnju spomen-obilježja na toj lokaciji, shvativši da će ono predstavljati još jedan izvor permanentne etničke i vjerske mržnje. Pravoslavna crkva u Potočarima izgrađena je nadomak bošnjačkih kuća i “s pogledom” na polje bijelih nišana, birokratski nazvano Memorijalni centar. Nije tu podignuta zato što se Srbi samo na tom mjestu mogu moliti Bogu, a ne znam da li se uopšte iskreno i mole, već da bi iritirala srebreničke Bošnjake. Ona je tu da ih podsjeća na užasnu činjenicu – da su zlikovci koji su počinili genocid u Srebrenici mahom bili pripadnici pravoslavne vjere. A ta crkva je pravoslavna crkva. Naravno, nije to ni ispravan ni dobar rezon, ali oni koji namjerno provociraju emocije preživjelih Srebreničanki, od kojih su mnoge ostale bez ijedne muške glave, ne mogu računati na njihovo racionalno rezonovanje.

Kako je javila Srna, doživotni predsjednik Saveza logoraša RS-a Branislav Dukić rekao je u Trebinju da niko nema pravo da zabrani da onih 6.600 imena budu upisana kao imena ljudi koji su stradali u Sarajevu. Očito je da je Dukić pod istu kapu stavio i četnike koji su izginuli kidišući na napaćeno Sarajevo i sarajevske Srbe koje su četnici pobili granatama i snajperima tokom troipogodišnje opsade glavnog grada, a onda ih sve zajedno proglasio “stradalnicima odbrambeno-otadžbinskog rata”?! Velikodušan je to gest prema ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću, gest kojim ih Dukić abolira od svake krivice kako za smrt sarajevskih Bošnjaka i Hrvata, tako i za smrt sarajevskih Srba koje su pobili.

Zašto je trebevićki toponim Zlatište tako provokativno mjesto u ovoj priči? Svako ko je preživio paklenu opsadu Sarajeva zna da je s tog mjesta svakodnevno sijana smrt po gradu. Sa Zlatišta su divljački i podmuklo ubijani ljudi, žene i djeca, bez obzira na to kojoj su vjeri i naciji pripadali. Istina, nikad se neće saznati koliki je u četničkom knjigovodstvu smrti udio ubica sa Zlatišta, ali je sigurno da nije mali. U proteklom ratu su, po prirodi stvari, ginuli i Srbi. I oni imaju pravo na spomenike svojim poginulim civilima i ratnicima. Krst sam po sebi nikom normalnom ne bi trebalo da smeta, ali spomen-krst na rečenoj lokaciji ne predstavlja izraz takvog pijeteta. Naprotiv, on i po svojim dimenzijama i po želji njegovih naručilaca da noću bude osvijetljen reflektorima, djeluje provokativno, iznevjerava svoju religijsku simboliku i doima se kao crkveno pokriće za srpske ratne zločine. Njegovu poruku Sarajlije mogu čitati samo na jedan način: Sa ovog mjesta smo vas ubijali! Uostalom, isti taj Branislav Dukić je prije nekoliko godina, kad je javnost prvi put čula za ideju o podizanju spomen-krsta na Zlatištu, vjerovatno i ne htijući, rekao o čemu se tu radi: “Ni Hrvati nisu napravili onaj križ na brdu kod Mostara zbog vjere, nego da prkose Bošnjacima s kojima su tamo ratovali.”

Ogromni betonski križ na Humu iznad Mostara, najveći na Balkanu, podignut je na mjestu odakle je HVO granatirao sirotinjske bošnjačke mahale s obje strane Neretve. Mostarski biskup Ratko Perić, osvjedočeni kleronacionalista, proglasio je križ na Humu simbolom grada Mostara i simbolom predziđa katoličanstva, iako ni jedno ni drugo nije tačno. Tačno je jedino da u Mostaru već godinama, kako je uočio jedan strani reporter, traje hladni rat između križa i polumjeseca, između crkvenih zvona i džamijskih ezana jačine 300 decibela. Viktimizacija Srba, Hrvata i Bošnjaka, koju provode njihove vjerske institucije, političke elite i mediji, poprima mazohistička obilježja, pri čemu je zloupotreba religije prešla svaku mjeru. Široka je to i složena tema, ali je za potrebe ove kolumne dovoljno reći da vjerske institucije, bez izuzetka, ne zaslužuju pozitivnu ocjenu. Njihov ekumenizam nije iskren, konfuzan je i često kontroverzan, jer je teško pomiriti optužbe za ratne zločine i pozive na praštanje i pomirenje, teško je pomiriti lament nad sudbinom vlastitog naroda, kao recimo u slučaju kardinala Vinka Puljića, a u isti mah veličati bogatstvo života u različitostima. Vjerski simboli su ušli u masovnu upotrebu i služe svemu i svačemu, a najvažniju ulogu imaju u obilježavanju teritorija, kako bi se “drugom i drugačijem” stavilo do znanja ko je tu gazda.

Vrijedi u ovom kontekstu citirati opažanje poznatog hrvatskog kolumniste Denisa Kuljiša: “Najmoderniji objekti u Bosni i Hercegovini su sakralni objekti, velebni hramovi tri zaraćena boga, okruženi naseljima u kojima dosegneš vrhunac egzistencije kad put ‘posao – kuća – džamija’ prevaljuješ u polovnom pasatu.” Prije pola stoljeća, i kasnije, u BiH su nicali visoki fabrički dimnjaci, kao simboli industrijskog napretka, a danas se dižu u nebo crkveni tornjevi i minareti, križevi i krstovi, što je postalo pitanje dominacije jedne religije nad drugom. Naručioci njihove gradnje kao da vjeruju da će tako biti bliže Bogu. Međutim, sigurno je jedino to da ćemo tako svi biti siromašniji i udaljeniji od mirnog i harmoničnog života na zemlji. Nije teško podići krst na Zlatištu, teško je nezaposlenima osigurati posao i kruh ili sanirati posljedice majskih poplava.