Kliker.info

Kad god prođem preko Starog mosta u Mostaru, pogotovo danas kad grad vrvi od turista, prisjetim se izleta u Dubrovnik iz 1981. godine. Dvojica mlađahnih profesora, ja i pokojni Marinko Milošević, dobili smo zadatak da na jednodnevni izlet u Dubrovnik povedemo sve učenike koji su na prvom tromjesečju prošli odličnim.

Piše: Enes Ratkušić(Aljazeera)

Jedan detalj učinio mi se posebno zanimljivim. Za pogled sa gradskih bedema valjalo je platiti ulaznicu. Za pogled na ono što opasavaju zidine, kao i veliku nepreglednu plavu pučinu, valjalo je izvaditi novac. Grad Dubrovnik, odnosno Hrvatska u sastavu socijalističke Jugoslavije, još je u to vrijeme postavio standarde razvoja turizma.

Istovremeno, u Mostaru se preko Starog mosta, jedne od od najimpresivnijih građevina u ovom dijelu Evrope, trandalo kako je kome padalo napamet. Baš niko u Mostaru i tadašnjoj Bosni i Hercegovini u sastavu iste zemlje nije razmišljao da osmisli način na koji bi taj arhitektonski biser mogao donositi novac, puniti gradski budžet, osmišljavati nove razvojne programe.

Je li se nešto promijenilo za ovih trideset i kusur godina? Nije. Baš ništa. U Dubrovniku se i dan-danas za izlazak na gradske bedeme valja latiti novčanika, dok se u Mostaru i dan-danas, kao i prije te tri decenije, hoda od jednog do drugog znatiželjnika, sugerirajući mu da kakvu novčanicu, po mogućnosti sa što većim apoenima, ubaci u šešir i onda, kad se skupi dovoljno da bi za skakača kvašenje u Neretvi bilo isplativo, uslijedi skok koji obično biva popraćen škljocanjem fotoaparata, ponekad i aplauzom.

Prevazići ‘filozofiju šešira’

Navike nisu promijenjene ni u Dubrovniku, ni u Mostaru, s jednom jedinom razlikom – što Dubrovnik za posebnim promjenama nema potrebe, dok bi „odgovorni“ u gradu na Neretvi konačno trebali da porazmisle o programima turističke ponude koji bi nadilazili filozofiju šešira, koja, naravno, najviše podsjeća na prosjačenje, nikako organiziran doček turista i turističku ponudu.

Nevjerovatno je da u gradu koji vrvi od problema, od političkih do ekonomskih, baš niko ne nalazi za shodno da konačno uozbilji odnos prema turizmu kao najkompatibilnijoj mogućnosti na kojoj bi se mogao temeljiti razvoj centra Hercegovine. Kako je moguće da se tek tako zaborave ulaganja!

Podsjetimo, obnova Starog mosta, koja je trajala punih sedam godina, iznosila je 13,5 miliona dolara. Istina, donatori su bili galantni, ali reputacija u svijetu se oduvijek plaćala. Tri miliona od Italije, dva od Holandije, po milion iz Turske i Banke za obnovu i razvoj Vijeća Evrope i 600 hiljada od Hrvatske bile su sume koje su jednom od najporušenijih gradova u zemlji bile od velike koristi. Sam grad uzeo je od Svjetske banke pozajmicu od četiri miliona dolara.

Zar sve to nije bio dovoljan razlog da se osmisle programi koji bi gradu sigurno donosili veliku finansijsku korist? Ovako, lišen bilo kakve razvojne strategije, grad suštinski umire. Senad Hadžifejzović je to svojevremeno rekao za Sarajevo, ali se meni čini da bi njegova kvalifikacija da je to grad koji je bio osuđen na smrt, pa mu je kazna preinačena u doživotnu robiju, Mostaru puno bolje pristajala.

Politička nepristajanja ili, preciznije rečeno, apriorno odbijanje svakog prijedloga koji dolazi „s druge strane“, Mostar, odnosno najveći broj njegovih stanovnika, drži u stanju jedne više nego apsurdne besperspektivnosti. Politika koja preferira podjelu kao ideal kome treba težiti, a koja, istini za volju, krstari cijelom BiH, ovdje je toliko odomaćena da rijetko koja inicijativa, najčešće na trenutak, uznemiri površinu jedne ustajale žabokrečine.

Kako politika, tako i drugi detalji života, ispunjeni su apsurdima. Kad pročitate koliko je turista bilo u Mostaru ili Međugorju, svejedno, pa se onda zainteresirate za broj noćenja, jedino što možete zaključiti jeste da su autobusi, drveće i ledine najudobnije destinacije za spavanje, glavni hoteli u Hercegovini?! Tolerancija turističke ponude na crno, kao i odsustvo adekvatnih programa, zbog toga su najveći neprijatelji ne samo razvoju ove privredne grane, nego ekonomskoj i kulturnoj perspektivi u najširem smislu.

Eliminirati rad na crno

Gradske i kantonalne vlasti predstavljaju najveće krivce za jedno besperspektivno stanje u gradu na Neretvi. Opravdanja za odsustvo progresivnih inicijativa, međutim, ne treba tražiti na drugim adresama. Na koncu to sve manje pali. Eksplikativni demagoški obrazac, koji se u vrijeme rata posebno razvio u Hercegovini, napose u Mostaru, po kojem je sve što je odbranjeno rezultat vlastite hrabrosti, domišljatosti, adekvatne vojničke strategije i genijalnosti, a što nije krivica je Sarajeva, utjeha je i opravdanje samo za ljude lišene sposobnosti da misle i promišljaju o objektivnim razlozima stanja u kojem se nalaze Mostar i Hercegovina.

Niko vlastima HN kantona i Grada Mostara ne priječi da na bazi bogatstva kulturno-povijesnog nasljeđa izrade adekvatne planove i programe, koji će donositi novac, osigurati zaposlenje za značajan broj perspektivnih i stručnih kadrova, te eliminirati rad na crno koji cvjeta.

Takvoj politici vjetar u leđa mogu biti postavke poput postavke Sorinela Getaua, odnosno realizacije Interpretacijskog centra u okviru djelatnosti Muzeja Hercegovine, dakako i knjige poput „Mostar – Beskrajna priča“ Milog Bijavice, inače turističkog menadžera i vlasnika Turističke agencije Fortuna, koja se pojavila u sklopu desetogodišnjice obnove Starog mosta.

Grad koji ima jedno takvo zdanje kao što je Stari most, jednu urbanu aglomeraciju sa značajnim brojem reprezentativnih građevina iz osmanskog i austrijskog perioda, te veliki broj sakralnih objekata različitih religijskih tradicija u ambijentu mediteranskog prirodnog okruženja, najmanje bi se trebao suočavati sa socijalnim problemima.