Kliker.info

Somalija, Sirija, Mjanmar, Boko Haram – i Izrael. Nisu slučajno zajedno. Odluka generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonia Guteressa da uvrsti Izrael na crnu listu država koje povređuju djecu, uvrijedila je i zaprepastila Izrael. Mi na listi sa Sirijom? Da, mi i Sirija. U Izraelu su odmah krenuli sa napadom, a da se niko nije zapitao: šta smo mislili dok vojska ubija na hiljade djece? Da će svijet ćutati? Da će se Ujedinjene nacije uzdržati od reakcije? Njihov zadatak je da urlaju, a to su i uradile krajem nedjelje.

Piše: Gideon Levy (Haaretz)

Kada se radi o masovnom pokolju djece, nestaju svi izgovori, čak i oni koji dolaze od Izraela. Ambasador u UN Gilad Arden može da nastavi sa grotesknim ponašanjem – juče je objavio snimak svog razgovora sa generalnim sekretarom, čin bez presedana prema diplomatskom kodeksu, a koji je u stvari namjenjen centrali Likuda kao priprema za njegovu narednu poziciju. Benjamin Netanyahu može i dalje tvrditi da su „Ujedinjene nacije same sebe stavile na crnu listu historije“. Ujedinjene nacije? Koliko djece je ubila ova organizacija?

Izraelska vojska je ubila 15.517 djece prema podacima ministarstva zdravlja u Gazi; smrt 8 hiljada djece je potvrdio UN. Veliki broj djece se još uvijek vodi kao nestala. Oko 17 hiljada djece je izgubilo barem jednog roditelja; 3 hiljade njih je ostalo bez barem jednog ekstremiteta. (U januaru je međunarodna organizacija Save the Children potvrdila da desetoro djece svakodnevno gubi barem jedan ekstremitet. Kanal Al Jazeera je juče snimio palestinskog dječaka koji je pitao majku da li će mu ruka ponovo izrasti.) Prema podacima organizacije UNICEF, 9 od 10 djece u Gazi pati zbog „teškog nedostatka hrane“. Svjetska zdravstvena organizacija je utvrdila da 4 od 5 djece nije ništa jelo najmanje jedan dan na svaka tri dana.

Svi su na “listi srama” historije, osim Izraela. Svi su mrzitelji Izraela i antisemite, samo je Izrael nevin. „Najmoralnija vojska na svijetu“, ponovio je juče Netanyahu, što može izmamiti jedino osmjeh stida kod njegovih slušalaca širom svijeta. Ali dokazi su tu: neuništivi, brojni, nedvosmisleni i neoprostivi. Osam mjeseci ratovanja protiv djece. Osam mjeseci djece sa amputiranim udovima, djece koja su ostala siročad. Gladne, bolesne, osakaćene, na samrti i mrtve djece. Brojke su zastrašujuće, ali ništa manje zastrašujuće nije ni potpuno odricanje Izraela od svake odgovornosti. Desetine hiljada djece je ubijeno krivicom roditelja, Hamasa, Ujedinjenih nacija i UNICEF-a, samo ne krivicom njihovih ubica, vojnika Odbrambene vojske Izraela (Cahal) i njenih pilota, najmoralnijih na svijetu.

Kada je u pitanju ovakav nivo nanošenja patnje tolikoj djeci, mogao se očekivati osjećaj šoka i potresenosti i u izraelskom društvu. Jer i mi imamo djecu. Ali ovdje je tuga zabranjena, saosjećanje je protivzakonito, protesti su usmjereni samo na spasavanje naše djece, dok se stotine hiljada njihove ne broji i ne vidi.

Djeca Gaze – ona koja budu preživjela – nikada neće zaboraviti. Ona sada gladuju među ruševinama svojih domova, žale za roditeljima, braćom i sestrama, pokušavaju zaliječiti svoje rane i udove u zemlji u kojoj nema funkcionalnih bolnica, sluđeni noćnim morama. Oni će porasti i neće zaboraviti.

Humanitarna pomoć i dalje jedva stiže, naseljenici napadaju kamione i nasilno sprječavaju njihov ulazak u Pojas Gaze, a Izrael i o tome šuti. Ali ova djeca nikada neće zaboraviti šta im je Izrael učinio. A kako bi to i mogli? Zauvijek će pamtiti. Sada im se i svijet u tome pridružio. Čak i takav, ciničan i hladan, svijet je šokiran ubijanjem djece. Netanyahu, Arden i ostali Izraelci mogu nastaviti prati ruke, ali one su umrljane krvlju djece koju nikakav izgovor ne može prikriti.

Trebalo bi početi da se navikavamo: Somalija, Sirija i Izrael. To je taj klub. Ne trebamo biti šokirani njegovim sastavom već onime što je dovelo do toga da im se Izrael pridruži. Priključivanje je opravdano, moramo to priznati.