Kliker.info

Među Andrićevim pričama o bosanskim fratrima ima jedna koja se zove “Čaša”. U njoj fra Petar, dugogodišnji vikar u samostanu Guča gora, ležeći u ćeliji “uzet ali rumen i veseo u licu, pripovijeda o pokojnom fra Nikoli Graniću, zvanom Mumin, tabijatu kakvog nadaleko nije bilo, dobrom fratru i tvrdom redovniku, koji je bio na svoju ruku i kao svi dolački Granići, “vukao odnekud tursku žicu”.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Sa studija u Bolonji izašao je kao najbolji bogoslov. Kao mlad misnik službovao je u Rami i Mostaru, ali je poslije godinama, sve do smrti, ostao u Guča gori, kao meštar, “ne govoreći i ne romoneći, bježeći od časti i od titula onako kao što se drugi za njih otimaju”. U mladosti je bio stasit i naočit. Za njega je, pripovijeda fra Petar, ostalo zapisano da je bio “znalac jezika i valjan meštar mladeži”. Pored latinskog, znao je turski “kao malo koji od fratara i prije i poslije njega”. “E, moj Jusufe!” – tako je imao običaj da zove sve đake koji mu ne bi znali lekciju, ili bi nešto drugo zgriješili. Ključni momenat u priči desio se “one godine kad su digli bosanske bogoslove iz Italije i poslali u Mađarsku” i kad je, govori fra Petar, “taj isti fra Nikola meni valjao glave. I više nego glave.” Nakon studija u Pečuju, fra Petar i dvojica njegovih drugova iz Slavonije dogovore se da ostave red i nauke i da bježe u svijet, u Austriju.

Došavši tog ljeta na ferije u Guču goru, fra Petar je ugledao u samostanskom šljiviku fra Nikolu Granića kako sjedi noge podvinute poda se, puši i šuti. “I kako ga ugledah, tako mi dođe neki išaret. Da se ispovjedim, rekoh, fra Nikoli, da mu kažem svoju odluku, pa poslije da bježim glavom preko svijeta.” Njihov susret bio je dramatičan, čitalac tu doznaje zašto je fra Nikola mladom fra Petru “valjao glave. I više nego glave.” Fra Nikola ga je odveo u svoju sobu i držeći ga za oba ramena počeo ga tresti. Gledajući ga pravo u oči, rekao mu je: “E, moj Jusufe! Nije tebi mjesto u svijetu i Njemačkoj, nego u manastiru, i u Bosni”.

U nastavku ovog fra Nikolinog monologa prepoznajemo tipično Andrićevo promišljanje Bosne koja mu je bila “u oku”: “Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mokra, ni valija nije u njoj lako biti, a kamoli raja i redovnik… Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zatratiti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako… A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratarina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču goru, odakle je pobjegao, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Nego sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom sretnom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati… Hajde, Jusufe, hajde, pa moli Boga i beri pamet. Hajde!” – reče i skrušenog i potresenog mladića potapša po ramenu.

Vratio sam se ovoj Andrićevoj priči nedavno, nakon što sam u novinama pročitao bizarnu vijest: Mladi hercegovački franjevac Dalibor Dado Milas (28) napustio je Hercegovačku franjevačku provinciju i franjevački red i otišao u Austriju, baš tamo gdje je prije više od stotinu i pedeset godina namjeravao otići fra Petar. Dobio je stipendiju za studij pastoralne teologije u Grazu i u Hercegovinu se, kaže, više ne namjerava vratiti, barem ne kao fratar. Da prisustvujemo novom talasu ekonomske emigracije iz Bosne i Hercegovine i da se broj mladih koji takođe žele napustiti zemlju mjeri desetinama procenata, to su već opća mjesta naše stvarnosti. Ali da je kofere pokupio i jedan mladi fratar, rizikujući da bude proglašen otpadnikom od svoje Crkve, slučaj je koji je izazvao pažnju javnosti. Milasovi prijatelji kažu da je on složena, ideološki kontroverzna pojava, redovnik koji se u početku znao pamfletski okomiti na vodeće bosanske franjevce, da bi se onda preobratio u pobunjenika protiv vlastitog političkog i teološkog okruženja, izazivajući potrese na javnoj sceni koja je pod kontrolom Crkve i Čovićevog HDZ-a. Hercegovačka franjevačka provincija se posebnim saopćenjem odrekla njegovih stavova. U intervjuu Dnevnom avazu Milas kaže: “Mi smo zemlja koja je zapela u svojoj postsocijalističkoj preobrazbi i pati od kroničnog nedostatka sposobnih, visokoobrazovanih i moralnih ljudi. Slavili smo rušenje Berlinskog zida, a onda u BiH podigli na stotine novih. Postali smo taoci mržnje, straha i osvete. U hrvatskom narodu ne postoji pluralizam, ne postoji demokracija. Hrvati su skoro naviknuti na život u mentalnoj diktaturi. Ali, budimo realni. Politička nomenklatura u BiH odraz je volje većine birača i uzaludno je zavaravati se iluzijom da narod zaslužuje bolje, poštenije, kompetentnije političare od onih koje imamo.”

Dobro upućeni u stanje duha u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji tvrde da je Dalibor Milas žrtva nacionalističke politike koja je ovladala Crkvom i franjevcima i koja ne trpi nikoga ko na bilo koji način uznemirava crkvene vladare i njihovu vlast. Pobunjenik protiv nacionalističke sprege političkih stožernika i crkvenjaka, fenomena dominantnog u sve tri etničko-vjerske zajednice, Milas drži da nam je građanska revolucija itekako potrebna. Nje, međutim, neće biti, iz prostog razloga što ovdje ne postoji kritična masa građana. A možda i zato što je iza proteklog rata ostalo jako malo dobrih, nepotkupljivih i hrabrih ljudi. Ili, kao što primjećuje fra Mirko Majdandžić, dobri duh u franjevačkom habitu: “Bilo je u historiji BiH i gorih vremena, ali nikada nije bilo gorih ljudi.”