Kliker.info

Koliko poltronstvo prema Dodiku vlada u političkom Sarajevu, dovoljan je dokaz proglašenja Dana žalosti u Federaciji za ubistvo policajca u Zvorniku, čije ime se nalazi na spisku ljudi iz ratnog MUP-a RS-a, koji se mogu dovesti u vezu sa genocidom u Srebrenici. Oni “mudriji” će ovaj potez smatrati znakom dobre volje iz bliskoistočnog Sarajeva i smirivanjem situacije koja je opasno mirisala na april 1992.

Piše : Faruk Šehić (BH Dani)

Isto poltronstvo je bilo uočljivo u medijima koji su odmah požurili da napad na policijsku stanicu proglase islamskim terorizmom i da se počnu posipati pepelom. To je taj sluganski, balijski refleks. Refleks naroda koji se nikad nije formirao do kraja, jer kako će se formirati kada mu glavnu riječ vode polupismene hodžice, seoske varalice koje su se obogatile na kostima ubijene sirotinje, bivši politički zatvorenici, a “otac nacije” je više bio za vođu džemata, nego što je imao kalibar državnika.

Ja se ne znam baviti kaljenjem nacionalnog čelika, ali znam misliti svojom glavom. Karadžićevsko-dodikovska politika je već urodila plodom. Četnički skupovi u RS-u su legalni. Vlast u RS-u to smatra folklorom. U Srbiji samo što nisu legalizovali četnike proglašavajući ih antifašistima. To je dokazao i četnički vojvoda, predsjednik Srbije, učestvujući na vojnoj paradi u Moskvi povodom 70. godišnjice pobjede nad fašizmom. Četnik na proslavi vlastitog poraza. Dok je Bakir Izetbegović to odbio pokazujući koliko mu nije stalo do antifašizma u Bošnjaka, valjda bi onda ustaštvo trebalo biti na ponos bošnjačkom narodu. Ne znam, ali znam ko su mi bili djedovi, i u kakvu su ideju vjerovali.

Takođe moj drugi djed Almaz Sedić je isto bio partizan. Ranjen na Sremskom frontu, ratovao zajedno sa Crvenom armijom. Često mi je pričao kako su oni, partizani, mislili da su vojnici Crvene armije neki nadljudi od dva metra, kad ono ispostavilo se da su maleni, prljavi i odrpani, i da se boje isto kao i partizani kad se iznad njih obrušava njemačka “štuka”.

Ni njemu komunizam nije ubio reflekse. Jest mu otkinulo nogu zbog rane na stopalu. Jest hodao na štakama i do smrti vjerovao da njegova borba za Jugoslaviju nije bila uzaludna. Čak i onda kada su mu potomci njegovih saboraca Srba zapalili kuću i imanje u centru Bosanske Krupe. Za što bi se “potomci” vjerovatno pravdali ustaškim terorom, koji je u mom gradu bio ogroman, ali kakve veze je imao moj djed Almaz s tim terorom kada je bio partizan. I kada je na početku svog partizanovanja morao imati kodno ime Aco, da neki ozlojeđeni “partizan” ne bi pomislio da je možda kakav Turčin, ili ustaša.

Svakako su moji preci uložili svoju krv u temelje propale Jugoslavije. I to je činjenica na koju mogu biti ponosan. Jer ko išta zna od povijesti, onda zna da su komunisti u vrijeme prije WW2 bili najnapredniji ljudi i politička avangarda širom Evrope.

Budući su politički u predmodernom dobu, pošto im religija čini kičmu identiteta, budući i nemaju normalan identitet, jasno je da bi u slučaju rata na području istočne Bosne bio konačni genocid. I za to bi, kao i u zadnjem ratu, odgovornost snosile bošnjačke političke elite, koje ionako boli ona stvar za Srebrenicu ili Omarsku.

Nekom hedonizam, koji im je zabranjen u matičnim zemljama, nekom tuga i žalost u vlastitoj zemlji. Kolo sreće i nesreće se nastavlja. Nekom bingo, nekom masovna grobnica. Između je bijeda i očaj ljudi koji su nakratko progledali 7. februara prošle godine i brzo potonuli u letargiju. Zvornik, Kumanovo, parada na Crvenom trgu, događaji gaze jedni preko drugih. Razvlače um ljudi kao Mladićeve granate, da bi se zaboravila bijeda u kojoj živimo. Da bismo svi mi zaboravili koliko su lažne države u kojima živimo. Jer one postoje samo zbog elita koje održavaju atmosferu straha i mržnje među narodima. Možda se jednom narodi probude kao 1941. Samo ovaj put je neprijatelj puno jači od Hitlera. Zapadni neoliberalni kapitalizam i njegovi kvislinzi, naše imbecilne desničarske vlade. Ili ljevičarske, isti je qrac. Prije toga, ipak, treba iskopati sve kosti i sahraniti mrtve. Zaliječiti traume da ne bude novih ratova.