Kliker.info

On je, u serijalu Kvaka 23 Novinske agencije FoNet, ukazao i na elemente „puzajućeg fašizma” i podsjetio da je ideja o organizovanju „građanskih patrola” već viđena u vrijeme Hitlerovog dolaska na vlast.

David je novinarki Danici Vučenić rekao da je „konfuzija u društvu” posljedica pritisaka zbog Kosova i predočio da je jedino riješenje „priznanje Kosova”, budući da „zamrznuti konflikt može proizvesti novi oružani sukob”.

On obiljeležavanje Dana pobjede nad fašizmom, šetnjom Besmrtnog puka u Nišu sa generalom Vladimirom Lazarevićem na čelu kolone, vidi kao „zloupotrebu tog dana”.

To se, prema stavu Davida, „uklapa u sliku Srbije” u kojoj se, „preuzimanjem ruskog modela, pokazuje kako su svi fašisti, samo mi nismo”.

Prema njegovom stavu, „ako na čelo povorke postavite čoveka koji je sa više strana optužen da je učestvovao u stvarima koje se nisu smjele dogoditi, onda celoj paradi dajete takvo obeležje”.

Dodatno je „zamešateljstvo” to što su u koloni bili i „potomci stradalih u balkanskim ratovima, Prvom svjetskom ratu, ali i ratovima devedesetih”, primjetio je David i konstatovao da to nije bilo „obiljeležavanje pobjede nad fašizmom, već nešto drugo”.

On je predočio da je kod nas riječ „fašizam ispražnjena i bez ikakvog značenja, poput psovke”, ali iz „podzemlja nadiru elementi fašizma koji su u društvu sve prisutniji”.

Kao „prepoznatljive elemente fašizma”, pomenuo je populizam, nacioanalizam, kult ličnosti, demagogiju, prezir prema slabijima, nazivanje neistomišljenika izdajnicima i teorije zavjere, „bez kojih u Srbiji ne postoji zvanična politika”.

Osvrćući se na učestale desničarske i ekstremističke ispade, David je rekao da se „od početka devedesetih i tadašnje retorike suštinski nije ništa promijenilo, jer su na vlasti oni koji su nas gurnuli u sukobe, piromani, koji navodno gase požare”.

Ukazao je na politiku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, nekadašnjeg „ministra informisanja koji je zatvarao medije”, za koju smatra da „ne vodi nikuda”.

U toj politici David uočava „veliko licemjerje i hipokriziju” i naglašava da sa njom „ne znate šta da radite”.

On se u istom govoru poziva na Evropsku uniju, kaže da Kosovo ne može ostati zamrznuti konflikt, jer to nije dobro za evropski put, a onda u drugom dijelu govora, „kao da nije isti čovjek, on kaže – ‘mogu me ubiti na ulici, ali ja neću priznati Kosovo”, ilustrovao je David.

Razloge za „konfuziju u društvu” on vidi u „pritiscima da se riješi kosovski problem”, koji je „pitanje svih pitanja na Balkanu”, uvjeren da, „bez priznavanja nezavisnosti Kosova, nema ni unutrašnje srpske stabilnosti, niti stabilnosti ovog dijela Balkana”.

David naglašava da „priznanje Kosova mora da se dogodi što prije”, uz dogovor o zaštiti srpske manjine i kulturnog i vjerskog nasljeđa, inače ne isključuje „opasnost od otvorenog sukoba”, sve dok Kosovo ostane kao zamrznuti projekat, „koji podrazumjeva varnice sa obje strane”.

„Mi znamo da su velike sile te koje će se uključiti u sukob, ako do njega dođe, a to je opasnost, ne samo za Evropu, već za čitav svijet”, upozorava David.

On tvrdi da je „Srbija i u prošlosti izbjegavala da prihvati ponuđena rijšenja, relativno povoljna” i procjenjuje da će, sa protokom vremena, „stvari biti sve gore”.

Kako predviđa, Albanci će „postavljati nove uslove, pored taksi, deklaracije o genocidu ili zahtjeva za pripajanjem Preševske doline”.

Imajući u vidu medijsku situaciju, ako Vučić potpiše priznanje Kosova, David misli da bi za pet dana medijske kampanje o „herojskom gestu koji niko u istoriji nije imao hrabrosti i spremnosti da učini”, velika većina Srba to „prihvatila kao nešto dobro i pozitivno”.

Iako je djelovalo da je Vučić, po dolasku na vlast, spreman da riješava stvari i da razume da su mu potrebni evropski fondovi, sada djeluje „da će da odustane od Evropske unije”, protumačio je David.

Stalno se, kao je obrazložio, prijeti Evroazijskom unijom, koja je „opasan projekat, zasnovan na teoriji Aleksandra Dugina, na idejama nacional-boljševizma, kultu tradicije, pravoslavnom panslavizmu i jednoj vrsti rasizma”.

David ne vjeruje u „sponatnu organizaciju” desničara, koji napadaju albanske pekare, i podsjeća na „paljenje džamije prijenekoliko godina, kada je bilo jasno da iza toga stoji policija”.

I „početkom devedesetih je počelo sa povicima i pjesmama, pa su se onda riječi pretvorile u metke, ubijajući tamo negdje one koji ne misle kao vi”, ukazuje David, kome je nejasna ta vrsta ekstremnog „patriotizma” koju promovišu desničari u Srbiji.

To je, kako upozorava, opasan i neprihvatljiv „patriotizam”, spreman da se, zbog Kosova, pogine do posljednjeg Srbina i posljednjeg Albanca, i da se i od Kosova i Albanije „napravi stratište, na kome nema ničega”.

„Devedesetih smo imali organizacije koje slave Hitlerov rođendan i nose kukaste krstove, pa su one danas malo promijenile retoriku i simboliku, ali su u osnovi nacističke i rade na štetu Srbije”, naglasio je David.

Prema njegovim riječima, „i bez Kosova, u Srbiji živi 30 procenata građana drugih nacionalnosti, što bi trebalo da bude dobrobit ove zemlje, koja je ipak iz ratova izašla kao multietnička”.

Međutim, „politika koja se vodi može da završi predviđanjima iz vremena Miloševića da se Srbija svede na Beogradski pašaluk”, predočio je David.

Njega situacija u Srbiji podsjeća na početak devedesetih, s tim što su onda opozicija i intelektualci bili konsolidovaniji i ukazivali na pogubnost politike koja je bila na dijelu.

„Mi nismo tada uspjeli u svojim namjerama, ali danas nema čak ni toga, jer djeluje sve rasuto. Bez jake podrške intelektualaca, studenata i političke opozicije, ne možete ništa mijenjati”, smatra David, jedan od osnivača Beogradskog kruga i Foruma pisaca.

Uz napomenu da „mora da bude oštar”, on je „glupošću i besmislicom” nazvao poruku jednog od lidera Saveza za Srbiju, Vuka Jeremića, da „opozicija mora da spriječi Vučića da počini veleizdaju”.

David se, pri tome, pozvao na riječi pisca Lasla Vegela da se „Vučić ne može rušiti zaobilaženjem sa desne strane”, jer je on veći majstor desnice od opozicije.

Prema Davidovom uvjerenju, „nije daleko od istine da smo mi desničarsko društvo” sa konzervativnim i tradicionalnim strujama, naslonjenim na učenje Nikolaja Velimirovića, koje su dio „puzajećeg fašizma” u srpskom društvu.