Kliker.info

Bosanskohercegovački književnik Faruk Šehić gostovao je na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti gdje je, između ostaloga, govorio o knjizi ‘Priča sa satnim mehanizmom’.

Tim povodom razgovarali smo s ovim dobitnikom nagrade ‘Meša Selimović’ za najbolji roman objavljen na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore te Nagrade Europske unije ‘EUPL 2013’ za roman ‘Knjiga o Uni’ koji je preveden na desetak svjetskih jezika. Šehić objavljuje i kolumne u sarajevskom tjedniku BH Dani i na zagrebačkom neprofitnom portalu Lupiga.

‘Mi smo u istorijskoj noći naših života i ona traje dugih trideset i više godina’, nedavno ste napisali u jednoj od kolumni. Postoji li još uopće nada da će konačno svanuti?

Uvijek postoji nada, nisam nikad izgubio vjeru u bolji i vrjedniji smisao naših sadašnjih života. Nekako mislim da je spas u unutrašnjem svijetu, bez aluzije na self help i slično. Na izgradnju sebe kao bolje, pronicljivije osobe, unatoč svemu što želi da nas drukčije oblikuje. Svako od nas treba imati svoj lični manifest kako se nositi s tamom oko nas i kako se boriti s tamom u sebi. Pisci, umjetnici, novinari, ljudi od uma će više nego ikad baš sada morati biti novi prosvjetitelji, lučonoše humanih i dobrih ideja. Zbog toga sve manje imam živaca za književnost u kojoj stalno caruje tama.

Životi generacija naših ljudi dijele se na razdoblja prije i poslije rata. U kojoj smo sad fazi? Čini se da bi se neki opet ‘ćerali’, ali, kako kažu optimisti, srećom nema ‘sapi’ za novi rat. Volje, međutim, ima…

Postoje ljudi koji će ratovati čak i ako je većina protiv toga, jer je većina uvijek sklona manipulaciji. Radi se o tome da je dovoljna šačica provokatora koji mogu zapaliti novi rat. Svi normalni ljudi bi se trebali zapitati da li žele opet biti izbjeglice, bijedni, gladni, ostavljeni od svih, da li žele biti spremni na smrt svake sekunde.

Rat za teritorije

Osim da se pobiju dušmani, ovdje se ratovalo zbog teritorija. Apsurdno, ali sada ga svi podjednako napuštaju. Malo kome se mili živjeti u ovakvim državama, pa masovno odlaze čim dobiju priliku. I to ne odlaze da bi se jednog dana vratili, nego da odu zauvijek. Gdje se pogriješilo?

Rat je uvijek za teritorije. Najgore je što je većina ljudi na ovim našim prostorima i dalje uvjerena kako je rat protiv Otomanske imperije bio nekakvo ratovanje protiv islama i muslimana; istoričari jasno kažu: bio je to rat za teritorije, nikakav sukob civilizacija, nikakav rat religija. Nažalost, neki političari u BiH su tu ideju oživjeli 1992. i znamo kako je završilo, Milorad Dodik opet želi oživjeti ideju sukoba civilizacija i, što je najgore, geopolitičke prilike mu idu na ruku. Često se sjetim onih radnica koje su urinirale na jugoslavenske zastave početkom devedesetih jer, eto, propala je ideja zajedničke južnoslavenske države, pa valja zapišati zastavu. Nadam se da su te radnice danas zadovoljne i da žive sretno kao u bajci.

Kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini? Uskoro će parlamentarni izbori, opet se maše zastavama, opet se prijeti, opet se vade zakopane sjekire…

Stanje je loše, nikakvo. Neki izvori navode da je zemlju napustilo 30.000 ljudi od početka ove godine. Gledano iz bh. perspektive, a ja tako gledam, jer nemam rezervnu domovinu kao mnogi, Bosna je trenutno na tanjiru, ostavljena za teritorijalne aspiracije agresivnih nacionalističkih politika iz Srbije i Hrvatske, i to proizvodi velike tenzije iznutra. Kada bih trebao biti politički korektan morao bih reći kako postoji i treća agresivna politika, ali ona naprosto ne postoji. Bošnjački nacionalizam nanosi veliku štetu ovoj zemlji, prvenstveno ideji Bosne i građanima koje politike identiteta ne zanimaju. Vezivno tkivo Bosne danas su antinacionalisti, antifašisti, kritični patrioti, sekularni i oni čija vjera je njihova privatna stvar, i mi nismo nekakva manjina. Fabrikuju se problemi koji nisu realni, kao tobožnja politička ugroženost nekih naroda. Sve je to nama nametnuto iznutra, ali potpomognuto izvana. Ipak, vjerujem da neće doći do nekog nasilja. Bosna je kompleksna država u kojoj, nažalost, nacije imaju prvenstvo u svemu, i njima se žele dati još veća prava, što je nelogično i suludo. Ako ćemo svi u EU, čemu onda te podjele? Čemu dvije etničke škole pod jednim krovom? Jebiga, to je aparthejd, predvorje fašizma. Onaj ko brani etničku segregaciju je neprijatelj civilizovanog svijeta. Ne postoji granica između Poljske i Njemačke, tamo je granica samo jedna rijeka, puno trave, šume i polja. Kod nas je danas ideja krvi i tla nikad življa. Granice rastu i paranoja od novog rata raste. Ovdje je najteže biti antinacionalista, svi te decenijama žele uvjeriti da je nacionalizam jedini put, čak i oni koji se predstavljaju kao nenacionalisti. Trenutno traje ultranacionalističkih produženih 15 minuta slave, ali svanuće i naš dan, bez obzira na to koliko je i globalna situacija otišla udesno i odlazi sve više.

Umjesto da se radi na pomirenju, ide se u suprotnom pravcu, slave se zločinci i udruženi zločinački poduhvati. Zločinci su postali heroji u mnogim sredinama. Pišu se revizionističke knjige u kojima se zločini opravdavaju, negira se genocid, to su nacionalni projekti, nisu marginalne stvari. Sve je to posljedica pristajanja na fantazmagoriju etničke Bosne. Mi smo ovdje monokulturni, govorimo jednim jezikom, suštinski mi smo jedno, jedino nas religija razlikuje. Ja nisam odrastao u etničkoj Bosni, moja Bosna je sekularno, građansko društvo, i nisam jedini živio u njoj, nego i stotine hiljada drugih ljudi. To što je neko živio na selu gdje se insistiralo na etničkom folkloru razlika nije moj problem i nimalo me ne zanima. Bosna nije selo, niti metafora iz Andrićeve knjige. Rat je imao za cilj da ubije ideju mogućnosti zajedničkog života, i da potvrdi karadžićevsko-bobanovske ideje da žito treba odvojiti od kukolja, da postoje prave i bolje nacije, za razliku od onih koje su istorijski podbačaj. Mislim da su oni skoro pa uspjeli u svojoj nakani.

Knjige su vodiči

Nedavno ste za zagrebačku Frakturu objavili knjigu znakovitog naslova ‘Priče sa satnim mehanizmom’, koja će biti objavljena i u Sarajevu. Radi li se o istom tekstu ili ga ipak prilagođavate? Da li je potrebno jezično intervenirati ili se ovdje ipak radi o onome što se zove ‘zajednički jezik’ s nekoliko podvarijanti?

Smatram to jednim jezikom: srpskim, hrvatskim, bosanskim i crnogorskim. Nekad smo ga zvali sh-hs, Igor Lasić ga je najbolje nazvao: četverojedan jezik. Radi se o istom tekstu, naravno, s tim da sam ga sam blago prilagodio hrvatskom književnom standardu, jer je i taj standard isto moj jezik. Dio mog jezičkog identiteta je i kajkavski, ikavsko-šćakavski dijalekat… Meni je to zajednički jezik, s tim nikad nisam imao problema, priroda mog jezika je da u njemu baštinim sve varijante. Čak i pravopis bosanskog jezika poštuje dublete, pa možete reći i ogledalo i zrcalo. Na neki način bosanska varijanta je inkluzivna, liberalna, da ne kažem unitarna, što je omražena riječ u Bosni danas.

Jedan ste od najnagrađivanijih književnika iz država bivše Jugoslavije, prevođeni ste na desetak svjetskih jezika, čitani ste svuda po svijetu. Kakva je recepcija vaših knjiga u Hrvatskoj?

Ne mogu do kraja znati kakva je recepcija, ali znam da ovdje imam svoje čitatelje još od prije petnaestak godina, kada sam gotovo bio dio ovdašnje scene, barem sam se tako doživljavao. Mislim da se moje knjige čitaju u Hrvatskoj, u svakom slučaju sam zadovoljan recepcijom.

Poseban uspjeh imala je vaša ‘Knjiga o Uni’, roman o ratu i prirodi, kako je netko rekao, a o kojem je ugledni britanski The Guardian napisao ovo: ‘Svojim istraživanjem rata i mira, nevinosti i tuge, Šehić je stvorio smjernu meditaciju o zagonetci postojanja koja je u središtu kolektivne i osobne traume, ali i uobičajenog ljudskog iskustva: kako sačuvati cjelovitost svoga ja u svijetu koji ga napada na nezamislive načine.’ Je li taj prikaz bio ključan da se prva tiraža rasproda u mjesec dana? O kakvim tiražama je riječ? Razumiju li Britanci što Una znači Krajišniku kakav ste vi?

Jeste, taj prikaz je prodao tiraž (koji je zapravo mali, puno manji od tiraža u Sarajevu), ali bitno je da se knjiga čita. Mislim da razumiju, jer je bilo zaista obilje prikaza na engleskom govornom području, a to je cijeli svijet. Čak su u Danskoj i Norveškoj izlazili prikazi knjige (‘Quiet Flows the Una’, Istros Books) koja je objavljena u Londonu. Problem je što nema puno recentnih prijevoda knjiga iz famoznog regiona na engleski jezik, tako da naše knjige koje se prevedu na engleski postaju kao neki vodiči, kao izvještaji iz daleke i fascinantne zemlje, gdje su ljudi loši, a pridoda divna. Šalim se, naravno, ali ne i u ovom dijelu da stranci naše knjige koriste kao vodiče kroz našu stvarnost, a ne samo da ih doživljavaju kao čistu literaturu.

Za novine pišem da bih preživio

Može li se ovdje uopće živjeti od književnosti ili je ona i dalje, kako ste jednom rekli, znak da si na margini i da se boriš da preživiš?

Teško se može samo od književnosti, mora se pisati za novine. Neki pisci gore od želje da pišu za novine, ja baš i ne gorim, mada imam i sam pomalo novinarski nerv. Volim reportaže, ali samo za BH Dane sam napisao stotine tekstova iz sedmice u sedmicu. Pitam se koliko je to sve imalo smisla, trošiti se na takav tempo, a imalo je jer si morao pisati da bi preživio. Kolumna je ponekad neizazovna za pisati, to je pravolinijski rad, rutina, nije poezija. Napisati jedan tekst mjesečno je OK, ali pet-šest je previše, osim za ove pisce koji vole biti značajni i mjerodavni, navodni oblikovatelji javnog mnijenja. Što manje pišeš za novine, više ćeš imati nepotrošenih riječi za čistu književnost. Živim i od prijevoda, raznih honorara, stalnih putovanja i literarnih rezidencija.

Goran Borković (Novosti)