Kliker.info

Faruk Borić (Oslobođenje)

Najveća prevara koju je đavo napravio jeste kad je ubijedio ljude da ne postoji. Tako glasi kultna rečenica koju izgovara Kevin Spacey u filmu „Privedite osumnji­čene“, možda najoriginalnijem ostvarenju devedesetih, u kojem kultni glumac tumači ulogu prvog do đavola, dapače iskonsko zlo.Najveća prevara koju je Milorad Dodik napravio jeste ona kad je ubijedio ljude da je ovdje mržnja osnov političkog bivstvovanja.  Prvo je sa bosanskih Srba skinuo kolektivnu krivicu zbog ratnih zločina počinjenih u njihovo ime i za velikosrpsku ideologiju. Ali, metod koji je Dodik koristio nije bio zarad katarze i suočavanja sa prošlošću. Bez ratnozločinačkih mrlja, ali sa apologetikom ratnih posljedica i očuvanjem istih zarad kvalitetnije lične pozicije svemogućeg, masovno koristeći nacionalnu frustraciju, Dodik je osvojio glasove dobrog dijela jednog konstitutivnog naroda, usput zaradio simpatije političke elite drugog – zna se kojeg, a na političku elitu trećeg je, vojnim vokabularom, udario iz svih raspoloživih sredstava. Ostavimo, sada, po strani vladajući bošnjački establišment, koji ničim nije zaslužio da bude na bilo koji način „branjen“: njegov politički cilj čiji je doseg ljetnikovac na Jadranu i vikendica na Bjelašnici, plus rasprodaja državnih kompanija za procent, dostatno govori o glasačima i o izabranim, koje na mjesto u izvršnoj vlasti delegira rođačka i ina bliskost sa ratom etabliranim oligarhijama. Ali, jedna činjenica u nebo vrišti: dok pojedini mediji iz Sarajeva (Dodik bi rekao sarajevsko-halkaški) i u njima novinari na sva zvona se ubiše ukazujući na stepen kriminala i nacionalističku (i vjerskohomogenizirajuću) retoriku vladajućih kojom se pokriva brutalna krađa države i koja rađa novi radikalizam, Dodik je, čitajući elektronske i štampane medije iz RS-a, dragi vođa i neprikosnoveni gospodar manjeg entiteta.Nije se jednom desilo da mi drage kolege iz medija iz Banje Luke, nakon razmjene političkih stavova i tekućih pitanja, a nakon što na komade iseciramo svakog bošnjačkog političara, naročito Harisa Silajdžića, stidljivo priznaju kako se protiv Dodika – pisati i razmišljati ne može. Zašto je tako, objašnjavaju, zato što su prisutni pozitivni pomaci i slične trice za koje su, valjda, zaduženi službenici iz odjela za javnost Vlade, a ne novinari iz javnih i komercijalnih, elektronskih i štampanih medija. Pojedinci, poput Svetlane Cenić, u „Danima“, ili Srđana Puhala i Miodraga Živanovića u jučerašnjem tekstu naše novinarke Gordane Katane, svijetle su tačke koje se u banjalučkim medijima percipiraju tek kao prištevi na dupetu svete krave Republike Srpske, a Dodik kao njena konačna ekonomsko-politička inkarnacija, nakon koje slijedi nirvana. E, nije tako!Koristeći mržnju ili, u latentnijoj varijanti, govor koji proizvodi mržnju, radeći to lično ili preko svojih najbližih saradnika, od visprenog i malignog Rajka Vasića (najnoviji uradak mu se zove Slovenizacija Republike Srpske?!), do „dobrodušnog“ Nebojše Radmanovića (koji nagovještava povratak nadležnosti sa države na entitet),  Dodik, zapravo, koristi jedinu kartu na koju može igrati. Njegova manje-više uspješna prevara sastoji se u tome da je kritika postojećeg (ne)sistema i zahtjevi za unormljavanjem države kroz politiku kompromisa tek stepenica ka islamsko-fundamentalističkom bošnjakluku, sve sa Abu Hamzama i Abu Aymanima kao željenom i konačnom mainstreamu u vizuri sarajevskih halkaša (od Zlatka Lagumdžije preko Harisa Silajdžića, pa sve do Mihaela Šmunka). Zašto to radi? Pa, iz prostog razloga što njegovi ekonomski potezi i planovi nemaju dugi vijek hipnotičkog trajanja. Neko će, prije ili kasnije, morati stisnuti pa narodu u ritama reći da je car go. Historijska i civilizacijska uloga je na medijima.