Kliker.info

Penzionisani general Armije Republike Bosne i Hercegovine Jovan Divjak i dugogodišnji predsjednik Udruženja „Obrazovanje gradi BiH“, koje pomaže hiljade mladih u BiH, u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio je o događajima koje je preživio 2. i 3. maja 1992. godine u nekadašnjoj sarajevskoj ulici Dobrovoljačka, kao i trenutnoj političkoj situaciji u našoj državi. Osvrnuo se i na najugroženiju populaciju među građanima – borce, bh. patriote i svoje saborce, za koje je kazao da su zakinuti za svoja prava.

Nedavno je obilježena 25. godišnjica odbrane Sarajeva, Vi ste direktni učesnik događaja iz maja 1992. godine i ulice Dobrovoljačka. Postoji više verzija o tom događaju, šta se tačno dogodilo tog 2. i 3. maja?

– Ako se vratimo na obilježavanje 100. godišnjice Prvog svjetskog rata, pratili smo da u Evropi i danas postoji nacionalizam i svaka država na svoj način to obilježava, svaka država ima svoju istinu. Tako i kad govorimo o događanjima, sukobima i agresiji na BiH i, posebno, na Sarajevo, postoje različita razmišljanja i tumačenja. Jutros sam pročitao u „Dnevnom avazu“ Aristotelov citat o istini i prijateljstvu: ”Platon je prijatelj, ali veći je prijatelj istina.“ To znači da postoji puno istina o ovim događajima. Ipak, s vojne tačke gledišta, 2. maja dogodila se bitka između armije Jugoslavije i jedinica Teritorijalne odbrane BiH, policijskih snaga i patriotskih formacija.

Najveći zločin

Spominjete vojsku Jugoslavije, ukazujete li time na čin agresije na našu državu?

– Pravo pitanje je šta je vojska Jugoslavije tog 2. maja radila u Sarajevu, šta će tenk na Jevrejskom groblju, šta će borbeno oklopno vozilo kod „Estrade“ kad je BiH 6. aprila priznata i nezavisna država. Znači, to je bio direktan napad na državu koja je imala svoje strukture. Stoga moram reagirati i na ono što je rekao predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić – da je to bio najveći zločin počinjen u Sarajevu. On izbjegava činjenicu da je do tog momenta u glavnom gradu ubijeno više od 160 građana. Ivanić mora shvatiti da to nije bilo najveći zločin, već sukob dvije vojske.

Tog dana je odbranjen glavni grad BiH, kako ste Vi to doživjeli?

– Moja sjećanja idu na onaj vojnički dio, jer već ujutro oko 5 sati 2. maja počelo je granatiranje. Pogođena je Željeznička stanica, Vaso Miskin Crni, desila se diverzija u zgradi glavne pošte, spaljeni su tramvaji na Skenderiji. Znači, haos koji je mogao zahvatiti cijeli grad da nije bilo organiziranog rada u štabu TO BiH. Svako jutro imali smo sastanke štaba TO i, kad smo dobili podatke šta se dešava u gradu, znam da je naređeno da se postave protutenkovske prepreke.

Postojala je nesigurnost s obzirom na to da nam je javljeno da dolaze tenkovi iz Nedžarića i s Jevrejskog groblja. Bliže sredini dana dobivali smo informacije da je to stavljeno pod kontrolu, ali ovdje se mora napomenuti da je to učinjeno zahvaljujući hrabrosti mladih ljudi u patikama, ali i vještini dvije ili tri grupe protuoklopnih grupa. Od kojih je jedna iz Koševskog potoka i uništila Pinzgauer na Skenderiji.

Kako ste primili informaciju da je u Lukavici zarobljen predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović?

– Tad je nastala dilema i pojavile su se mladalačke i rambovske želje da se ide u napad na Lukavicu. Čekali smo šta će se dešavati i to nas dovodi do dešavanja 3. maja. Za dogovor o razmjeni mi u štabu nismo znali, prvi komandant TO BiH Hasan Efendić nam je to jutro rekao da će doći do razmjene, s tim da će biti tri vozila koja će otići do druge vojne oblasti na Bistriku.

Kad ste stigli u Dobrovoljačku ulicu i šta ste tamo zatekli?

– Kad se završio jutarnji sastanak, otišao sam do džamije na Čobaniji, tamo sam sreo dvojicu vojnika koja su stajala na ćošku, pitao sam ih je li prošla kolona, oni su kazali da su davno prošli i dodali da nisu bila tri vozila, već više od 20. Nismo znali je li Alija Izetbegović uopće stigao, znam da je postojala želja da se napadne. Ja sam tad pozvao i vojnike Jugoslovenske vojske da nam pristupe, međutim, nije bilo reakcije. To nadmetanje trajalo je oko dva sata, nisam imao nikakvu vezu s Predsjedništvom. Dok smo mi pokušavali uspostaviti vezu, već se formirala kolona i tad je već cijela kolona bila zaustavljena.

Kako je došlo do zaustavljanja kolone u kojoj je bio Izetbegović i šta Vas je on pitao kad ste se popili na transporter?

– Pristupio sam vozilu u kojem je bio Alija Izetbegović, popeo se gore, on je bio ljut i pitao me: ”Jovane, šta se dešava, zašto je zaustavljena kolona?” Odgovorio sam da nemam pojma, pa sam malo onako teatralno kazao: ”Predsjedniče, odlučite šta da se radi, ovo je historijski trenutak, od Vas sve zavisi.” Tog momenta sam čuo da se puca, putem megafona sam vikao na ljude da ne pucaju. Nakon toga došao je Zoran Čegar, otvorio je transporter, pocijepao košulju i na sebi Milutinu Kukanjcu pokazivao da je izranjavan te mnogobrojne fleke od krvi. Čegar se obratio Kukanjcu riječima: „Ako se nešto dogodi Izetbegoviću, je… ću ti četničku majku!” Nakon toga je kolona krenula, da bi oko 15 vozila otišlo prema Skenderiji i Lukavici, a desetak skrenulo prema džamiji.

Zašto se i danas manipulira podacima o broju stradalih vojnika u ovoj sarajevskoj ulici?

 – Tog dana, kao što je i Kukanjac rekao, ubijena su šestorica ljudi i to je jedina istina. Bilo je incidenata, ali ne može se nazvati da je incident kad se zaustavi vozilo Hitne pomoći i ubiju trojica pukovnika i jedan potpukovnik, niko ne zna zbog čega i za to nema nikakvog opravdanja. Stoga, ako je Bakir Izetbegović išao na Kazane, trebalo je da se spusti u Dobrovoljačku i kaže da se izvinjava i traži oprost za ono što se desilo u Dobrovoljačkoj.

Ko manipulira brojem stradalih i zašto?  

– Odgovor je jednostavan, manipulira se brojem i ubijenih u Jasenovcu. Manipulira se sa sve tri strane, dvije koje su direktno učestvovale i od međunarodne zajednice. Niti jedna strana neće da prizna svoje greške i propuste, jer, ako prizna, pomalo gubi vlast. Dakle, manipulacijom brojem ubijenih i stradalih se ostaje na vlasti. Zato sam i ovaj intervju počeo primjerom obilježavanja Prvog i Drugog svjetskog rata, koji i dalje svako na svoj način obilježava.

I u ratu se vodila politika kao i danas. Kako Vi danas gledate na političku situaciju u BiH?

– Malo ću drsko reći, ovo nije pitanje države, već onih koji je vode. Za sve što se desilo poslije odgovaraju SDA, HDZ i SDP. To su stranke, to su grupe ljudi koje su obećavale, jer nije država obećavala. Dakle, nema države, to je pojam, a kod nas su države stranke i one su obećavale. Svaka stranka svom narodu je obećavala. Za posljednje dvije godine nije urađen ni kilometar puta, pa ko vodi puteve, to radi SDA. Mašine ne rade na gradilištu HE Vranduk, nije to država kad grupa ljudi odgovara za to. U praksi u BiH svako vodi svoj dio naroda i njemu obećava, ovdje od 90 škola u 85 njih direktori su iz SDA. Koristi se i međunarodna situacija, gleda se i u Srbiju i u Zagreb, jer oni ne ostavljaju na miru BiH, jer njihove tendencije stoje i dalje. To je unitarizacija, separacija i federalizacija, te politike pokazuju da BiH ne može ništa odlučivati.

Šta je, prema Vašem mišljenju, trenutno najveći problem u BiH?

– Za mene je najveći problem Evropska unija, koja kontaktira s političkim strankama, a ne s Parlamentom BiH. Oni moraju razgovarati s parlamentarcima i članovima Vijeća ministara BiH, a ne liderima stranaka. Spriječen je napredak države i putem obrazovanja koje je opijum za djecu, kao što je religija opijum za narod. Zato što djeca uče tri historije. U RS djecu uče da su se Srbi branili od Bošnjaka i Hrvata. Naša strana govori o agresiji iako niti jedan međunarodni dokument o tome ne govori. Političari su podijelili ovu državu, pa danas, i pored činjenice da se sudi osnivačima ”Herceg-Bosne”, i dalje postoje ”Šume Herceg-Bosne” i tako dalje.

Koja je najugroženija kategorija u našem društvu? Jesu li to borci koji su iznijeli teret rata na svojim ramenima?

– Istina je da su borci najoštećenija kategorija. A uz to imate ljude koji su dobili prava, a koji nisu ni bili u ratu. Završili smo rat s oko 250.000 do 350.000 vojnika, a sad se vodi 550.000. Ali to je pitanje za ministra za boračka pitanja od rata pa do danas. To su bili generali, oficiri i na njima je odgovornost. Ljudi koji su bili nadležni nisu pokazali interes da se do kraja riješi problem boračke populacije. Ne može mi sad ministar Salko Bukvarević govoriti da je bilo 550.000 ljudi koji su branili BiH. Borci su zakinuti, i to od svojih ministara koji su dodavali ljude na te spiskove. Ali to su opet uradile političke stranke.

Koje je najrealnije i najbolje rješenje za državu za koju ste se borili?

– Rješenje nije u protestima, već da se uspostavi sistem rješavanja svih problema unutar parlamenata. Ali ta promjena treba doći od ljudi koji tu sjede, opozicija u FBiH je već pet puta tražila da se smijeni premijer Fadil Novalić, ali nema podršku. Vinston Čerčil (Winston Churchill) je rekao da se ne treba pitati šta je država uradila za nas, već šta smo mi uradili za državu. Borci su dali veliki broj žrtava i njima se mora uzvratiti i ispuniti sve što im je obećano. To je moj apel na političke stranke, jer su one vodile rat, a ne država BiH. Svako treba nešto uraditi korisno, mi to pokazujemo kroz Udruženje ”Obrazovanje gradi BiH”. Mi smo s dvoje zaposlenih osigurali 6.500 stipendija i 2.700.000 eura za djecu. Neka svako od nas takvo nešto uradi i onda će biti perspektive za BiH.

Kritični ste prema bh. političarima…

– Nije to kritika, to je naša stvarnost. To su manipulacije i to su ljudi koji nisu ni dovoljno obrazovani da vode državu. Oni u svojim biografijama pišu da pasivno znaju njemački, engleski ili ruski. To je pitanje odgoja i obrazovanja.

Je li Evropska unija budućnost BiH i ko je osnovni kočničar na našem putu?

– Perspektiva BiH je Evropska unija, koliko god ona bila odvratna. Sve veći je pritisak Rusije, koja sprečava napredak, pokušala je silom spriječiti Crnu Goru da ide u NATO. Milorad Dodik je više puta bio u Moskvi nego u Sarajevu. Osim toga, opet Bakir Izetbegović ode i sjedne s njim u kafanu da bi dogovorio da dobiju kredit MMF-a. Pa neki dan kad ga je Bakir zvao, Dodik mu je rekao da neće da ga podrži da on ostane na vlasti. Ali to nije samo problem Izetbegovića već svih političara – kazao je Divjak.

 Erdin Halimić (Avaz)