Kliker.info

Predsjednica Društva za ugrožene narode BiH Fadila Memišević u intervjuu za RSE govori o tome ko su ugroženi narodi u BiH i upozorava na postojanje političkih zloupotreba žrtava zločina tokom rata u BiH, uključujući i genocid. Također podsjeća i na odnos Tribunala prema uništavanju dokaza žrtava genocida, uz akcenat na presuđivanje činjenica koje jedine ostaju kao trajni dokument i nejvjerodostojniji trag zločina u BiH.  

RSE: Gospođo Memišević, ugroženost naroda je jedna od najčešćih tema u bh. političkom životu. Ko su, prema nalazima Društva za ugrožene narode, oni koji zaista spadaju u ovu kategoriju?

Memišević: Cijela BiH je jedan mali ugroženi narod. Najugroženije su manjine, Romi koji nikada nisu imali neku ugodnu poziciju, ali završetkom rata, njihova pozicija postala je još lošija. Međutim, svi oni narodi koji nemaju mogućnost da slobodno putuju su ugroženi. Ugroženi su i oni koji ostaju bez posla, a ima ih na hiljade, oni koji ne mogu da se vrate a i oni koji su se vratili. Ko vodi računa o onima koji su se vratili? Niko. Znate ko vodi računa? Vode političke partije pred izbore. Sad ćete vidjeti pred izbora – puna usta će ih biti, biće putovanja po tim gradovima, po tim selima u koja su se vratila izbjeglice. I kad se završi, o tim ljudim više niko ne vodi računa. Pored Roma, povratnici su stvarno najugroženiji.  
RSE: Kad smo kod manjina, Evropski sud za ljudska prava potvrdio je ono što organizacije za zaštitu ovih prava godinama upozoravaju, a to je da su pojedine odredbe ustava BiH diskriminatorne. No, u njemu nisu diskriminisane samo manjine, već i konstitutivni narodi, i to po teritorijalnom principu. 

Memišević: To su članice PIC-a. A zašto je moja kritika upućena na prisustvo međunarodne zajednice? Pa zato što smo mi, ipak, de facto još uvijek protektorat. Nepošteno je da ta zajednica koja je skrojila ovakav ustav traži od ovih političara, koji su došli na vlast kroz nacionalističku propagandu, da donesu neki kompromis. Nema tu kompromisa. 

RSE:Vaše se aktivnosti dosta vežu i uz pitanja ratnih zločina, odnosno rada Tribunala u Hagu. Iz tog aspekta je protekla godina bila burna. 
Memišević: Mi smo budno pratili sva dešavanja i burno reagovali kad je bilo u pitanju puštanje Biljane Plavšić. Ničim se ne može opravdati prijevremeno puštanje, jer gospođa Plavšić je već pomilovana sa tako minornom kaznom od 11 godina. Isto smo reagirali kad je u pitanju Krajišnik – umjesto da bude kažnjen još, njemu smanjena kazna. Ali kada je u pitanju uništavanje dokumenatcije, to je je nedopustivo. Na hiljade tih majki nemaju apsolutno nikakvu uspomenu. Znam majku koja se vratila u Srebrenicu i koja je našla u smeću jednu polomljenu skiju svoga sina, i potpuno izgužvanu svesku iz fizike. To su jedine uspomene koje ona čuva. A kako bi željela da je našla sat koji je imao sin. Tribunal, odnosno oni koji su to učinili moraju biti pozvani na odgovornost.   
RSE: Koliko su zločini i tragedije prisutni kao metod za ubiranje političkih poena u Bosni i Hercegovini

Memišević: Određeni političari, da ne kažem svi, zloupotrebljavaju tu tragediju. I ta tragedija, taj genocid su im postali kao neka metafora, ili ukrasna stilska figura u njihovim govorima, naročitio u predizbornim kampanjama. Ovdje je jako puno tzv. nevladinih organizacija koje su ustvari glasnogovornici određenih partija i jako je ružno kada mi prepoznamo, jer znamo vokabular tih organizacija kakav je inače, u nekim saopćenjima taj rogobatni politički riječnik, a on je vrlo čest. Zašto se to događa? Zato što ova zemlja nema strategije za žrtve, nema edukacije, što je jako važno, nema kulture sjećanja. To je inkopatibilno ovo što rade te nevladine organizacije jer je došlo do banalizacije svega, do banalizacije i zločina i same tragedije.     

RSE: Vjerujete li da će ove godine doći do hapšenja Ratka Mladića i da će proces protiv Radovana Karadžića teći prema utvrđenom rasporedu?

Memišević: Ne vjerujem da će Mladić biti uhapšen zato što nema političke volje za to. A nema političke volje zato što je i sama međunarodna zajednica učestvovala u svim tim događanjima. Kad je u pitanju Radovan Karadžić, ono što sam čula u optužnici dobro je sačinjena. Dokazivanje je na dva nivoa fokusirano. Prvi nivo je dokazivanje etničkog čišćenja, odnosno genocida. I drugi nivo ove optužnice su žrtve. Ali za istoriju je najvažnija ova prva optužnica – jer žrtve umiru, a ostaju ovi dokazi da se ovdje dogodio genocid. Hoću da vjerujem već kad je on u Hagu da mu bude izrečena adekvatna kazna. Inače, sve što je dosad urađeno će biti izbrisano gumicom.  Dženana Halimović (RSE)