Kliker.info

Imam sreću pa već mjesecima živim u gradu u kojem je jedan od gorućih problema to što je neki gradski službenik zadužen za promet odlučio malo smanjiti prava biciklista u javnom saobraćaju. Pa su onda biciklisti izašli na protest, a još u gradu vlada lijevo-zelena koalicija. Progresivna po fabričkim postavkama.

Berlin je grad idealan za bicikliste. Imaš posebne trake za bicikla, nekad je pola ceste rezervisano samo za ovo prevozno sredstvo. Postoje i semafori za bicikla. Neke ulice su određene isključivo za promet bicikala. Pa opet su ljudi izašli na ulicu da se bore za svoja biciklistička prava.

Piše : Faruk Šehić 

Naravno, nije ovo najveći problem koji ima ovaj grad, ali jedan je od bitnijih za sve bicikliste a njih ima barem polovina od ukupnog stanovništva.

Tako sam posmatrajući probleme koji postoje u ovom gradu gurnuo probleme zemlje iz koje dolazim u drugi plan. Pratio sam bh. političku zbilju, pisao o njoj, ali sam, ipak, i mozgom i tijelom postojao u Berlinu. Putovao po književnim festivalima, promocijama, okruglim stolovima od francuske atlantske obale pa sve do Odese. U Odesi sam bio neknjiževnim poslom. Išao sam s prijateljicom autom koji je bio prepun medicinske opreme od životnog značaja. To smo nosili ljudima koji su to onda poslali direktno na liniju za ukrajinsku vojsku. Put od Berlina do Odese je dug 2000 km. Put od Berlina do krajnjeg zapada kontinenta je moguće i manji od ove dužine, jer Ukrajina je ogromna zemlja. Veća i od Francuske, a ona je najveća evropska država.

To mi je posao, da putujem i predstavljam svoje knjige, te da tumačim njihovu sadržinu. Nekad bih samo došao s puta, oprao veš i sutradan već bio spreman za novo putovanje. Ponekad u svemu tome ima zabave i zadovoljstva, većinom je to samo posao. Svi ti gradovi kroz koje prođeš i brzo ih zaboravljaš, pošto ti je um još ostao na polaznoj tački. Gradovi se sastoje samo od aerodroma, hotela i mjesta gdje trebaš imati književnu obavezu. Nekad samo mislim kako ću se vratiti u Berlin, sjesti na cestovno biciklo i iz sve snage zapedalati u Grunewald, šumu dugu kilometrima, gdje su staze samo za bicikla. I gdje ćeš srećati sebi slične ljude koji izgone stres civilizacije iz sebe tako što velikom brzinom prelaze veliki broj kilometara. Ima u tome i neke ljepote, kada nakon 50 kilometara uznosiš biciklo na peti sprat zgrade, pun snage i energije, kao da si tek krenuo u vožnju.

Da me privatni planovi ne vežu za Sarajevo (a odatle za drugi evropski grad) nikad se ne bih dole vratio. Iako postoje stvari koje volim u Bosni a jedino se dole mogu i naći. Tih stvari je manjina, većina životnih benefita ne stanuje u tom gradu.

Ono što stanuje u Sarajevu i BiH jeste konstantni strah od novog rata. To neprestano iščekivanje grmljavine na horizontu koja će se sručiti i na tebe, kao u nekom košmaru. To je osjećaj koji imaju svi stanovnici naše zemlje, čak i oni koji poriču da ga imaju, a takvih je solidan broj. Ne zamjeram ljudima kako se nose sa ratnom/poratnom traumom. Svako neka nosi svoj krst onako kako misli da treba da ga prti na leđima.

U Berlinu taj krst ne postoji. U Odesi ljudi tek gomilaju traumu unutar svojih tijela, u prostor predviđen za odlaganje traume, još su u grču i taj grč raste iz dana u dan. Kad si u takvom stanju onda funkcionišeš perfektno jer je tijelo u nagonu za preživljavanje. Kada rat stane onda dolaze problemi, i stanovnicima Odese je kraj rata nešto što sanjaju, a problemi su im rakete i dronovi koji padaju po gradu u noćnim satima. Tri grada i tri sasvim različita životna problema. Sretan sam jer nisam u koži mojih prijatelja iz Odese, budući sam u njoj jednom bio i ne želim opet da uskačem u iste cipele.

Međutim, tako ne misli Milorad Dodik ni NSRS, koji su izglasali zakon kojim odluke Ustavnog suda ne vrijede na teritoriji manjeg entiteta, nastalog na zločinima širokog spektra. On je taj koji stalno vitla klatno novog rata iznad naših glava. Njemu je secesija RS-a dio stalne političke agende i ne odustaje od nje. Samo se nekad prilagođava geopolitičkom trenutku, umiri se pa bukne i raspiri vatru, koju niko od nas ne želi ponovo doživjeti.

Moja greška je što sam se borio za ovu zemlju i ta ratna borba je ono što me veže za nju i onemogućava mi bijeg (od, iz nje) kao što je uradio jedan političar “kroz rupu u zemlji” iz opkoljenog Sarajeva.

Zato zaranjam u muke i probleme prvog svijeta. Jednim okom pratim dešavanja dole dok u velikoj brzini letim kroz šumske tunele Grunewalda. Kao i uvijek nadam se sretnom završetku.