Kliker.info

Nisam previše sklon zbivanja tumačiti kao posljedicu kakvih zavjera, ali da je među nama sve više zaduženih ili samozaduženih za širenje defetizma, uvjerenja o kodiranoj nesposobnosti, da smo šampioni destrukcije, u to više ni trun ne sumnjam.

Piše : Enes Ratkušić (Faktor)

Sve prisutnija potreba za širenjem defetizma na ilustrativan način razobličena je u tekstu mr. Franje Šarčevića, kojeg pročitah povodom velikog uspjeha naših matematičara na Balkanijadi u Grčkoj. Tekst “Da su se potukli ili bili zadnji, o njima bi brujala cijela BiH… Ali vratiše se sa pet medalja – i niko ni riječi!!!“ siže je komentara na Facebooku Zlatka Lagumdžije, nadahnutog roditeljskim zadovoljstvom što mu se sin našao među pobjednicima. Taman kad pomislih da se nešto u našim doživljajima izmijenilo ili nagovještava promjenu, drugi me je klik na istom portalu podsjetio da se ne odustaje od suicidne logike po kojoj prednost dajemo svemu što nas suštinski ponižava. Kako drugačije razumjeti naslov “Šokantna statistika: Bosanci i Hercegovci među najglupljim narodima u Evropi”?!, objavljen uz onaj o našim olimpijcima.

Tako to rade naši specijalci

Da spomenute primjere čitalac ne bi shvatio kao poriv za usiljenim dokazivanjem teze o urotama i samourotama, svima sugeriram da pažljivije čitaju. Navest ću još jedan primjer, ne samo zbog činjenice da sam tekstove pročitao na istom mjestu nego zbog očite tendencije da su takvom tretmanu izloženi i naši susjedi. Slično se nedavno rugalo pripadnicima specijalne policije u Hrvatskoj jer su, hapseći nekog kriminalca, promašili ulaz i upali nekom penzioneru. Uslijedili su komentari: “Tako to rade naši specijalci”, uz dodatke “balkanski”, “zaostali”, “primitivni”…

Za nas na Balkanu, očito, ne važe ista pravila kao za neke druge. Kad Amerikanci na sličan način pogode pa raketom pobiju i nevine ljude, onda se stručno kaže: “Pogrešna identifikacija cilja”, rodbini izvinjenje uputi predsjednik, a niko ne spominje nesposobnost ili neprofesionalizam. Kad mi promašimo, odmah postajemo balkanske budale i još se time hvalimo. Kad Ameri, Englezi, Francuzi ili Izraelci promaše, zbog toga im niko ne spori status nepogrešivih.

Ali, do nas je. Naša sklonost ka samoomalovažavanju poprimila je morbidne razmjere: čim uočimo i najmanju glupost držimo da smo je dužni svima rastelaliti; uočimo li nešto pozitivno, sakrivamo to kao sramotu. Tuđu svaku glupost, pa čak i najsvirepija nedjela, minimiziramo, a ono što je normalno proglašavamo genijalnim. Očito je da gubimo mjeru kako je to i na Bošnjačkom saboru 1993. godine primijetio Alija Isaković: “Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.“

Muhe i pčele

Moj je prijatelj vrativši se iz Turske kolegama intelektualcima pokazao fotografije s kulturnim znamenitostima misleći da će ih impresionirati. No, niko od njih na fotografijama nije vidio ništa posebno. Jedino je punac pokazao zanimanje, pa se prijatelj zapitao je li punčevo oduševljenje rezultat njegove fotografske vještine ili familijarne neobjektivnosti.

Pun sumnji, pogotovo što se punac ni po kakvim mjerilima nije mogao svrstati u intelektualce, zatražio je objašnjenje.

“Vidiš, sinko, ljudi različito putuju. Neko putuje kao pčela, neko kao muha, a znamo na šta slijeću pčele, a na šta muhe. Budi sretan što si pčela“, odgovorio mu je.

Uistinu sve više je muha i sve manje pčela. A Knjiga kaže da nestanak pčela prethodi kraju svijeta.