Gojko Berić : Buđenje Bosne, san ili java
Iako pun protivrječnosti i daleko od ideala koji su prije trideset godina proklamovani, iako praćen protokolarnim govorancijama koje baš i nemaju mnogo veze sa stvarnošću, građani Sarajeva su ovog utorka na svoj način obilježili Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Učinili su to protestnim okupljanjem ispred Vječne vatre pod parolom “Probudi se, Bosno” i solidariziranjem sa narodom Ukrajine, koji ovih dana strada i pati izložen okrutnoj invaziji ruske vojne sile.
RAZVLAČENJE PAMETI
Televizija nas od ranog jutra do kasnih noćnih sati zasipa prizorima pakla koje proizvodi agresija na tu nezavisnu zemlju, drugu po veličini u Evropi. Ti su prizori potresni i kad djeluju bizarno, poput svjedočenja jedne mlade Ukrajinke koja je zajedno sa roditeljima ostala u napadnutom Kijevu: “Stanovnici Kijeva prestali su da dane nazivaju odgovarajućim imenima, nedjelju nedjeljom, utorak utorkom, srijedu srijedom… Umjesto toga, odbrojavaju ih kao treći, četvrti ili peti dan od početka agresije”. Iza toga tinja plamen nade da sve to neće dugo trajati.
Dok budete čitali ovu kolumnu, proticaće osmi dan ruske agresije na Ukrajinu. Mediji su u utorak javili da je na Kijev, pored već aktiviranih ruskih snaga, krenula 64 kilometra duga kolona ruske vojske opremljena zastrašujućom količinom najmodernijeg naoružanja. Prema većini prognoza, glavni grad Ukrajine će prije ili kasnije najvjerovatnije pasti. Ili će ga Rusi staviti u obruč i njegovim stanovnicima “razvlačiti pamet”, kako je to tokom opsade Sarajeva činio general Mladić, kasnije u Haagu osuđen na doživotnu robiju kao ratni zločinac.
”Evropa je u ratu, pokrenuo ga je Vladimir Putin. Ovaj rat će potrajati”, izjavio je francuski predsjednik Emmanuel Macron. On je od početka ukrajinske krize od svih zapadnih državnika imao najviše kontakata sa Putinom. Njihov posljednji telefonski razgovor trajao je čitav sat i po. I bio neuspješan. Nakon Slobodana Miloševića iz devedesetih, Putin je drugi evropski političar u kojem je slobodni svijet prepoznao Hitlerovog dvojnika. Na stranicama zapadne štampe objavljuju se Putinovi portreti koji “prelaze” u lik Adolfa Hitlera. Za ruskog predsjednika se tvrdi da je “bijesan i lud”, te da zbog njega svijet nikad nije bio bliže “sudnjem danu”.
U poređenju sa Putinom, Milošević je bio tek mali “balkanski kasapin” koji je krenuo da stvori “Veliku Srbiju”, pa je izgubio sve ratove. Putin, međutim, prijeti da zapali cijelu planetu. Malo je ko očekivao da će ruski vojnici ispoljiti toliku svirepost prema ukrajinskim civilima. Ali, Putin nema milosti. Poznavaoci njegovog mentalnog sklopa opisuju ga kao bolesnog narcisa, čak psihopatu, diktatora koji živi u svom zatvorenom svijetu. On je u potpunosti sovjetski čovjek, kao, uostalom, i svi drugi njegovi najbliži saradnici. Na najnovijim snimcima vidi se kako Putin sjedi sam na jednoj strani ogromnog stola u jednoj od raskošnih dvorana Kremlja, dok su na drugoj strani stola ljudi iz najvišeg političkog i vojnog vrha. Ni Staljin se nije tako ponašao.
I onda imate situaciju da se istorija ponavljačica (nikako učiteljica) pobrine za još jedan dvoboj Davida i Golijata. Sedamdesetogodišnjem ruskom despotu suprotstavio se 26 godina mlađi evropski demokrata Volodimir Zelenski, koji se prije nego što je postao predsjednik Ukrajine nije profesionalno bavio politikom. Zelenski potječe iz jevrejske porodice koja je živjela u mjestu Krivij Rih na jugoistoku Ukrajine, studirao je pravo, a njegova supruga Olena, sa kojom ima kćerku i sina, građevinu. Međutim, oboje su napustili svoju struku, Volodimir je postao stand-up komičar, a Olena dio njegove komičarske ekipe. Ona je napisala scenarij za njegovu političku satiru “Sluga naroda”, koja je prikazana kao TV serija i učinila ga jako popularnim ne samo u Ukrajini već i u Rusiji. Zelenski glumi srednjoškolskog profesora koji se jednog jutra probudi i saznaje da je postao predsjednik države. Život je čudo.
Njegova relaksirajuća glumačka pojava ga u proljeće 2019. i dovodi na taj položaj, kada je na izborima uzeo nevjerovatnih 73 posto glasova. Kad je počela invazija na Ukrajinu, Zelenski se građanima, putem televizije, obraćao u vojničkom džemperu. Govorio je kratkim, jasnim i preciznim rečenicama, emotivno i sa šekspirovskom dramaturškom strukturom. Njegovo obraćanje zastupnicima Evropskog parlamenta na engleskom bilo je impresivno. Putin je računao na razjedinjenost Evrope, ali ju je Zelenski ujedinio i njene emocije okrenuo ka Ukrajini. Obratio se i Rusima, rekavši da mu se djed borio u Crvenoj armiji i da mu je obitelj stradala u holokaustu.
VIC
Da li je sve to dovoljno za spas Ukrajine, koja se herojski brani od brutalnih nasrtaja nadmoćnijeg neprijatelja? Zapad nije pokazao odlučnost i hrabrost u odbrani svojih civilizacijskih tekovina i svog načina života, iako ih ovih dana predstavlja kao pitanje biti ili ne biti. Amerika je daleko i nipošto ne želi ratni sukob sa Rusijom, dok Evropa djeluje oprezno i pomalo nesigurno. Šta ako Ukrajina padne? Može li ekonomsko i političko kažnjavanje Rusije biti bilo kakva kompenzacija za poraz međunarodnih principa i međunarodnog prava?
Ako nakon ruske invazije svijet neće više biti isti, znamo li kakav će uopće biti? Bosna i Hercegovina sve i da hoće, ne može više biti ista, naprosto zato što uz postojeće političke opstrukcije i nebulozne podjele teško može opstati. Dragan Čović je uoči Dana nezavisnosti, za koji usput ne vjerujem da mu je srcu blizak, izjavio kako je krajnje vrijeme da se naši politički predstavnici, uključujući i njega samog, dozovu pameti. Prigodan i dobar vic, nema šta!
Naš politički, mahom neobrazovan svijet, do juče je jako malo znao o Ukrajini. Gledajući televiziju, mogao je mnogo puta čuti da je Ukrajina, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom, najkorumpiranija zemlja u Evropi, ne baš sasvim konsolidovana država i etnički antagonizirana između Ukrajinaca i Rusa. Naše sličnosti su, barem što se toga tiče, velike. U ovih nekoliko dana narod je, suočen sa prizorima rata, saznao o Ukrajini i više nego što je bilo potrebno da, s razlogom ili bez, postane zabrinutiji nego ikada u razdoblju nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu.
Komentari