Kliker.info

O pokojniku sve najbolje! Javno iskazane počasti generalu Armije BiH Jovanu Divjaku, koji je ovog utorka sahranjen na groblju Bare u Sarajevu, daleko nadilaze smisao ove prastare izreke. Na komemoraciji u Narodnom pozorištu ispraćen je dirljivim oproštajnim govorima, a na Barama počasnim plotunima i partizanskom pjesmom “Bella, Ciao”.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Danis Tanović ga je upoznao u rovu. “Ličio je na nekog filmskog junaka”, rekao je režiser “Ničije zemlje”. Jovan Divjak je bio prvoborac u otporu agresiji na BiH, jedan od heroja odbrane Sarajeva, humanista i nosilac Legije časti, karizmatska ličnost i šarmer. Što bi se reklo – čovjek i po. U miru se nije prepustio ljenčarenju u hladovini generalskih benefita i vojničke slave, nego je osnovao udruženje Obrazovanje gradi BiH i učinio da čak 7.000 mladih, mahom iz siromašnih porodica, stekne različita znanja. Time je za ovu zemlju učinio veću stvar od bilo kojeg njenog premijera ili ministra. Oslobođenje je proteklih dana bilo preplavljeno osmrtnicama kojima su se Divjakovi prijatelji, među njima i stranci, opraštali od ovog izuzetnog čovjeka. Svako je tražio što adekvatnije riječi kojima se želio odužiti Divjakovom liku i djelu. Bio je to impresivan izliv emocija i počasti jednom časnom, do kraja ispunjenom životu.

SA OSMIJEHOM JE IŠAO DALJE

U osmrtnici posvećenoj svom prijatelju, jedan čitalac našeg lista, Bošnjak po nacionalnosti, napisao je: “Zakletvu što si je dao Titu nikada nisi pogazio”. To me je vratilo punih četrdeset godina unazad, kad je Tito umro i kad je cijela zemlja plakala, a od Triglava do Vardara orila se pjesma “Druže Tito, mi ti se kunemo…”. Deset godina kasnije, golema većina onih koji su ronili suze za Titom i pjevali tu pjesmu zakletve, izdali su Tita. Izdali su ga oni kojima je Jugoslaviju ostavio na upravljanje, a oni joj priredili krvavi pogreb, izdali su ga njegovi najbliži generali na čelu sa Nikolom Ljubičićem, kojem je neizmjerno vjerovao, povjerivši mu i svoju dilemu da li da bude sahranjen na Sutjesci, među svojim borcima ili u Beogradu; izdala ga je njegova Partija i njegove tajne službe, okrenula mu je leđa i radnička klasa. Jovan Divjak je, kako je napisao njegov sarajevski prijatelj, bio od onih koji ga nisu izdali. Bili smo dobri drugovi, ni mnogo manje, ni mnogo više od toga, na istoj strani istorije, svako je radio svoj posao i nismo povlađivali jedan drugom. Naši mnogobrojni susreti bili su mahom kratki, a i naši razgovori su bili takvi, uvijek prožeti blagom ironijom na račun “stanja stvari”. Ali dok bih ja na sumorne dijagnoze refleksno poprimao smrknuti izraz lica, Divjak bi se samo nasmijao i produžio dalje, gdje bi ga ubrzo presreo neki novi sagovornik.

Što reče pjesnik, život nije što i poljem proći. Divjak nije obožavao svog vrhovnog komandanta Aliju Izetbegovića, a ni Alija njega – navodno mu je smetala prevelika popularnost i među borcima i među građanima jednog generala Srbina. Iritirao ga je i Divjakov pisani protest protiv indolentnosti bošnjačkog političkog vrha prema zločinima lokalnih bandi nad sarajevskim Srbima. Tihi sukob njih dvojice kulminirao je kad je Divjak odlučio da vrati Izetbegoviću čin brigadnog generala. Međutim, nesporazum je bio dublje prirode. Divjakov patriotizam, kako je ovih dana lucidno primijetio jedan poznati novinar, proisticao je iz njegovog bosanstva, a ne iz njegovog srpstva. A to nije odgovaralo Izetbegovićevoj političkoj filozofiji, o čemu svjedoči i odluka da se izvrši dosljedna islamizacija Armije BiH. Naravno da je to za Divjaka, koji se u oproštajnom pismu napisanom pred smrt identifikovao kao “Bosanac i Hercegovac sa dna kace”, moralo biti veliko razočarenje. Kao, uostalom, i za sve druge njemu slične ljude. Imao je Divjak i drugih iskušenja, poput svog ponižavajućeg hapšenja tokom rata u Parsovićima kod Konjica. Stoički je podnio i hapšenje i petomjesečnu istragu u Beču, izvršeno na osnovu potjernice iz Srbije. Pa ipak, nije dopustio da ga savlada gorčina, umjesto nje, odabrao je ljubav i osmijeh. Godine provedene među saborcima u Armiji BiH smatrao je najvažnijim periodom u svom životu, a moral, poštenje i skromnost vrlinama na koje je bio ponosan. Naglasio je da je imao ugodan, sretan i bogat život i, što se toga tiče, reklo bi se da je otišao zadovoljan. “Bio sam jedan od vas i u sunčana i u kišna vremena”, napisao je obraćajući se Sarajlijama u oproštajnom pismu.

JEDAN OD NAJBOLJIH

Ne pišem ovu kolumnu da bih nešto i sam rekao u slavu tog čovjeka. Nemam ja tu šta dodati. Nema šta, Sarajevo se časno oprostilo od još jednog od svojih najboljih ljudi. Međutim, istine radi, mora se reći da današnje većinsko Sarajevo, o politici oličenoj u SDA da i ne govorimo, ne razumije i ne slijedi ideju Bosne i Hercegovine za koju se Jovan Divjak borio i u ratu i u miru. Trebalo bi već jednom završiti tu priču, cjelovitu, bez okolišanja i prešutkivanja njene suštine. Ako isključimo šoviniste i zadrte kleronacionaliste, teško da ćete među Bošnjacima naći nekog ko će javno reći nešto loše o generalu Divjaku. Međutim, većina njih glasa i vjerovatno će glasati za politiku koja je suprotna onome za šta se on borio. Politika bošnjačke većine je politika koja je nedavno spriječila izbor Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. Narod je prevrtljiv, to smo najbolje vidjeli na primjeru Tita. Istorijsko iskustvo, međutim, govori da idealisti odlaze, ali da ideali ostaju.
Jovan Divjak je sahranjen na prvi dan ramazana, svetog mjeseca tokom kojeg muslimanski vjernici nastoje “pročistiti dušu i um, a srce napojiti dobrotom”. Divjak je bio ateista, ali je bio čovjek kakvi će ljudi, možda, tek biti.