Kliker.info

Istok postaje sve dalji. Njegovo udaljavanje je sve brže i sve tragičnije – kao propadanje u ambis – ali valja znati da zbog velike i mnogostruke povezanosti modernoga svijeta ne može proći, kao što već ne prolazi, neokrznut ni “ostatak svijeta” (njegov Zapad ili bilo koja druga strana), tako da Bliski istok kao kolijevka civilizacije i zavičaj naših religija ne može tonuti bez dramatičnih posljedica po svijet u cjelini.

Piše : Esad Duraković (Oslobođenje)

Problem je upravo u tome što toga nisu svjesne one snage koje generiraju već sada kataklizmičnu krizu na Bliskom istoku, u uvjerenju da sve tamo drže pod kontrolom, a suštinski im sve izmiče kontroli. Na Bliskom istoku se odvijaju procesi i stvaraju se vrlo borbena “antitijela“ koja nisu predviđali vanjski generatori krize, a pogotovu ne mogu sagledati njihove preobrazbe i re/akcije u budućnosti, ukoliko je bude. Naime, već sada se tamo zapažaju pojave za koje se kaže da su nepredviđene i nekontrolirane: onaj dio javnosti koji zovemo Zapadom iščuđava se tim navodno neočekivanim fenomenima. Upravo o tome želim kazati nešto: Zašto se pojavljuju te navodne ili stvarne nepredvidljivosti i kakva je njihova perspektiva?

Javnost u svijetu pita se zgranuto i preplašeno otkuda “naprasno” ISIL i šta je on. Kako je moguće da snage koje je upravo Zapad s određenim ciljevima naoružavao po Bliskom istoku okrenu se protiv Zapada, odnosno protiv vrijednosti/ciljeva koje im je Zapad markirao?! Otkud takva surovost ISIL-a, tako silna njegova upornost, uprkos akcijama moćne zapadnjačke koalicije, itd.?!

Prije nego što ponudim vlastito viđenje ovih zbivanja, želim podvući da je uvijek važno osuđivati principijelno nasilje svake vrste – individualno i organizacijsko – te da “moje” nasilje nije više legitimno nego “tvoje”. A na Bliskom istoku su do haotičnosti ukrštena sva i svačija nasilja. Sve ove silne vojne formacije – vojne i vjerske, ili oboje u jednome – inicirane su u samoj biti stvari spolja. Sjeme zla posijano je najprije i najtrajnije odnosom prema Palestini. Potom je jedan čin drame počeo politički i ideološki potpuno nezrelim uvjerenjem da se u jedan svijet, koji je bitno drukčiji, može uvesti/zavesti demokratija zapadnjačkog tipa, i to raketama i tenkovima, masovnim razaranjima, nezapamćenim zlostavljanjima i masovnim poniženjima.

Uvođenje demokratije bijaše izgovor, a stvarni razlog je profit, odnosno ovladavanje velikim izvorima energije. Neke zemlje Zapada već u više navrata, brzo i jednostavno, stvaraju koalicije zato da bi zagospodarile ogromnim energetskim resursima, pod kvaziargumentima o nužnosti uvođenja zapadnjačke demokratije svijetu kome je naprosto strana takva vrsta organiziranosti i djelovanja, jer, navodno, bez (prinudnog) uvođenja demokratije svijetu prijeti opasnost sveopćeg terora. I kada se krene u ta nasilna uvođenja demokratije, pa zbivanja počnu izmicati kontroli, onda se javnost/javnosti čude otkuda takav otpor i fanatizam, takva surovost… A stvari su, zapravo, vrlo jasne i bile su predvidljive ljudima koji iole imaju viziju.

Razorno napadajući zemlje Bliskog istoka (pa i Libiju), zapadne zemlje koje sačinjavaju moćne koalicije uopće ne shvaćaju svijet u kome tako dramatično interveniraju, ili ih ne zanima svekolika složenost toga svijeta, jer su opsjednuti najgrubljim pragmatičkim motivima, budući da te zemlje, koje razaraju čitav region i višestoljetne kulture navodno u ime zavođenja demokratije, nisu drugo do konglomerati korporacija, odnosno korporacijskih interesa. Zemlje o kojima je riječ (zapravo korporacije čiji interesi diktiraju im vanjsku politiku) misle da mogu relativno jednostavno demontirati neki režim (Saddama, al-Asada, Gadafija) kako bi realizirali svoje interese. Međutim, problem je u tome što oni nisu svjesni da svojom vrstom intervencije ne “demontiraju” samo režim, već dramatično razaraju DRUŠTVO/DRUŠTVA koja su se vjekovima izgrađivala i u kojima se vjekovima učilo tome da brojne vjerske i etničke zajednice žive relativno skladno.

Poanta je, dakle, u tome što se zbog obnevidjelosti od najgrubljeg ekonomskog pragmatizma ne vidi golema složenost društava koja se razaraju, pa se, u skladu s tim, ne umiju predvidjeti ni posljedice. To je razlog zašto svjetska javnost tek sada, naprasno saznaje za mnoštvo vjerskih i etničkih zajednica na Bliskom istoku koje se odjednom međusobno ugrožavaju i progone, a stotinama godina nije se ni čulo za njih, jer su bile naučile da mirno žive u kulturalnom univerzumu koji im sada razaraju ta koalicijska korporacijska društva. Odjednom su u tome svijetu ozbiljno ugroženi, nažalost, i kršćani koji su oduvijek tu i koji su živjeli u harmoniji sa ostalim vjerskim zajednicama.

U svemu tome ima jedan presudno važan faktor o kome strane sile u destrukciji ne vode računa, odnosno ne predviđaju ga ove korporacijske koalicije. Naime, narodi na Bliskom istoku ne gledaju više te napade kao udare na određene političke režime, već upravo kao napade na društvo, na svekoliki univerzum vlastitih vrijednosti, koji je u osnovi zajednički svim tamošnjim sektama i vojnim frakcijama; to u krajnjim konsekvencijama poprima razmjere i obilježja sukoba religija, odnosno kultura ili civilizacija u huntingtonovskom smislu. Drugim riječima, vjerska motivacija u sučeljavanju dobiva sve više na snazi, a to je faktor koji se nije imao u vidu u vrijeme priprema i izvršenja koalicijskih napada. Sukob se sve više shvaća kao sukob dva kulturno-civilizacijska kruga.

Jedino na taj način moguće je objasniti to što vojne frakcije koje su međusobno ratovale na Bliskom istoku počinju se udruživati, markirajući zajedničku metu. Toga će biti sve više. Dalja homogenizacija ne može biti iznenađenje s obzirom na motive. Jedino na taj način, također, moguće je objasniti zašto toliko muslimana sa Zapada, iz mira i komfora, odlaze u taj kovitlac smrti na Bliskom istoku. Samo tako može se objasniti i ta novina da u ratu učestvuje sve više žena. Motivacija je nadomak toga da postaje totalna. Ozbiljni ljudi morali bi se zapitati: Da li je uopće moguće vojnički poraziti mnoštvo ljudi koji zaista vjeruju da su dostigli najviši stepen onda kada poginu kao borci, da im je to apsolutno najveće “odlikovanje”?! Korporacijske koalicije nisu u stanju vidjeti složenost “mehanizama” na kojima funkcioniraju DRUŠTVA koja razaraju. Zato ne uspijevaju previdjeti ni posljedice, iako nije teško, zapravo, da ih predvide oni koji su oslobođeni demonije ekonomije.

Nevjerovatno je i tragično istovremeno kako sile koje dominiraju svijetom ne razumijevaju složene načine na kojima on funkcionira.